U susret Osmom martu 2026. godine – O pravu na Mir, život bez nasilja i slobodu izbora

Još jedan Osmi mart koji dočekujemo bez velikih radosti.

U protekloj sedmici svijet je potresao još jedan rat, rat koji je počeo ubistvom 150 učenica u Iranu. Samo sedam dana prije toga, Evropska komisija je potvrdila historijsko „DA“ da žene u Evropi imaju pravo pristupa abortusu. Umjesto da se radujemo historijskim koracima u zaštiti ženskih prava, uznemirene smo i uplašene eskalacijom ratova koji i nisu tako daleko od nas.

U međuvremenu naša svakodnevnost je obilježena i našim nedavnim ratovima. Političke kampanje za ovogodišnje opće izbore su uvelike počele i zvone zvona ratova i nacionalizma na svakom koraku. Političke kampanje ne možemo ignorisati – ali možemo pažljivije promatrati pitanja koja su bitna za naš život.

Esencijalne liste lijekova su sve kraće i kraće. Oboljele od različitih vrsta kancera se svakodnevno suočavaju sa preprekama u ostvarenju prava na zdravlje. Žene sa invaliditetom su i dalje nevidljive u našem društvu uz vidljive i nevidljive barijere u ostvarivanju osnovnih prava. I dalje ne možemo vozom do Banja Luke i nazad do Sarajeva, a da ne spominjemo sve veće urušavanje javnog gradskog saobraćaja u svim lokalnim zajednicama gdje ga uopšte ima. Žene sa sela i dalje biju bitke za ostvarivanje osnovnih životnih prava, od prava na zdravlje, prava na mobilnost, obrazovanje i ekonomsku nezavisnost. Romkinje i dalje preživljavaju nasilje koje niko ne bilježe, niti pokreće sistemske mehanizme zaštite. Migrantkinje su nezaštićene u zemlji koja možda najbolje na svijetu razumije šta znači živjetu u strahu od ratova i nasilja. Rodno odgovorni budžeti su i dalje naučna fantastika, planiranje i programiranje razvoja se ne odvija u odnosu društvenih potreba već isključivo želja i interesa elita. Naše rijeke i planine su odlagališta smeća umjesto bogadstva koje ostavljamo budućim generacija. Polako ostajemo i bez pitke vode – ali koga to briga – nije pitanje od nacionalnog interesa.

Marginalizirane društvene skupine poput LBT* (lezbejki, biseksualnih i trans žene) su i dalje nevidljive, često izložene nasilnim konverzivnim terapija koje su zabranjenje. I o ovome rijetko ko govori.

Država se i dalje mačehinski ponaša prema više od 51% njenih građanki, a sistem je takav da prije svega štiti sebe – a ponajmanje nas – žene.

Ženska mreža BiH podsjeća da Međunarodni dan žena – Osmi mart nije prilika samo za slavlje i podjelu prigodnih poklona.

Osmi mart tnas podsjeća na kontinuitet borbe i rada ka unapređenju ženskih prava. Danas, u 2026. godini to podsjećanje treba da bude što snažnije i da nas sve podstakve da ne dozvolimo urušavanje ženskih političkih i socijalnih prava, već da učinimo sve u našoj moći da sve i jedna žena u Bosni i Hercegovini živi život u Miru, bez nasilja i uz punu slobodu izbora.

Nema slobode dok sve i jedna žena i djevojčica nije slobodna!

Nek nam živi Osmi mart!