U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti je u petak, 20. novembra, predavanje pod nazivom Queer teorija i klasični jugoslavenski film održao Nebojša Jovanović. Ovo je bilo pretposljednje predavanje u sklopu ciklusa Neko je rekao feminizam?

Piše: Masha Durkalić

Predavanje Queer teorija i klasični jugoslavenski film koje je prošlog petka održao Nebojša Jovanović bilo je svojevrsni nastavak njegovog prošlogodišnjeg predavanja u sklopu istog ciklusa, a u kojem je bilo riječi o erotici u jugoslavenskom filmu. Kao što je Nebojša napomenuo na početku, nije trebalo ni naglašavati da su odabrani primjeri iz filmova ilustrirali heteronormativnost u jugoslavenskom klasičnom filmu, što nije ništa čudno, obzirom da je za sve kinematografije svijeta glavna pretpostavka društvenog života upravo heteroseksualni ljubavni odnos. Za svoje drugo predavanje, Nebojša je odabrao govoriti o filmskim motivima koji tu pretpostavku heteronormativnosti dovode u pitanje, a nastali su u istom periodu klasičnog jugoslavenskog filma.

Prije nego što se i u Jugoslaviji desio procvat modernog filma, koji se po pravilu veže za preispitivanje zvaničnih dogmi, mitova i stavova, postojala je cenzura. “Po logici, za jedno takvo mračno, indoktrinirano i kakvo sve ne društvo, i za jednu takvu kinematografiju, teško da bi se mogli očekivati neki queer motivi, kakve recimo možemo naći od 60-tih godina, otkad postaju vidljivi”, kaže Nebojša i dodaje da zbog te totalitarne perspektive postoji pretpostavka da je jugoslovenski socijalizam isključivao svaku mogućnost pojave queer motiva na filmu, a kamoli u samom društvu.

Spodobe upitne seksualne orijentacije

Tim povodom, Nebojša citira jednog beogradskog teoretičara i kritičara Zorana Jankovića, koji govori: “Pošto je istospolni seksualni čin zvanično dekriminalizovan tek početkom 90-tih, seksualne manjine su u srpskom/jugoslovenskom filmu bile svedene tek na neupadljiv detalj, na karikaturalni doprinos živopisnosti filmske priče. Sveopštu zavereničku tišinu o tom pitanju poremetila bi tek poneka mahom diskriminatorska epizoda koja bi šapatom nagovestila da tamo negde vršljaju drugačije spodobe upitne i nakaradne seksualne orijentacije. Tu i tamo bi se kroz neki film provukla neka naznaka o postojanju seksualno drugačijih, ali filmski autori su prateći mustru države pod čijom šapom su stvarali, istrajno odbijali da seksualne manjine učine vidljivom stavkom u srpskom filmu.” Prema ovom autoru, to što u jugoslovenskom filmu nema erotike općenito, a homoseksualnih motiva specifično, samo je dokaz koliko je represivan bio taj titoistički režim.

Nebojša se s tim ne slaže, te pojašnjava: “Prvo, ako je išta bilo prepoznatljiva odlika jugoslovenske kinematografije u međunarodnim okvirima, i to pogotovo u periodu o kojem ovaj autor govori, to je bila erotika.” Potkrepljujući ovu tezu, Nebojša navodi da je kritičar John Russell Taylor 1975. napisao da je Jugoslavija bila “među čelnicima seksualne revolucije što se kinematografije tiče, jer su potpuna nagost i vrlo eksplicitne seksualne scene bile redovan sadržaj jugoslovenskog filma znatno prije zapada”. Nebojša nastavlja: “Drugo, da se pomaknemo prema queer teritoriju, homofobija nije bila nikakva specifičnost socijalističkih država, nego je postojala s obje strane željezne zavjese, a obilje historijskih dokaza pokazuje da homoseksualne osobe na zapadu nisu nužno imale bolji društveni položaj i tretman na velikom platnu, a o društvenoj stvarnosti da i ne govorimo.” Nebojša podsjeća na intenzivne kampanje protiv homoseksualaca u SAD-u, koje su se sastojale od medijskih huškanja, policijskih racija, zatvaranja, suđenja, iz razloga koji je tada izgledao jako logično – da homoseksualci imaju veze sa komunistima, što je potpuno bizarno ako se posmatra totalitarna paradigma koja kaže da je komunizam bio inherentno homofobičan, pojašnjava Nebojša.

