Piše: Jasmina Čaušević, Sarajevski otvoreni centar

Preuzeto iz: Mirovne novosti, broj 42.

Originalni tekst pod nazivom Žene kroz smjenjivanje epoha (autori/ca Aida Spahić, Fabio Giomi, Zlatan Delić) objavljen je u knjizi Zabilježene – Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku, (grupa autorica/a, Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar, Fondacija CURE, 2014).

Žensko pitanje postoji. To pitanje nisu stvorili ni muškarci, kao što neke feministkinje misle a ni žene, kao što tvrde antifeministi. Žensko pitanje stvorile su prilike. (Đulistan – časopis za kulturno i socijalno podizanje muslimanske žene, 1926. Godina, broj 2, str. 28.)

Iako nakon rata nastupa period bijede i spore postratne obnove, između dva svjetska rata došlo je do povećanja urbanih centara i širenja kulture, društvenog djelovanja i obrazovanja. Žensko djelovanje uzima maha i ocrtavaju se jasne granice ženskog pokreta. Žene su se zalagale za pravo glasa, humanitarni rad i obrazovanje koje bi im omogućilo veći izbor profesija. Pokret za emancipaciju žena razvijao se u dva pravca: feminističkom i proleterskom. Mnogobrojne građanske, humanitarne, vjerske, ali i nacionalne organizacije ubrajale su se u feminističke. Ne možemo govoriti o radikalnom feminističkom djelovanju, već prije o umjerenom koje je težilo poboljšanju položaja žene u okviru postojeće matrice i promovisalo humanitarni rad kao žensku djelatnost. Proleterske organizacije usko su povezane sa radničkim pokretom i klasnom borbom. Ono što historija ne bilježi jeste da se period od prve četiri decenije 19. vijeka može smatrati zlatnim dobom ženskog angažmana u ovom regionu, te jasnim začecima feminističkog djelovanja kroz sve spomenute oblike udruživanja.

Međutim, samo je nekolicina žena zapamćena i predstavlja dio kulturne baštine danas, jer im je tragove zametnuo Drugi svjetski rat i komunistička ideologija. Općenito, ekonomski i socijalni status stanovništva nije se značajno promijenio stvaranjem nove države. Već krajem Prvog svjetskog rata bilježi se velikih broj društava i udruženja, od kojih su mnoga postojala i prije rata ali svoj rad obnavljaju tek po njegovom završetku. Registrovano je 1.256 društava u 258 naselja, a najviše u Sarajevskom okrugu (300), zatim u Banjalučkom (248), Tuzlanskom (222), Mostarskom (198), Travničkom (181) i Bihaćkom (107). Postojala su odvojena ženska društva (Udruženje univerzitetsko obrazovanih žena, Kolo ruskih sestara u Sarajevu, Materinsko udruženje u Sarajevu, Društvo za prosvjećivanje žena i zaštitu njenih prava, Dobrotvornoprosvjetna zadruga Jugoslovenki u Sarajevu, Evangelistička ženska pomoć u Sarajevu, Udruženje jugoslavenskih domaćica, Kolo Srpskih sestara u Čajniču, Rogatici, Srebrenici, Sarajevu, Vlasenici, Društvo “Hrvatska žena” u Fojnici, Hrvatska katolička Orlica (uz Hrvatski katolički Orao) – Kiseljak, Hrvatske katoličke Orlice – Kraljeva Sutjeska, Vareš, Sarajevo, Hrvatsko katoličko žensko udruženje – Vareš, Dobrotvorna zadruga “Srpkinja” – Visoko, Dobrotvorna zadruga “Srpkinja” – Višegrad, Dobrotvorna zadruga “Srpkinja” – Sarajevo, Cecilijino društvo – Sarajevo, Evangelische Frauenhilfe – Sarajevo, Hrvatsko katoličko žensko društvo – Sarajevo, Hrvatsko materinsko društvo – Sarajevo, Hrvatska žena – Sarajevo, Sociedat de vižitar doljentas – dobrotvorno društvo Jevrejki – Sarajevo) ali su žene organizovane i u okviru postojećih nacionalnih društava – Gajret, Prosvjeta, Napredak, Narodna uzdanica. Neka od ovih ženskih udruženja su bila građanska, neka ljevičarska, ali je bilo i nacionalnih i vjerskih.

