Ispovijest rodno fluidne žene Nekada se osjećam kao žena, nekada kao muškarac, a nekada kao nešto između

Nekada volim svoje tijelo, nekada ga mrzim i želim pobjeći. Nekada osjećam da je tu i da sam u njemu, bez roda, bez oznake, bez bilo čega.

Ja sam rodno fluidna. Čim ovo kažem iz mojih usta izlazi i dobro naučena definicija tog pojma, jer su vrlo rijetki ljudi koji znaju šta je to i da uopće i postoji. Zato ću i dok pišem o svom iskustvu kao rodno fluidna osoba, napisati šta je to zapravo. Ali ovaj put neću pisati definiciju nego ću objasniti šta je to za mene. Za mene to znači da se nekada osjećam kao žena, nekada kao muškarac, a nekada kao ni jedno ni drugo već nešto između, androgeno. I nije da se jednostavno osjećam maskulino, osjećam se kao muškarac i to tada i jesam. Većinu vremena koristim ženske zamjenice jer se razvilo u naviku. Nekada mi to smeta, ali obično se ne nalazim u dovoljno sigurnoj okolini ili se nalazim s ljudima koji me ne razumiju tako da ne mogu izraziti svoj rod.

Uvijek “prolazim” kao žena. Kada se osjećam kao žena sve je uredu, jer mi se svi obraćaju u ženskom rodu i vide me kao ženu. Međutim, kada se osjećam kao muškarac ili androgeno, nastaje problem. Rijetki su ljudi koji me razumiju i primijete ili osjete moje promjene. Oni me prate i obraćaju mi se onako kako želim da mi se obraćaju. S drugima je teško. Kako objasniti nekim ljudima da se osjećaš kao muškarac i da želiš da ti se barem obraćaju u muškom rodu? Ja to ne mogu objasniti. Obično to potiskujem i dopuštam da me usreće sitnice kao onda kada mi prijateljica kaže da izgledam kao dječak. Tada sam najsretnija. Na svoj način, ona to primjećuje i priznaje. Ipak, obično se to ne desi i ja potiskujem svoj identitet. Možda je problem što rijetko kada zapravo i pokušavam to objasniti. Vjerovatno zato što se jako često desi da me ne shvataju ozbiljno ili jednostavno ignorišu. Zato najviše volim biti unutar zajednice 48 u kojoj je to prihvaćeno, gdje postoji transrodnost, gdje je čak većina osoba trans.

Tako je i bilo na Transpoziju prošle godine. Ne sjećam se kada sam se posljednji put osjećala tako slobodno i sretno. Pričala sam u kojem god rodu sam htjela i, napokon, osjećala sam se dovoljno sigurno da to radim. Ljudi su mi se obraćali onako kako sam ja to željela ili kako su osjetili, i to je bilo nevjerovatno iskustvo. Počela sam eksperimentisati s rodovima, barem u govoru, i to mi se jako svidjelo, bilo je oslobađajuće. S obzirom na to da ne mogu to raditi ovdje gdje jesam, pokušavam svoj rod pokazati na drugi način, a to je izgledom. Za mene je način na koji izgledam način izražavanja. Meni bliske osobe, koje su upoznate sa svim, prepoznaju kako se osjećam zavisno od toga kako izgledam. Možda zvuči smiješno, ali nekada je dovoljno da se samo ne našminkam da bi oni znali da tog dana nisam žena. Tako je s ljudima koji su mi bliski i koji me razumiju. S drugima je teško. Pogotovo ako se oblačim onako kako ne bih trebala. Nije problem ni kratka suknjica, ni dekolte, sada je problem kada se obučem onako kako oni kažu da treba da se oblače muškarci.

To je većini ljudi oko mene smiješno. Često mi kažu da izgledam kao prava dajkuša, lezbača ili nešto slično. Ne shvataju koliko me zapravo povrijede tim komentarima. Sjećam se kada mi se to prvi put desilo. Valjda sam tada i prvi put osjetila neki drugi identitet, ali nisam znala kako to sve skupa nazvati. Imala sam 12 godina. Tada sam imala dugu kosu, uvijek puštenu jer je mama tako htjela. Ali, uprkos svim njenim pokušajima da me učini finom djevojčicom, uvijek sam se igrala s dječacima. Kući sam se vraćala prljava i u modricama, uvijek s loptom. Ona to nije voljela, ali nije ni zabranjivala. Ipak, nekada sam morala da se družim s rodicama. Onda kada jesam, obično bismo se igrale posuđem, pretvarajući se da smo odrasle. Moje rodice su se igrale sa svim tim, a ja sam uvijek insistirala da budem otac. Jednom sam došla obučena u očevu ogromnu staru košulju, hlače i tene. Svezala sam kosu i sakrila je ispod kačketa. Čak sam nacrtala i bradu maminim kreonom. Rodice su me čudno gledale i pitale šta pokušavam. Ponosno sam rekla da sam sada pravi muškarac. Počele su se smijati i rekle su da je to glupo i da ne žele tako da se igraju. Nakon toga je moralo proći nekoliko godina da ponovo osjetim tu stranu sebe i prihvatim je. Srećom, tada sam je znala imenovati i kraj mene su bili ljudi koji su mu pružili mnogo podrške i razumijevanja.

Kao osoba koju svi vide kao ženu, ja bih trebala i da izgledam onako kako oni misle da žena treba da izgleda. Nikako da shvate da ne samo žena, nego bilo koja osoba, treba da izgleda onako kako želi da izgleda i da to što ja nekada odlučim da ne nosim šminku, obučem široke hlače i široku majicu ne znači da oni mogu da mi govore da to nije u redu za jednu djevojku. Bliska prijteljica mi je postavila pitanje na koje bi svaka trans osoba nevoljno odgovorila. Pitala me je da li želim operaciju. Pokušala sam smireno objasniti da je to vrlo lična stvar, ali kada već pita, željela sam da zna da joj ne mogu dati odgovor. Nekada volim svoje tijelo, nekada ga mrzim i želim pobjeći. Nekada osjećam da je tu i da sam u njemu, bez roda, bez oznake, bez bilo čega. Ona to nije shvatila. U posljednje vrijeme jedna bitna strana mene je sakrivena, ne pokazujem je kao prije, jednostavno ne mogu da se nosim s pitanjima i mišljenjima okoline svaki 49 dan. Dovoljno je što mnogi znaju da volim djevojke i postavljaju bezazlena pitanja, a uz sve to je potrebno i da objašnjavam način na koji izgledam. To je bitan dio mog identiteta. Umorna sam. N.I.

Članak preuzet iz publikacije Moj glas odjekuje http://www.fondacijacure.org/files/mojGlasOdjekujeBa.pdf