Samo prisustvo homoseksualnih ili queer motiva u nekoj kinematografiji ne mora značiti nužno da ta kinematografija operiše u nehomofobnom društvenom, političkom i ideološkom sistemu. Nebojša navodi još jedan primjer: 2010. godine je Jutarnji list objavio tekst Nenada Polimca o reditelju Františeku Čápu, češkom reditelju koji je krajem 40-tih napustio Čehoslovačku, i tako postao prvi reditelj koji je prebjegao s evropskog socijalističkog istoka na zapad, u Njemačku, da bi nekoliko godina nakon toga, na poziv direktora Triglav filma došao u Jugoslaviju, primarno u Sloveniju, a radio je i u Sarajevu za Bosna film. “Za Polimca, Čáp je, kako kaže naslov njegovog teksta, ‘Prvi šikanirani gej filmaš u Jugoslaviji’. Sam tekst kasnije ne donosi ama baš niti jedan dokaz o tom šikaniranju niti otkriva koji bi to bili drugi filmaši u Jugoslaviji koje bi, pretpostavljam jugoslovenski režim i kinematografija, šikanirali zbog njihove spolne orijentacije. Jedino imamo insinuaciju da je ta kinematografija pod šapom režima nekako prirodno šikanirala gej filmaše, a eto, Čápu se zalomilo da bude prvi.”

Homosocijalno vs. Homoseksualno

Nebojša u Jugoslaviji ne vidi “nikakvu totalitarnu katakombu, nego složeni društveno-politički i ekonomski kulturni projekat sa brojnim proturječnostima i antagonizmima”. Primjere koje je odabrao za ilustriranje svog stava dolaze upravo iz perioda kada je jugoslavenska kinematografija bila pod neposrednim utjecajem politike, a to je prvih pet-šest godina od 1946, kada se snima prvi film Slavica, do 1951-1952, kada socijalistički realizam kao prevladavajući stil u jugoslovenskoj kinematografiji počinje da se osipa, dok dolaze utjecaji sa strane, poglavito sa Zapada. “Ako je zaista bilo totalitarne homofobije, ona bi morala biti u filmovima koji su snimani tih prvih godina socrealističkog perioda, kada je svaki scenario bio više puta pregledan budnim okom raznih komisija.”

Prvi film kojeg je Nebojša iskoristio kao primjer bio je film Život je naš iz 1948. godine, reditelja Gustava Gavrina. U pitanju je četvrti po redu jugoslavenski film. Prethodna tri su bila smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata i prikazivali su narodnooslobodilačku borbu, te je ovo bio prvi jugoslavenski film smješten u tadašnji socijalistički kontekst novog društva koje se gradi. Film se dešava na gradilištu trase pruge Šamac-Sarajevo i prati zbivanja u jednoj omladinskoj radnoj brigadi koja buši tunel Vranduk. U pitanju je debitantski cjelovečernji film Gustava Gavrina, koji je prije toga bio dokumentarista, a njegov najpoznatiji dokumentarac iz tog perioda bio je film Brčko-Banovići. “Šta bi moglo biti queer u takvom jednom filmu? Za početak, mogli bismo krenuti od kritike koju je na račun ovog filma iznio upravo čovjek koji ga je snimao, snimatelj Milorad Marković. Gledajući film prvi put, on nije bio zadovoljan onim što je vidio i nakon projekcije se posvađao sa rediteljem. Ostalo je zabilježeno da je snimatelj reditelju rekao da se ‘svi mladići u ovom filmu ponašaju i izgledaju kao pederi’. Kako je to moguće? Moja je teza vrlo jednostavna. Veze između muških likova koji se pojavljuju u filmu, tih mladih brigadira, jednostavno su snažnije i složenije od heteroseksualnih odnosa u filmu.”

