^{Foto: ZaSvakoDijete.ba}

Prim. dr. spec. Aiša Smailbegović-Hadžihalilović (na fotografiji) je pedijatrica nekadašnjeg Školskog dispanzera u Zenici. Danas radi i djeluje u organizaciji za zaštitu mentalnog zdravlja djece i odraslih Lotos u Zenici. Dr. Aiša je za Školegijum komentarisala prijedlog reforme zdravstva koja prijeti Sarajevu. Prijeti jer, sudeći po zeničkoj praksi, ni do kakvog unapređenja neće doći. Naprotiv, može da se očekuje samo destrukcija ionako nedovoljno razvijenog zdravstvenog sistema.

Mi smo bili prilično dobro razvijeni. U okviru Doma zdravlja Zenica imali smo sve, Predškolsku djecu, Školski dispanzer i Studentsku ambulantu. Prvo je ukinuta Studentska ambulanta i studenti su dolazili u Školski dispanzer, a onda su razbucali Školski dispanzer, baš moram tu riječ da upotrijebim, tako da je cjelokupna zdravstvena zaštita ove školske populacije bila na prvom katu i u prizemlju, zajedno sa malom djecom.

Dr. Aiša je nastavila da radi u Predškolskom, do ostvarenja penzije. Dvije doktorice specijalistice školske medicine prebačene su u porodične ambulante. Za novi angažman obučene su na seminaru.

Išle su na neke seminare da mogu sve da rade, od školske dobi do gerijatrije. Ti seminari mogu obučiti doktore za posao porodičnog ljekara ako se određena oblast izučava godinu dana, ali mi tako duge seminare nemamo.

Doktorica je objasnila da je u Predškolskom bilo jako teško raditi. Imali su mnogo pacijenata, a hodnici i prostor nisu bili prilagođeni svim tim inovacijama.

Prije pet godina otprilike, kad sam krenula u penziju, počeli su svu djecu preko sedam godina slati u porodične ambulante, tamo gdje i stanuju. To nije dobro. Ja se kao stara pedijatrica ne slažem sa tom odlukom. U školskom dispanzeru djeca ne samo da se liječe nego se prati i njihov rast i razvoj, koji podrazumijeva ne samo fizičko sazrijevanje nego i psihičko sazrijevanje djeteta, razvijanje njegovog govora i kognitivnih sposobnosti.

Dr. Aiša smatra da ljekari porodične medicine nemaju vremena da se posvete svakom djetetu, jer su zaduženi za sve, i malu djecu i tuberkulozne bolesnike i karcinome i razne druge gerijatrijske bolesti.

Sve to s ovom savremenom organizacijom rada ne može funkcionirati jer promaknu neke stvari koje doktoru koji radi samo s djecom ne bi promakle. Navest ću primjer iz Školskog dispanzera. Za onu djecu za koju smo sumnjali da imaju nedovoljno razvijene kognitivne sposobnosti, sa šest ili sedam godina kada bi ta djeca krenula u školu, pisali bismo da je to rizikodijete, odnosno da mu je potrebna pomoć. Tako su pedagozi u školi imali neki signal da malo više prate to dijete. Međutim, kad je to sve prebačeno na porodičnog doktora, on za to više nema vremena. On nema vremena da pita kako dijete uči.

Danas je, kako kaže dr. Aiša, sve više djece koja imaju neke neurotske sindrome, ili imaju višestruke rizikofaktore da slabo govore, da su jako nemirni, da su autistični različitim intenzitetom i zbog toga smatra da je još više potreban multidisciplinarni pristup djetetu, čak mnogo više nego što je to bilo potrebno ranije.

Jučer nam je došla jedna majka s djevojčicom koja vrši nuždu u pelene, a već treba da krene u školu. Majka se plaši kako će druga djeca u školi na to reagovati. Proveli smo sve potrebne analize i razgovore s majkom koja nam je na kraju tek onako usput rekla da je djevojčica operisala srce sa 4,5 godine. U isto vrijeme kad se desila ta operacija majka je rodila drugo dijete pa su djevojčicu morali da njeguju drugi članovi porodice jer je bila smještena u Sarajevu. Odvajanja u toj dobi su jaki stresovi za dijete.

Da treba dosta iskustva u radu sa svakom populacijom govori i česta pojava pratećih anomalija ako već postoji jedna – objasnila je dr. Aiša ovu medicinsku praksu.

