Ines Tanović Sijerčić, projekt koordinatorica u Udruženju Akcija, i koordinatorica incijative Kultura 2020, govori o ovoj inicijativi i njenim aktivnostima, stanju kulture u BiH i građanskom aktivizmu.

Udruženje Akcija je prije nekoliko mjeseci predstavilo Inicijativu Kultura 2020, tako revitalizirajući brojna problematična pitanja koja se tiču kulture u BiH i uz pomoć impresivnog broja kulturnih radnika/ca. Kao koordinatorica ove inicijative, možeš li reći više o tome šta je dovelo do njenog uspostavljanja, šta su njeni glavni ciljevi i koje su njene glavne aktivnosti?

TANOVIĆ SIJERČIĆ: Inicijativa Kultura 2020 nastala je iz želje da kulturni/e radnici/e u BiH konačno počnu djelovati kolektivno s ciljem poboljšanja uvjeta u kojima djeluju i rade. Nakon 20 godina u kojima je kulturni sektor u BiH sustavno zanemarivan, smatramo da je vrijeme za sistemske promjene koje neće ovisiti o različitim senzibilitetima i estetskim preferencijama pojedinih ministara, kao što je to trenutna praksa, nego će reflektirati sistemsko promišljanje uloge kulture kao javnog dobra u bh. društvu. Prve korake u tom pravcu napravila je Radna grupa za kulturu koja je djelovala pri sarajevskom Plenumu, a naša je želja bila da takvu praksu prenesemo na teritorij cijele BiH. Danas ponosno možemo reći da inicijativa broji više od 120 institucija, udruženja i pojedinaca iz kulturnog sektora u cijeloj BiH, ali to je tek početak i pred nama su godine rada. Kao i u drugim sektorima u BiH, za ozbiljne i vidljive promjene potrebno je puno vremena i truda, a nekada možda najviše strpljenja da ljudima koji odlučuju, a nemaju nikakav sebzibilitet za kulturu, probate objasniti zašto su nam tako prijeko potrebne kulturne strategije i ozbiljna kulturna politika.

U narednom periodu incijativa će svoje djelovanje fokusirati na nekolicinu tema za koje smatramo da su polazna tačka za rješavanje nagomilanih problema kulturnog sektora u BiH, a to su, između ostalog, nepostojanje ili neprimjenjivanje strategija za kulturu na svim nivoima vlasti, netransparentnost potrošnje javnih sredstava u kulturi, politička i ekonomska instrumentalizacija kulture, zloupotreba javnih prostora kulture, prekarni rad u sektoru kulture, nepostojanje sindikalnog udruživanja i kolektivne borbe za interese radnika u kulturi, problem sedam institucija na državnom nivou itd.

Uzimajući u obzir realnu situaciju kada je u pitanju stanje kulture u BiH, možda je pravo pitanje koje treba postaviti sljedeće: odakle crpiti entuzijazam za rad na ovim problemima, u situaciji kada je vrlo jasno da opstanak kulture i kulturnih institucija jasno ovisi o političkoj volji koja izostaje? Kako ‘preskočiti’ taj stalni izazov manjka volje za rješavanjem bilo čega?

TANOVIĆ SIJERČIĆ: Kada bi uspjeli odgovoriti na to pitanje, vjerojatno bi riješili puno problema s kojima se suočavamo, pa ću pokušati odgovoriti na osobnom primjeru. Ne vjerujem da je sektor kulture jedini koji se suočava s manjkom entuzijazma za rad na ovim i sličnim problemima. Dapače, možda su kulturni/e radnici/e u ovoj zemlji jedini koji godinama nastavljaju svoj rad unatoč katastrofalnim uvjetima u kojima rade. Imala sam priliku studirati i raditi u Hrvatskoj gdje je situacija kada se usporedi s BiH ipak vidno bolja sa znatno više izdvajanja za kulturu, ali entuzijazam i kolektivno djelovanje radnika/ca u kulturi također nije na zavidnom nivou.  Stanje u državi reflektira se,naravno, i na kulturne radnike/ce – okrenutost sebi, svojim problemima, pokušaju preživljavanja od prvog do narednog prvog u mjesecu dovela nas je u situaciju da smo zaboravili razmišljati i djelovati kao kolektiv i zajednica. Zaboravili smo razgovarati, polemizirati, donositi zajedničke dogovore i zaključke te djelovati zajedno na rješavanju istih. Zaboravili smo što znači solidarnost. Nadam se da će incijativa Kultura 2020 razbiti taj krug iz kojeg tako teško izlazimo.

Inicijativa Kultura 2020 je reagirala na prilično goruće probleme, poput imenovanja nepodobnih kandidata na pozicije ministara kulture. Ova praksa nije popularna, ali da li možda u tome leži jedno od rješenja – u češćem dizanju glasa protiv ključnih problema i glasnijeg imenovanja istih? 

TANOVIĆ SIJERČIĆ: Naravno da glas treba dići svaki put kada za to postoji opravdan razlog. Mi smo svoj glas digli u trenutku kada smo dobili uvid u imena i biografije predloženih kandidata za ministarska mjesta. Pa zamislite da nismo digli glas protiv, primjerice, ministra kulture Kantona Sarajevo, Samera Rešidata? Ne zbog činjenice da je to čovjek koji dolazi iz sektora turizma, nego zbog činjenice da on, što se kasnije ispostavilo tačnim, nema nikakve stručne kompetencije niti senzibiliteta za sektor na čijem se čelu nalazi. Kako ne dići glas protiv čovjeka koji ne zna razliku između javne ustanove u kulturi i udruženja i koji tvrdi da kulturni/e radnici/e ništa ne proizvode?Kako ne dići glas protiv čovjeka koji za sebe kaže da nije ljubitelj književnosti i da ne čita knjige? E sad zamislite kakvo smo mi to društvo, da jedan kantonalni ministar kulture, i to kantona u kojem se nalazi najviše institucija kulture, izjavi da ne čita i ne voli književnost, a njegova izjava prođe nezapaženo i još mu više učvrsti poziciju na kojoj se nalazi. U takvim je društvima vaša jedina moralna, etička, profesionalna i građanska dužnost dići svoj glas. Tu nema izbora, to je moranje.

