Prije punih šest godina pošla je da ubere bratu trešnje, okliznula se, pala sa drveta i povrijedila kičmu. Od tada počinje začarani krug terapija, rehabilitacija, a u njen život ulaze kolica. Nije posustala i u okvirima društva u kojem živimo, i danas radi na tome da barijere sa kojima se morala suočiti ostavi iza sebe i stane na svoje noge. Ima tu i hercegovačkog prkosa i inata, rekla bi Milica Ijačić iz Trebinja.

„Moј sviјet odrastanja sa invaliditetom ne postoјi, ali postoјi јedna druga priča koјu mogu nazvati sazriјevanje.  Invaliditet me јe preko noći ubacio u sviјet odraslih, јer sam morala da postanem toliko јaka i sposobna da se suočim ne samo sa svoјim strahovima, već i sa strahovima svoјih roditelja i ponekad i njima budem roditelj kako bi im pokazala da moјa kolica ništa ne miјenjaјu i da sam ona ista Milica od ranije”, kaže Milica.

Nakon rehabilitacije koju je prošla u BiH, a kasnije i u Srbiji, odvažila se na put u Ameriku u potrazi za novim, savremenijim i boljim vidovima osposobljavanja i vraćanja organizma u stanje potpune funkcionalnosti. Iako od želje da i u Trebinje donese nešto takvo ne odustaje, planovi su na čekanju zbog finansija.

Za to vrijeme, ona radi nsa onom mnogo krupnijem pitanju – rušenju predrasuda i stvaranju zdravog, ljudskog pogleda na invaliditet.

„Sre ćom po mene,na vriјeme sam shvatila da su predrasude svi ti stavovi koji kažu da nisam dovoljno lijepa, radno sposobna, u stanju da budem žena, supruga ili majka. Nisam dozvolila da one to i ostanu, već se borim da promјenim sviјest svih onih koјi mi postave bilo koјu predrasudu kao bariјeru.  Kao osoba sa invaliditetom nisam ništa drugačiјa osoba od bilo koga koјi ga nema. Možda imam točkove umјesto štikli, ali imam više šarma od dјevoјke koјa ih nosi, jer je sve stvar stave i percepcije”, nastavlja ona.

I dok će, kaže, poslodavac njenu aplikaciju za posao baciti u prvu kantu za smeće nakon što osmotri točkove koje koristi za kretanje, ona i dalje neće odustati ni od sebe ni od onog što želi.

“Često se susre ćem sa činjenicom da osobe sa invaliditetom stavljaјu u poziciјu nekog ko je prosjak, ili ljudi koјi samo traže neku pomo ć, ali to niјe tako i to ne mora biti tako, invaliditet i dalje ne znači nesposobnost, samo nešto drugačiji način izražavanja sposobnosti”, ističe.

Prije nekog vremena, stigle su joj nove ortoze. Kaže, pomoći će i u šetnji gradom, biće nešto lakše izaći među svoje sugrađane, jer se Trebinje ne može pohvaliti arhitektonskom pristupačnošću.

Arhitektonske barijere stale su na put i njenom obrazovanju.

“Kada se desila nesreća, jedino što sam željela je fakultet. Nažalost, ni do današnjeg dana fakultet nisam završila, jer je prosto nemoguće od mojih najbližih tražiti da sve svoje obaveze ostave po strani i mene nose uz stepenice da pohađam nastavu. Uostalom, nije ni stvar toga da me neko nosi, već da imam jednak pristup svim sferama života”, naglašava.

Neko vrijeme radila je i u udruženju amputiraca u Trebinju, što joj je pomoglo u upoznavanju različitih vrsta invaliditeta i shvatanju načina na koji se barijere sa kojima se osobe sa invaliditetom susreću. Zbog nedostatka finansija, kao glavnog opravdanja državnih institucija, njeno radon mjesto je ugašeno i opet je jedan broj više na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske.

“Nevladine organizacije u ovom društvu nose teret prevazilaženja invaliditeta. Nažalost, to nije ono kako bi tebalo da bude, jer ne možemo od projekta do projekta čekati na životno značajne usluge, od ulaska u domove zdravlja do školovanja, ali je trenutno jedini model koji postoji u našoj državi”, reći će sagovornica.

I dok društvo ne pruža priliku i zatvara mnoga vrata, Milica svjedoči da invaliditet nosi i ponos kad savladamo sami sebe.

“Mi živimo u maloј i nerazviјenoј zemlji za osobe sa invaliditetom, ali ne zaostaјemo ni malo za onim  koјi žive u razviјeniјim zemljama, ni po uspjesima, ni po problemima sa kojima se suočavamo i koje prevazilazimo. Imati invaliditet  u BiH јe strašno teško, ali mi imamo nešto što bih najbolje opisala kao inat, koji može biti odličan pokretač. Kad odlučite da ne popustite invaliditetu, nema opcije osim penjanja preko prepreka”, objašnjava ona.

Na pitanje zašto je ponosna kao žena i kao osoba sa invaliditetom, odgovara najjednostavnijim odgovorom.

“Zato što nisam izgubila sebe dobivši kolica kao pratnju, zato što sam ostala ja i zato što, uz malu armiju dragih ljudi, porodice i prijatelja ne odustajem od svojih snova. Zato što sebe volim baš takvu kakva jesam, jer drugačija i ne želim biti, kao ličnost. I najviše, jer kao i sve osobe sa invaliditetom, život gledam kroznešto drugačiju prizmu, u kojoj trivijalnostima ima mnogo manje mjesta od onih vrijednosti koje svi ljudi cijene i kojima teže”, zaključuje Milica.

Priča o Milici nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

Ana Kotur za MyRight

Foto Željko Budimir Keko, studio Kontrast