Feministička edukacija u Bosni i Hercegovini: Intervju sa Memnunom-Nunom Zvizdić i Jasminom Čaušević
Intervju sa Memnunom-Nunom Zvizdić i Jasminom Čaušević:
Feministička edukacija u Bosni i Hercegovini
– počeci i razvoj –
Razgovarala: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar
U prvom dijelu ovog teksta donosimo Vam intervju sa Memnunom-Nunom Zvizdić, izvršnom direktoricom udruženja “Žene ženama”, jednom od pokretačica prvog interdisciplinarnog studija o ženskim temama u BiH- ženskih studija “Žarana Papić”. Nuna je za Žensku mrežu BiH pričala o samom začetku ideje o ženskim studijama “Žarana Papić”, polaznicama i polaznicima istog, kao i o razvoju do kojeg je došlo na ovoj oblasti.
U drugom dijelu teksta Vam donosimo intervju sa Jasminom Čaušević iz Sarajevskog otvorenog centra, koja je koordinatorica Feminističke škole “Žarana Papić”. Jasmina, koja pripada prvoj generaciji studenata_tica koji_e su magistrirali_e na magistarskom programu Rodne studije, za Žensku mrežu BiH govori o pomenutom magistarskom programu, ali i o Feminističkoj školi “Žarana Papić”, kojom se na neki način nastavlja rad udruženja “Žene ženama”.
Memnuna-Nuna Zvizdić, izvršna direktorica udruženja ”Žene ženama”
Udruženje “Žene ženama” 1998. godine pokreće ženske studije “Žarana Papić”, kao prvi interdisciplinarni studij o ženskim temama u BiH. Šta dovodi do ideje za pokretanje ovog studija, koliko vremena je prošlo od začetka ove ideje do njene realizacije? Zašto studij nosi ime Žarane Papić?
MZ: Nije to bila ideja, podrazumijevalo se da ćemo imati ženske studije, od početka je to bio sastavnio dio onoga što su Žene ženama. Ako su žene koncept za žene i sa ženama, onda se pokretanje inicijative ženskih studija nije dovodilo u pitanje. Žene ženama su okupile žene različitih znanja iskustava i vještina, svaka je na različit način imala potrebu vlastitog iskaza unutar tog ženskog što smo mi. Mi smo od 1992-93. bile u kontaktu sa ženama iz regiona. Tada su već postojale ženske studije u Zagrebu i Beogradu, bio je logičan slijed događaja da se to pokrene i kod nas. Nada Ler-Sofranić je napisala prvi koncept, to smo pokrenule ne razmišljajući o projektu. Mi smo postojale i dvije-tri godine smo razgovarale unutar nas i takvih kakve smo mi otvarajući razne teme, a projekat smo tek kasnije dobile. To su bile radionice mijenjanja nas osobno. Ako je bilo nas pet koje smo tu ideju nosile, htjele smo je podijeliti sa drugim ženama. Žarana Papić je bila moja osobna drugarica, kao i Biljana Tošić, one su dolazile ovdje i tako je to krenulo. Prosto ništa nije dovelo do toga, to je izviralo iz nas.
Javno istraživanje ženskih problema doprinosilo je boljem razumijevanju feminizma na ovim prostorima, pomagalo je da nadvladamo egzistencijalni kukavičluk u zavisnosti od pristajanja da vršimo razne poslove, ali u isto vrijeme nas je i ohrabrilo da na sebe preuzmemo teret izgradnje novih odnosa između žena i muškaraca. Zbog toga smo odlučile osnovati prostor za u kojem ćemo slobodno promišljati. To je bila želja da razgovaramo. Tada još uvijek nismo promišljale da to bude neki koncept, predavanja i tome slično. Zato smo godinama radile radionice, pisale pjesme…To se održavalo svake srijede u udruženju Žene ženama. Razgovarale smo o raznim temama: kultura stanovanja, govor tijela, da li se upustiti u neizvijesnost ratnog poduzetištva, gdje je žena u javnim medijima i koliko ona može utjecati na javne medije, kako se promjene dešavaju u našu korist…
Sa profesoricama Sarajevskog Univerziteta smo pravile prvu strukturu i razmišljale o tome kakav bi to kolegij bio, pa smo imale Uvod u ženske studije, to je vodila Nada Ler-Sofranić; Žene i teorije metodičke strategije feminističkog iskustva koje je vodila Nirman Moranjak; Žene i demokratija koje je vodila Jasna Bakšić Muftić; Žene u filozofiji je vodila profesorica Babić; Žene zdravlje i nasilje… A onda smo u isto vrijeme program razvijale u lokalnim zajednicama, u Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru, Bihaću. Organizirale smo razne seminare pod naslovom Civilna odgovornost u lokanim zajednicama kroz rodnu perspektivu. Tako da je iz toga logički slijed bio da one koje su vodile ove kolegije uvode polako feminističke pristupe na fakultete kroz različite programe samo kao kolegije, ili kao katedre. Tada je bilo nezamislivo da imate katerdu za ljudska prava, katedru o nasilju, iz ovoga su se te katedre izrodile. Naravno to je bilo lakše nazvati gender studij nego ženski studij zato što je to postalo in, ali se to izrodilo iz ovoga.