Dijete kao što je ova djevojčica, koja je morala na operaciju srca, treba da pregleda neurolog, logoped, defektolog općeg smjera, treba da se snimi mozak, EKG, treba imati ekipu ljudi koja će raditi sa djetetom dok ono malo sazrije i počne upravljati svojim emocijama i osvijesti te svoje probleme.

Doktorica smatra da nikako ne ide da u istom hodniku zajedno sjede dijete koje ima epilepsiju i vrišti i čovjek koji ima 70 godina, trese se i ima neku bolest koja pripada trećoj dobi.

Doktor mora da bude skoncentriran i prati sve to. Imate doktore iz porodične medicine koji kažu ja ovo više stvarno ne mogu, ne mogu tu odgovornost. Znate, velika je odgovornost. Zbog te odgovornosti su ti ljudi i mentalno opterećeni jer će roditelji reći da su bili kod doktora koji ih nisu pitali neke osnovne stvari o djetetu, kako govori, da li čuje, kako uči. Školski ljekar je priviknut i prati sve što je vezano za dijete, kako uči, da li mokri u krevet, da li reguliše redovno stolicu, grize li nokte i druge neurotske tegobe.

Doktorica je objasnila da je svačije vrijeme vrlo bitno i da ono ne bi trebalo da se troši po čekaonicama.

Ti gdje god danas u Zenici kreneš, naručuje se. Svaki drugi student mora kod očnog ljekara, a isto je i s ljekarom za uho, grlo, nos. Neke svari mi nisu jasne, kao da ti ljudi nikad nisu prošli kroz fakultete, kao da i oni sami nisu bili i đaci i studenti i bolesnici, nego svi nekako zaborave na taj period svog života.

Dr. Aiša sumnja da se ovakvim reorganizacijama rade uštede i unapređenja, te misli da se tako realiziraju unaprijed osmišljeni projekti.

U Zenici su tada postojala dva projekta: jedan od kanadske, a drugi od švicarske vlade. Ti projekti, da se osmisli porodična medicina, su bili najjeftiniji. Za promjenu koja se desila odgovorni su direktor Doma zdravlja, ministar i svi oni koji su prihvatili i afirmirali taj model.

Da bi se napravila porodična medicina, ofarbale su se sobe i nabavila oprema. Nakon neke male promocije nastala je tišina – da se ljudi ne bi pitali gdje je novac od projekta, objasnila je doktorica.

Vodili su se idejom da porodični doktor, koji zna i mamu i nanu i dedu, vodi i dijete. Ali, i doktor u školskom dispanzeru je isto znao sve o djetetu, gdje živi, kakva je atmosfera, jesu li roditelji rastavljeni, u zatvoru, jesu li roditelju umrli, ko odgaja dijete, plus bili smo više usmjereni na dijete.

Doktorica smatra da ljekar koji iskaže svoj strah, jer ne može da zna sve to što se od njega očekuje, ima iskrenu reakciju. Ali, ako ga služba i organizacija prisiljavaju da sve to radi, obično nema otpora jer se svi plaše da ne izgube radno mjesto, ili da ih ne rasporede na neku dosta udaljenu lokaciju.

Postoji određeni mobing od strane direktora i drugih vlasti. Da li će vam neko baš iskreno reći kakvo je stanje i smije li iskreno reći ili će šutjeti, to ne znam. I u to vrijeme je bio strašan mobing. Svi su se jako bojali da nešto kažu, da ne bi izgubili posao, a i zbog toga što su ih slali po selima da rade. Jedino sam ja otvoreno govorila. Mene direktor nije mogao udaljiti, bila sam najstarija, a i znao je da bih odmah sazvala konferenciju za štampu. Sestre su svaki mjesec bile raspoređene na nekoj drugoj lokaciji, i tako sve u krug: jedan dan u seoskoj ambulanti, jedan dan u prigradskoj… Te žene su ludile i nisu znale, kad ujutro dođu na posao, gdje će ih poslati da rade. Ovdje nema niko ko će izaći i naglas reći direktoru ili ministru to i to nije u redu. Da neko onako fino, pošteno i jasnim jezikom kaže e ovo je suština. A suština je da je dio rukovodstva dobio novce, iza svakog ovakvog poduhvata uvijek se kriju pare.

Kao veliki problem dr. Aiša je istaknula i nedostatak asistenata po školama za djecu koja trebaju pomoć, a privatizaciju stomatološke službe je prokomentarisala kao krah.