U skladu s ovim moram spomenuti i uspjeh inicijative, a to je činjenica da ćete učestvovati u radu Komisije za kulturu i sport Kantona Sarajevo. Vjeruješ li da će ova činjenica imati efekta i da će biti uspješna?

TANOVIĆ SIJERČIĆ: Iskreno, jako je teško procijeniti u ovom trenutku koliko će naše sudjelovanje u radu Komisije za kulturu i sport Kantona Sarajevo imati nekog stvarnog utjecaja ili ne. Naime, mi smo primljeni kao vanjski članovi bez mogućnosti glasanja, no s mogućnošću da prisustvujemo sjednicama, sudjelujemo u raspravi i ono što se meni čini trenutno najvažnijim – s pravom uvida u dokumente koji dolaze na Komisiju, a potom odlaze u Skupštinu na glasanje. Jedan od glavnih problema s kojima se suočavamo jeste upravo nedostatak informacija ili pak činjenica da kada informacija dođe do javnosti – gotovo ju je nemoguće promijeniti. Konstantno smo prinuđeni da ad hoc reagiramo na postavljene situacije bez mogućnosti da na ozbiljan i sistematičan način pristupimo rješavanju određenog problema. I onda često dolazimo u zamku da sa svojim zakašnjelim saopćenjima zapravo više zvučimo kao komentatori dnevne politike nego kao ljudi koji treba da daju ozbiljne, stučne komentare na, primjerice, određena kadrovska imenovanja ili izmjene i dopune zakona vezanih za kulturu. Upravo tu vidim našu šansu da konačno počnemo djelovati na vrijeme, a ne kada su stvari već davno završene, a mi se oglasimo da kažemo: ‘Ne, ne, to je loše’.

Što se tiče Komisije za kulturu i sport KS, ona trenutno nema niti jednog člana/icu iz kulturnog sektora – riječ je o ljudima koji dolaze iz sfere sporta i kojima je sport glavno interesovanje. Naravno da se i sektor sporta suočava s velikim problemima, da su izdvajanja minimalna i nedostatna za bilo kakve ozbiljne djelatnosti, ali činjenica da u Komisiji ne sjedi niko iz sektora kulture više je nego porazna. Vjerujem da bi se kulturni/e radnici/e odazvali na poziv da bez naknade sjede u Komisiji i rade za dobrobit kulture i kulturih radnika/ca KS isto kao što to radim ja kao predstavnica inicijative Kultura 2020, ali ta im prilika nikada nije ponuđena. Nije ni nama, ali mi smo se za nju izborili. Vidjet ćemo u narednom periodu koliki je uticaj ove Komisije i da li ona ima ikakvog smisla. Trenutno tako ne djeluje.

Učestvovala si u više građanskih akcija u BiH, među posljednjima su bili prošlogodišnji protesti i plenumi. Iz te perspektive, koliko je potrebno, a koliko je, uporedo s tim, moguće održati aktivistički žar i entuzijazam s ciljem promjene određenih politika? I da li je to uopće moguće?

TANOVIĆ SIJERČIĆ: Nekako mi se čini da bi ovdje trebalo biti najlakše održavati žar i entuzijazam s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo proteklih 20 godina. U zemlji u kojoj se krše elementarna ljudska prava, otpor je neminovnost i dužnost. Naravno, sveopća letargija, apatija, izgubljenost, bezidejnost, depresija zahvatile su sve pore društva i u takvom je okruženju jako teško djelovati i pozivati na entuzijazam i borbu, no ne vidim da nam ostaje bilo kakva druga opcija. Kada bi svako od nas trudio se i radio u području svoje struke da promijeni određene politike i pomjeri stvari s mrtve tačke, vjerujem da bi bili puno zdravije društvo.

Šta očekuješ od inicijative, i šta misliš da će biti njeni rezultati? 

TANOVIĆ SIJERČIĆ: Ne zanosim se idejom da su instant riješenja i uspjesi mogući. Vjerujem da ćemo kontinuiranim radom u narednim godinama uspjeti promijeniti određene politike vezane za kulturni sektor u BiH i prvi koraci ka tome su već napravljeni. U Tuzlanskom kantonu početkom jula Radna grupa za izradu strategije koju čine kulturni/e radnici/e iz Tuzlanskog kantona, ujedno članovi/ce inicijative Kultura 2020, i Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta potpisat će sporazum o suradnji i početku izrade Strategije kulturnog razvoja Tuzlaskog kantona. Cilj nam je da isto postignemo i u drugim kantonima, odnosno na entitetskim i državnom nivou, i tome ćemo sigurno posvetiti naredne dvije godine. Problema je jako mnogo, a ljudi koji su voljni posvetiti svoje vrijeme pronalasku riješenja za iste, pak jako malo. Stoga će jedan od glavnih ciljeva svakako biti širenje članstva, ali i bolja i razrađenija unutrašnja struktura funkcioniranja inicijative. Osobno mislim da rezultati nisu i ne smiju biti jedni cilj i da će cijeli ovaj proces zajedničkog rada i djelovanja zapravo biti naše najveće zajedničko postignuće.