Kada ste tek počinjali sa ovim studijskim programom, kakvo je bilo mišljenje javnosti o tome?
MZ: Javnost nije bila zločasta i svirepa kao što je danas. Brzo se sakupe isti koji žele podržati jedni druge, i muškarci i žene i nije bilo toliko otpora, kao što ga sad ima. Ubijeđena sam da je ovo teži period nego kada smo mi počinjale. Tada su ljudi imali otvoreniji prostor u vlastitim glavama, sad su nekako potpuno izopačeni. Mora se raditi sa mladim ljudima, postoje sjajni mladi ljudi na cijelom prostoru BiH, koji su željni ovoga. Ključna je stvar shvatiti da ovo nisu klasična predavanja, ovo je razgovor sa samim sobom i drugima oko sebe. Tako se najbolje spoznaje i upoznaje sebe. Možda i mi sami svojim pristupima doprinosimo da postoje različiti komentari i mišljenja, ali to je ok. Neke žene će naprimjer odmah reći: ”Ja nisam feministikinja.”, pa to mene ne sprečava da mi takva žena bude drugarica. Ja sam svoj put u razumijevanju izgradila, izgradiće i ona, nećemo se ubjeđivati. Zato su potrebne razne diskusije, razgovori vezani za ove teme.
Kakva je bila zainteresovanost za ovaj vid obrazovanja? Da li je bilo onih polaznica i polaznika koji su prethodno bili upućeni u feminizam i rodne politike u BiH i u kojoj mjeri? Da li je bilo onih kojima je to bio prvi susret sa pomenutim pitanjima?
MZ: Ne postoje osobe u javnom i privatnom prostoru koje nisu bile dio ovoga. Sve su htjele učestvovati. Na ovome je rađeno stalno, u suradnji sa drugima i uz stalno širenje na prostoru BiH. Nada Ler Sofranić , Milica i Rada su bile prve koordinatorice, stalno su pozivale nove žene, koje su dovodile svoje kćerke. Na pitanje kako smo došle do toga da to bude interdisciplinarni pristup po ugledu na Beograd i Zagreb, odgovor je da su se žene sve više interesirale. Danas recimo vidim jednu od naših polaznica, presretna sam jer će ona sad doktorirati, oduvijek je mislila svojom glavom, takve su se ovdje iskupljale. Naravno da je bilo i onih kojima je to bio prvi kontakt sa feminizmom i danas takvih ima. Ali, uspjele smo ih zaintresirati da nastave dolaziti i učestvovati, ipak je ovaj program trajao 12-13 godina. Koliko god bilo nelagoda kada se suočavamo sa ovim temama, problemima, uvijek nas to nešto kopka, hoćemo da znamo. Čak i one koje su se opirale feminizmu su napisale prekrasne radove, neke i o svojoj nelagodi, to je također pomak.
Recimo kada mi kaže nepismena žena:”Nemoj mi toga.”, ja kažem pa i neću. Pitam je ko kod nje kuha, pegla, kopa radi, ona odgovori da ona to sve radi, a ja joj kažem pa ti si feministkinja i da ne znaš. To je feminizam, on je za sve i svakoga. Ja sam ga tako doživjela i tako ga prenosim drugima. U tome je čitava filozofija. A možda je meni sreća da sam učila od Biljane i Žarane. Ja sam učila njihov pristup neposrednosti, da teoriju koju znaš ne govoriš onome koga će zbuniti. Nikad ne pokazujem šta znam, a znam svašta, uvijek biram kome ću šta i na koji način prenijeti. Sve feminističke teorije mogu pojasniti svakodnevnim jezikom. Smatram da su razlike među nama date od Boga, tako ih ja razumijem i mi ne treba da prosuđujemo, treba da budemo uključeni jedni u druge i sa drugima. To su moji pristupi, ali ja još uvijek vjerovatno učim. Ovo je jedan od najboljih mehanizama diskutiranja sa samim sobom, zato ga treba održavati.
Kakva su bila Vaša očekivanja od ženskih studija, da li su se ispunila?