Žene Bosne održavaju prvi javni zbor 8. marta 1913. godine na Međunarodni dan žena, koji se pretvara u protestni zbor na kojem su zahtijevale ekonomsko i političko oslobođenje žena i na kojem je pročitan pozdravni telegram Klare Cetkin u ime Međunarodne organizacije žena socijaldemokratkinja. Godine 1918. je, također, u Sarajevu proslavljen 8. mart (Proslava ženskog dana) gdje je učestvovalo oko 2.000 žena. U jesen 1919. godine u Sarajevu se osniva Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava sa ciljem da se bavi obrazovanjem, kao i građanskim i političkim pravima žena. Društvo je izdavalo list Ženski pokret, čiji je naziv preuzelo u svom kasnijem djelovanju, na čelu sa feministkinjama koje su se borile za građanska i politička prava i općenito za ravnopravnost. Polazišna tačka djelovanja ovog Društva bio je protekli rat i sve ono za što su se žene pokazale sposobnim u to vrijeme. Zahtjevi feminističkog pokreta odnose se i na lična i na porodična prava, a zahtjev za pravo glasa je bio jasno definisan u građanskim, ali i socijalističkim i komunističkim organizacijama žena. Društvo za prosvjećivanje žene kasnije mijenja naziv u Ženski pokret. Bore se za pravo glasa, ekonomsku nezavisnost udate žene, priznanje jednakog starateljstva oca i majke nad djecom, osiguranje izdržavanja majke i djeteta putem zakona, izmjene nasljednog prava u korist žene, zaštitu ženske radne snage, uvođenje ženskih inspektora rada, napredovanje u pozivima kojima se žene bave i slobodan pristup u politički život.

U periodu između dva rata u redovima žena neprestano je rastao broj pristalica radničkog pokreta i Komunističke partije. Žene su bile aktivne u sindikalnim organizacijama, radničkim partijama i prvi je bio zahtjev za oslobođenje radničke klase, a tek onda ravnopravnost žene jer je ideja bila da će klasno oslobođenje predstavljati i oslobođenje žene. Već 1917. počinje brže oživljavanje radničkih organizacija i Socijalističke partije u BiH, a u martu 1918. godine formiran je Ženski socijalistički agitacioni odbor koji je zajedno sa Odborom rezervističkih žena organizovao proslavu 8. marta u kojoj su učestvovale brojne žene, među kojima i znatan broj muslimanki. Te iste godine, proslava Međunarodnog dana žena koja je održana 24. marta, privukla je 2.000 žena koje su održale Skupštinu u Radničkom domu i donijele Rezoluciju djelovanja. Sekretarijat žena socijalista osniva se 1919. godine i do kraja 1920. godine okuplja komunistkinje. Prevod knjige Klare Cetkin, Žene i studenti objavljen je 1924. godine.

Na inicijativu Ženskog saveza iz Srbije, održan je Prvi kongres u Beogradu 1919. godine na kojem se osniva Narodni ženski savez Srpkinja, Hrvatica i Slovenki koji okuplja oko 200 različitih društava, između ostalog i mnoga iz BiH. Od 1929. godine djeluje pod imenom Jugoslavenski ženski savez, a od 1936. izdaje i svoj glasnik. Na Drugom kongresu Saveza 1920. godine izdvajaju se udruženja sa feminističkim programima i osnivaju feminističku sekciju te se bave građanskim vaspitanjem žena i drugim temama poput obrazovanja, kurseva, predavanja, književnosti i higijene. Iako su bila u članstvu Jugoslavenskog ženskog saveza, većina udruženja iz BiH bila je nepovezana te su često i sama bila faktor nacionalne podijeljenosti i antagonizama. Godine 1921. zabranjen je rad Komunističkoj partiji pa je većina žena prešla u Društvo za prosvjećivanje žena. Alijansa ženskih društava u Kraljevini SHS osnovana je 1923. i borila se za politička prava žena, ali i da se rad domaćice prizna kao svaki drugi plaćeni rad, da se prizna jednakost u roditeljskim pravima muškaraca i žena. Godine 1927. grupa intelektualki osniva Žensku stranku i aktivno i borbeno nastupa za pravo glasa žena, ali svoj rad prekida 1929. jer se diktaturom u Jugoslaviji zabranjuje rad političkih stranki. Krajem 1927. godine osniva se Udruženje univerzitetski obrazovanih žena, sa sekcijom i u Sarajevu, koje štiti profesionalne interese žena i traži promjene u građanskom pravu.

Omladinska sekcija ženskog pokreta osniva se 1935. godine i okuplja mlade žene i studentice te postaje mjesto za okupljanje antifašistkinja. Neophodno nas je iznova podsjećati da su ženska udruženja i naše pretkinje, još prije 100 godina, organizovala masovne radničke, antimilitarističke i antifašističke akcije, te se zalagale za puštanje političkih zatvorenika. Za šta se mi danas zalažemo?!

Kompletna knjiga je dostupna na linku http:// soc.ba/zabiljezene-zene-i-javni-zivot-bosnei-hercegovine-u-20-vijeku/