Ako postoji stereotip o životu i školovanju osoba sa invaliditetom, ona je živjela po njemu. Nevladinom sektoru, kaže, duguje samostalnost i nezavisnost. Nerviraju je svi ekstremi vezani za osobe sa invaliditetom. I zbog truda koji je uložila u sve što radi, danas pričamo sa Jelenom Backović iz Sarajeva.

Rođena je prije vremena, u šestom mjesecu trudnoće i zbog neadekvatnih uslova u inkubatoru, došlo je do oštećenja u organizmu koja su za posljedicu imala cerebralnu paralizu.

„Nakon brojnih  operacija, rehabilitacija, te alternativnih načina liječenja  došlo je do određenih poboljšanja. Danas koristim kolica i mogu sa sigurnošću reći da su mi kolica osigurala neviđenu samostalnost i slobodu“, kaže Jelena na početku priče.

Prepreke sa kojima se susrela u toku odrastanja bile su brojne, ali su se najviše ispoljile u školovanju.

„Dok je trajalo osmogodišnje školovanje promijenila sam četiri osnovne škole što zbog potrebe za rehabilitacijom, rata ili arhitektonskih barijera. Nakon toga, moja obitelj i ja se suočavamo sa nevjerovatnom preprekom, jer sve srednje škole u Kantonu Sarajevo odbijaju da me upišu u školu, što zbog neprilagođenosti škola ili kako su rekli – ne žele preuzeti odgovornost za mene osim ako moja majka cijelo vrijeme nastave ne bude sa mnom. To nije bilo moguće jer imam mlađu sestru o kojoj se u tom trenutku trebalo brinuti. Nakon duge pauze vanredno nastavljam školovanje 2010. godine u Srednjoj tehničkoj školi grafičkih tehnologija, dizajna i multimedije, te je 2014. godine uspješno završavam. Tada dolazi na red izbor Fakulteta i moja vječita dilema: da li izabrati prilagođen fakultet ili fakultet koji želim završiti? Počinje moje istraživanje fakulteta i odabir je pao na Fakultet za medije i komunikacije u Travniku. Danas sam na drugoj godini i ne mogu reći da je lako, ali gdje ima volje ima i načina“, ističe ona.

Podršku, navodi, imala je i van okvira porodice. Sa jedne strane, od kolegica koje takođe koriste kolica, učila je o svakodnevnom funkcionisanju, a od prijatelja sa kojima je volontirala – kako neformalno učiti i usavršavati se.

„Prijateljice Vesna i Sanja su me naučile trikovima samostalnog života, od vožnje kolica do umjetnosti uživanja u životu, te borbi za svoja prava u svakodnevnom životu. Zatim su tu i  moje radne kolege i prijatelji iz UG „Nešto Više“ koji su mi pružili šansu za rad, a skupa smo naučili  pravo značenje riječi inkluzija – ako su ti prilagođeni uslovi za rad  i imaš podršku, možeš obavljati apsolutno  sve radne zadatke“, priča sagovornica.

Tako, kaže, ni obilazak terena na Romanji kao dio poslovnog angažmana nije nemoguć, čak i kada koristite kolica.

Rad u nevladinom sektoru, u kombinaciji sa invaliditetom, najčešće nailazi na predrasude.

„Ono što me zna iznervirati su, recimo pitanja i komentari na moj angažman. Kad kažem da radim u udruženju građana „Nešto Više“ kao projekt asistentica, opaska koji slijedi je „Ma, važno je da se izađe i potroši vrijeme!“, na šta meni ide para na uši. Društvo ima niska očekivanja od osoba sa invaliditetom. Unatoč invaliditetu nismo ništa drukčiji od njih ostalih ljudi, imamo želje, snove, ambicije, kao i oni.  Volimo, mrzimo i imamo dobre i loše dane kao i svaki drugi čovjek“, reći će.

Kao i svi ostali ljudi, ima razloga i za ponos. Još više, kao sve osobe sa invaliditetom, ima dodatnog razloga za ponos na sve stvari koje postiže.

„Mi smo samo ljudi koji žele da žive život najbolje što znaju i umiju. A svakodnevnica u tom trudu nosi puno ponosa. Svaki mali i veliki uspjeh koji sam postigla me je ispunjavao ponosom. Bilo je izuzetno kad sam se prvi put osjetila neovisnom nakon samostalnog povratka kući nakon noćnog izlaska. Nakon toga – kada sam se zaposlila, završila srednjoškolsko obrazovanje i upisala fakultet“, kaže o zrncima ponosa.

Ali, izuzetnom srećom ispunjava je i ti što svojoj okolini može uzvratiti dio onoga što su uložili u nju.

„Osjećaj da sam ravnopravan oslonac svojoj obitelji i prijateljima me čini posebno ponosnom. Kao osoba sa invaliditetom, nisam uvijek ta kojoj treba podrška i mogu na adekvatan način da funkcionišem u međuljudskim odnosima“, naglašava.

Pričati o uspjesima bez prepreka, pričati o ponosu bez padova, nema puno svrhe. I taj put je nešto što svaka osoba sa invaliditetom mora imati na umu.

„Svjesna sam da ovo zvuči kao prazna priča za one koji su obeshrabreni zbog stava društva, ali ukoliko ne pokušavate, nećete ni uspjeti. Svi smo imali momenata kada smo željeli dići ruke od svega i odustati, ali koji bi to rezultat dalo? Trebamo biti ponosni i na to što unatoč nepristupačnom društvu ostvarujemo uspjehe i dokazujemo da nismo „invalidi“ već osobe koje mnogo mogu pružiti tom društvu ponosnom na različitosti“, zaključuje Jelena.

Priča o Jeleni Backović nastala je u okviru kampanje #PonosnaNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

Ana Kotur za MyRight