MZ: Dobila sam i više nego što sam očekivala. Ovo je sigurno jedna povijest koja će ostati zabilježena, što je uredu. Ja vidim i danas kada se raspiše konkurs, za slične aktivnosti, javi se i više ljudi nego što je planirano. Najzanimljivije i najintrigantije su razlike koje postoje među njima, jer je meni bilo važno da različite i različiti dolaze i slušaju, to da li će i kada će oni promijeniti svoj pristup i razumijevanje, kakve to ima veze, čitav žvot imamo ispred sebe da se mijenjamo. U svakoj fazi naših života mi razumijemo, saznajemo, dijelimo, postajemo bolji, gori, nije to bitno. Ali četrdesete godine su uvijek prekretnica u ženinom životu zato što se sukobite sa samom sobom. Kada ste u dvadesetim godinama mislite da kad nešto saznate,vi tim i ovladate, ali to nije tačno. Ja to posmatram kroz sve mlade žene, kroz sebe, promatram kada recimo ja i moje drugarice govorimo o feminizmima i o politikama roda i ravnopravnosti i kada govore djevojke od dvadeset godina. Ta dva pristupa su sigurno jednako važna, ali onome nedostaje praksa i provjera. To uvijek govorim iz perspektive kada slušam mlade studentice, razumijem tu hitrost, žestinu, eutoriju, hiljade informacija koje primaju i žele da prime. One propituju same sebe, a nisu ni svjesne. I to je dobar pristup koji će ih dovesti na pravo mjesto.
Sedamnest godina nakon pokretanja ženskih studija Žarana Papić, Sarajevski otvoreni centar nastavlja Vaš rad kroz Feminističku školu “Žarana Papić” uz Vašu podršku. Možete li nam dati uvid u promjene koje su se desile za to vrijeme, čime su rezultirale ženske studije “Žarana Papić”? Zašto se edukovanje u ovoj oblasti nastavlja kroz neformalne vidove obrazovanja?
MZ: Ja sam presretna što se ovo nastavlja kroz rad Sarajevskog otvorenog centra. Ja beskrajno cijenim i volim tu energiju koja postoji među tim mladim raznolikim ljudima, da pronose ideju tog stvaranja vizije koja dolazi iz drugog i drugačijeg. To mi je prevažno. Vi možete stvarati koncepte, ali to ne znači da oni treba da budu vaše vlasništvo, nego da se uvijek u tom zajedničkom to radi i da nastavljate dalje ne očekujući ništa. Bitno je da se pronosi koliko je to važno-razumijevati, poimati i diskutovati. Kada se čini da razumijemo, uvijek se pojavi za dan, za sat neko različito poimanje, to je najveća vrijednost. Samo da možemo očuvati to bogatstvo. Uvijek sam imala motiv da nastavim rad u ovom smjeru. To mi je bilo važno etički i moralno, te kad sam čula da će SOC raditi Feminističku školu, pitala sam da li bi SOC to uzeo i nastavio naš rad. Nema potrebe da sad mi guramo i nastavljamo, zbunjujemo javnost. Šta bi bio naš program ženskih studija, šta bi bila Feministička škola? Koja bi bila razlika.
Što se tiče pitanja zašto su ženske studije još uvijek alternativa, mogu govoriti iz iskustva udruženja “Žene ženama”. Pored toga što su otvoreni kolegiji i predmeti na fakultetima u institucionalnom obrazovanju, uvijek je postojala potreba za alternativnim pristupom. Zbog toga podržavam Feminističku školu. To je prvi razlog, a drugi je što mislim da je važno da taj koncept opstane. On će imati drugi oblik, to je sigurno, ali ono što je zajedničko je to da će pronositi i promicati feminističke teorije i prakse. To je najvažnije, jer uvijek postoji ta potreba. Ja se borim da žene i muškarci imaju jednake mogućnosti da rađaju i odgajaju djecu ako odluče i da upravljaju od svoje kuće do države, a da se to ne dovodi u pitanje.
Jasmina Čaušević, kordinatorica Feminističke škole”Žarana Papić”, Sarajevski otvoreni centar
Vi ste bili u prvoj generaciji studenata_tica koji_e su magistrirali_e na magistarskom programu Rodne studije, u okviru Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, Univerziteta u Sarajevu. Reakcija akademske zajednice i šire javnosti na ovaj program, ali i na pokretačice istog, nije bila potpuno pozitivna. Možete li nam reći zbog čega je reakcija bila takva? Na koji način su se pokretačice ovog programa izborile da on bude uspostavljen? Kako je tekao razvoj edukacije o feminizmu u BiH?