Nebojša objašnjava da su u filmu prisutne dvije “tanke” i slabo razvijene ljubavne priče. S druge strane, u čitavom filmu su prisutni mladići, njihove aktivnosti, oni su zajedno u tunelskom oknu, u spavaonicama, jer je to omladinska radna akcija. “Drugim riječima, malo teorijski sofisticiranije, ono što odnosi prevagu u filmu nad heteroseksualnom dimenzijom je zapravo homosocijalna dimenzija. Ne homoseksualna – u filmu nema ništa ni eksplicitno ni uvijeno homoseksualno. Međutim, u filmu je spektakl ove homosocijalnosti činjenica da na jednom mjestu imate veliku grupu muškaraca. Tu uskače queer teorija koja kaže da, po pravilu, kada imamo neku homosocijalnu grupu ili zajednicu, odmah se tu kao sjena navlači homoseksualnost.”

Djevojke na distanci

Nebojša napominje da je Eve Kosofsky Sedgwick u svom djelu Between Men analizirala upravo ovo. Homosocijalne zajednice/grupe, bilo da je u pitanju vojska, klub navijača, ili klub vezilja, aktivno odbacuje primisao homoseksualnosti. No, što više ta zajednica odbija tu pomisao, postavlja se pitanje zašto se to toliko odbija. “U tom smislu homosocijalno i homoseksualno, kako bi rekla Sedgwick, nisu isključivi, čak niti zasebno odvojeni, nego se nalaze na jednom kontinuumu, tako da je omogućeno to proklizavanje. A ovaj film zapravo nudi dobar primjer takvih prolizavanja. Film Život je naš očigledno nije snimljen s namjerom da promovira homoseksualnost, međutim, postoje momenti u filmu kada homosocijalna dimenzija ‘propadne’ u homoseksualnu. To se dešava zato što nema razvijenih ljubavnih priča, nema razvijenih motiva koji su karakteristični za heteronormativne režime reprezentacije.”

Prvi od tih elemenata koji je sigurno doprinio dojmu kojeg je stekao snimatelj filma, je da film različito tretira muška i ženska tijela. Ženstvenost je na više načina marginalizirana u odnosu na muževnost. Djevojkama je na ekranu dodijeljeno znatno manje vremena nego mladićima. Čak i kada se pojave, njihova je pojavnost dodatno sputana, takoreći disciplinirana kroz tip kadra. “Kamera kadrira djevojke kao da nas želi držati na distanci. Mi smo sve vrijeme prilično daleko od njih. Krupni kadrovi lica djevojaka su jako rijetki”, pojasnio je Nebojša prikazujući scenu djevojaka u ambulanti. Nasuprot tome, u jednoj od scena s mladićima, u kojoj jedan od njih shvata kako svoju hranu mora dijeliti sa drugim brigadirima, vidimo krupni kadar muškog lica. “Razne mladiće u raznim trenucima u filmu kamera po pravilu ovako prikazuje. Ovaj tip kadriranja stavlja naglasak na lice, a s lica čitamo pretpostavljeni emotivni život ovih likova. Žene u ovom filmu su predstavljene kao da nemaju intenzivan emotivni život, i kao da se na njihovim licima ne čita promjena koju kamera sve vrijeme traži na licima mladića.” Primjetna je i razlika u kontaktu među likovima. “Među mladićima traje intenzivno pipkanje, grljenje, rukovanje, dodirivanje, udaranje, sve vrijeme imate ničim obuzdan tjelesni kontakt u homosocijalnom okruženju, dok s druge strane nemate ništa slično kada je u pitanju kontakt između mladića i djevojaka. Ako nisu u mraku spavaonice, mladići su u mraku tunela, i ne zna se u su kojem ambijentu više prisiljeni da budu bliže jedni drugima.”

Drugi film kojeg je Nebojša prikazao kao primjer je Crveni cvet, a režirao ga je također Gustav Gavrin. I ovaj je film smješten u jednan homosocijalni kontekst – dešava se u Drugom svjetskom ratu u jednom njemačkom logoru za ratne zarobljenike u kojem borave jugoslavenski vojnici zarobljeni na početku rata. Protagonisti filma su zatvorenici koji pripadaju komunističkoj ćeliji i oni u drugom dijelu filma odlučuju prirediti muzičku priredbu u logoru, improviziranu reviju s nekoliko tačaka s pjevanjem, sve, čini se, kako bi razbili monotoniju zarobljeničkog života, ali priredba je zapravo čin otpora – na nju će doći njemački oficiri, i dobar dio vojnika, a dok se svi ludo zabavljaju, za to vrijeme će se jedan partizan/komunista, krišom uvući u komandu i uništiti inkriminirajuće dokumente. Posebno bitna scena u ovom filmu je scena sa muškarcem u ženskoj haljini koji nastupa kao barska dama. Film je iz 1950. godine i u pitanju je prvo prikazivanje cross dressinga, odnosno draga u jugoslavenskom filmu.