Ionako je stanje zuba djece jako loše. Kod nas je ranije bila pedodoncija, mislim da su čak u jednom momentu imali oko 12 ljekara. U prizemlju Doma zdravlja je bilo nekoliko ambulanti koje su radile i prijepodne i poslijepodne samo za djecu. Sad imate samo ortodonta, mislim da imaju dvije doktorice. Ranije su se radili sistematski pregledi po školama, a sad već dugo niko nije išao po školama da vidi stanje oralnog zdravlja djece, pogotovo u seoskim ambulantama. Da čovjek iz seoske ambulante dođe u grad, da dovede svoje dijete nije luksuz, ali nije svijest tolika. Ranije je to bilo sasvim normalno, posebno zato što su po školama hodali, pa kad napišu cedulju roditeljima dovedite dijete u dispanzer i stomatološku službu to je bilo sasvim drugačije. Ranije se ulagalo u kadar, opreme je bilo dovoljno i organizacija je bila jako dobra. Kad pregledaš dijete i vidiš da ima loše zube, jer loši zubi su često fokus za mnogo bolesti, samo napišeš poruku molim stomatološki pregled – fokus. Stomatolog tada zna da je doktorica dijete sigurno poslala jer nešto nije dobro s bubrezima ili srcem, da treba analizirati zube, da se traga za tim fokusom. Sada se to ne radi. Neki dan sam razgovarala s jednim stomatologom da mu već godinama niko nije napisao da se traži fokus. Opao je kvalitet te stomatološke zaštite djece.

Prije nekih 40 godina, kada je dr. Aiša bila mlada doktorica, Zenica je imala ambulantu samo za djevojčice u zgradi Školskog dispanzera.

Djevojčice i mlade djevojke često imaju neredovne cikluse ili neke druge probleme. U ambulanti je sa njima jednom nedjeljno radila doktorica specijalista. Bilo je sasvim drugačije. Ne ide da studentice i adolescentice idu u istu ordinaciju gdje su njihove komšinice i tetke, kako je danas sve organizovano. Kad idete u dispanzer za žene i tu sjede i prepoznaju vas vaše komšinice onda počnu različite priče šta će ovo dijete kod ginekologa, odmah svi misle neželjene trudnoće, itd. A nije tako, nego djeca rastu i djevojčice često neredovno ili jako krvare pa dođu i do bolnice. Period polnog hormonskog sazrijevanja je dug i, neću reći opasan, ali prate ga razni rizici. Zbog toga je bilo jako dobro kad smo imali tu doktoricu koja je vodila posebnu ambulantu za djevojčice.

Dr. Aiša smatra da je danas vrhunac medicinske usluge to da svi samo bulje u računar.

Sve postaje neka poluindustrija i onaj osnovni kontakt ljudski koji treba da postoji, najstariji kontakt između dvije osobe, odnos povjerenja, se gubi. Jako se gubi. Tako da je medicina u onom segmentu kako smo mi stariji radili, a i kako mladi zamišljaju da će raditi, samo puko maštanje. Pacijent je postao samo broj u kompjuteru.

Poređenja radi, ako ćemo se ugledati na neke evropske modele, doktorica Aiša je prije rata bila u Finskoj, a posjetila je studentske centre u Helsinkiju i Turkuu. Servisi za studentsko zdravlje su je zadivili.

U Helsinkiju je to bila jedna ogromna zgrada kao hotel Dubrovnik kod nas. Unutra je bilo toliko luksuzno da se iznenadite. Pitala sam direktora ko vam dolazi ovdje, jer imate i privatnu službu. Objasnio mi je da u privatne centre idu oni koji žele malo više pažnje i njege, a da se u toj zgradi pregledu rutinski pristupa. A to rutinsko je bilo jako dobro. U Turkuu su imali vrlo jaku službu za psihološko savjetovanje za djecu, posebno za studente. Jedan od glavnih projekata im je bio savjetovalište za studentice koje su postale majke, koje su rodile. Jedna psihologinja je radila samo savjetovanje za njih da ojačaju i prihvate ulogu majke, jer većina je neželjeno rodila. Mi smo tada bili daleko od takve psihoterapije. Ovdje je teško zamisliti i to da student dođe psihologu i kaže da teško uči.

Preuzeto sa: http://www.skolegijum.ba/tekst/index/1098