JČ: Nekoliko sjajnih osoba je verovalo u moć obrazovanja koje će biti spoj feminističkih teorija, aktivizama, principa i ideologija, i udružilo je svoje snage da nađe ljude, organizacije i institucije koje će podržati ovakav obrazovni program. Grupu tih neverovatnih entuzijastkinja su činile profesorice Nirman Moranjak Bamburać, Jasminka Babić Avdispahić, Jasna Bakšić Muftić, kao i osobe koje su delile sa njima uverenje da se u obrazovanje moraju uključiti i drugačija epistemološka gledišta, savremene teorije i politike. Zahvaljujući njihovim akademskim i naučnim autoritetima, ovaj program je uspostvaljen u okviru institucije kakva je Univerzitet. To je bila velika stvar! Zdravko Grebo, Nejra Nuna Čengić, Nebojša Jovanović, Marina Katnić Bakaršić, Ugo Vlaisavljević, Jasmina Husanović, Gorana Mlinarević, Lamija Kosović, Damir Arsenijević, Samra Filipović Hadžiabdić – neke su od osoba koje su dale veliki doprinos razvoju i opstanku magistarskog programa Rodnih studija pri CIPS-u.
Reakcije i komentari, regionalne i domaće akademske i drugih javnosti, na ovaj magistarski program (a ne treba zanemariti ni činjenicu da se ovaj program desio pre Bolonjskog procesa) bile su različite, u spektru od pohvala i čestitki, preko ignorisanja, do omalovažavanja i napada. Povod za svaku od reakcija bilo je to što se u zvanični, normirani obrazovni sistem uvodi rodna i ženska, dakle aktikulisana politička i ideološka feministička perspektiva, što nije bezazleno. Zagovornici_e negativnih reakcija imali su u vidu posledice ovakvog obrazovanja, i s pravom su se uplašili. Od upisa prve generacije Rodnih studija 2006. godine, prošlo je, evo 9 godina i za to vreme je i produkcija lokalnog feminističkog znanja, i aktivistička i akademska scena, neprekidno bogatija i intenzivnija. Spomenuću ovde i osobe, koje nisu direktno vezane za tri generacije magistarskog programa Rodnih studija, ili prvu generaciju doktorskih studija istog programa, ali koje takođe imaju svoju ulogu u dinamici čitave ove feminističke priče – to su studentice i studenti ostalih programa Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, prijateljice i prijatelji ljudi koji su bili_jesu još uvek direktno vezani za Rodne studije, kao i sve one osobe koje, okupljene oko različitih ideja, iz svojih perspektiva i znanja obogaćuju javni, naučni, akademski, politički, umetnički, pravni, socijalni i svaki drugi dijalog, polemiziraju, propituju, stvaraju kritičku atmosferu.
Zbog čega pokrećete Feminističku školu “Žarana Papić”? Možete li nam reći nešto više o školi, temama koje će se obrađivati i predavačima_icama na modulima?
JČ: Ideja Feminističke škole Žarana Papić jeste revizija i evaluacija dominantnih znanja kroz transdisciplinarno feminističko formalno, neformalno i zanemareno znanje, kako bi se mogla analizirati politička, kulturna, socijalna i pravna pitanja, problemi i lokalni_globalni konteksti. Škola treba da deluje podjednako na produkciju znanja, omogućavajući interakciju između nauka i različitih segmenata društva, kao i na poticanje konkretnih zagovaračkih i aktivističkih inicijativa u našem okruženju. Sve koje zanimaju moduli i ostali detalji o Školi, mogu informacije pronaći na: http://soc.ba/programi/gender/obrazovanje/feministicka-skola-zarana-papic/
Da li je vladalo veliko interesovanje za učešće na Feminističkoj školi? Koji su osnovni motivi polaznica_ka za ovaj vid obrazovanja, kakvi su njihovi utisci do sada? Kakva su Vaša očekivanja od polaznica_ka?
JČ: Interesovanje je bilo svakako mnogo veće nego što smo očekivale_i što nas je ohrabrilo na više nivoa. Na kraju, Školu upisalo 28 osoba, i svaka od njih ima svoje razloge. Osnovni motivi su vezani za sticanje znanja koje će biti moćni alat u argumentovanom branjenju sopstvenih teza i stavova, bilo kroz profesiju kojom se bave, bilo na ličnom planu. Meni se čini da sve polaznice_i dele sličnu strast za novim znanjima, učenjem, novim razumevanjem i tumačenjem sveta oko nas. Moja očekivanja, kao koordinatorice ovog programa, vezana su za nadu da će polaznice_i dobiti feminističko obrazovanje koje će ih, kroz kritičko-analitičko feminističko razmišljanje, odgovornost, solidarnost i umrežavanje, osnažiti u političkim, kulturnim i civilnim inicijativama da preuzimaju odgovornost i društveno djeluju. Još ličnije, moja očekivanja se tiču želje da sve_i pronađu feminističke ideje, vrednosti, uverenja i idelogije koje će im promeniti pogled na svet zauvek.