Fra Tetka

Nebojša je potom napravio kratku usporedbu sa filmom snimljenim sedam godina poslije, Most na rijeci Kwai reditelja Davida Leana, jednim od najpoznatijih filmova o Drugom svjetskom ratu, koji se dešava u japanskom logoru za ratne zarobljenike u Burmi, gdje se od engleskih zarobljenika očekuje da izgrade most na rijeci Kwai, dok neki drugi zarobljenici žele da most dignu u zrak. “Sedam godina nakon filma Crveni cvet, imamo cijelu dramaturšku postavku koja je kao preslikana u filmu Most na rijeci Kwai. Englezi također organizuju zabavu, dok se za to vrijeme iza bine odvija diverzija, opet na scenu izlaze muškarci odjeveni u žene, s tim da se u filmu Crveni cvet ovo doživljava mnogo ozbiljnije nego u filmu Most na rijeci Kwai. U Crvenom cvetu nešto što je na početku trebalo da bude samo sredstvo, cijela priredba, pa i tačka sa barskom damom, koji su trebali da odvuku pažnju i budu sredstvo za neki važniji cilj, postaju cilj sam po sebi, dok se u slučaju Mosta na rijeci Kwai to ne dešava. Tačka do kraja ostaje opscena i nema potencijal i kapacitet koji ima cross dressing u filmu Crveni cvet.”

Posljednji primjer koji je Nebojša naveo u predavanju bio je film Bakonja fra Brne iz 1951. godine, u režiji Fedora Hanžekovića, značajan jer je to prvi jugoslavenski film u kojem se prvi put pojavljuje muški lik koji je nedvosmisleno kodiran kao homoseksualac. “To se nigdje ne kaže eksplicitno, niti prisustvujemo nekom činu koji bi ga kao takvog označio, međutim, tog lika koji je jedan od fratara u samostanu u kojeg dolazi glavni junak, učenik Ivo, nazivaju ‘fra Tetka’. Ta priča Sime Matavulja, koja je napisana 1892. godine, je jedan od primjera književnog realizma u ovim krajevima. Samo djelo je bilo kritička satira, a film je snimljen kako bi se ismijala tradicija crkve. Ključni momenat je taj da je zapravo fra Tetka jedini dobar lik u tom filmu, jer su svi ostali fratri otjelovljenje sedam smrtnih grijeha. Dječak Ivo se u svojoj vjeri ugleda upravo na fra Tetku, jer je on jedini fratar u samostanu koji ide naokolo u gluho doba noći, glance statue, ukrašava ih cvijećem, dok se ostali fratri sprdaju s njim.” Fra Tetka je u filmu Bakonja fra Brne svojevrsni Don Kihot – jedini čovjek koji zaista vjeruje. “To je film u kojem se izdaja ideje celibata opet nalazi u domenu heteroseksualnosti, dok je lik koji je prilično nedvosmisleno kodiran kao homoseksualac, zapravo utjelovljenje vrline”, objašnjava Nebojša.

U ova tri filma, koja su nastala u socrealističkom periodu, do 1951. godine, i koji spadaju među prvih 10 ili 11 jugoslavenskih filmova, moguće je vidjeti koliko su queer motivi daleko od onoga što se običava tvrditi. “Ti filmovi nisu nudili karikature i spodobe, i mogli bismo reći da su sve ove queer reprezentacije takoreći pozitivne. Moja teza je da ovo nije znak da je Jugoslavija tog vremena bila raj za homoseksualce i seksualne manjine, jer sasvim sigurno nije, ali u svjetlu te činjenice, ovi primjeri i ilustracije na neki način zaslužuju jednu još veću i dodatnu pohvalu”, zaključio je Nebojša na kraju predavanja.