Tematska sjednica Komisije za ravnopravnost spolova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine

Sarajevo, 6/3/2017

“Pravo na roditeljstvo”

Indiana Husić – Šabanović

Poštovane i poštovani,

Moje ime je Indiana Husić-Šabanović i dugogodišnja sam aktivistkinja za pravo na medicinski potpomognutu oplodnju.

Prije svega bih željela da se zahvalim na nesebičnoj podršci Fondacije CURE koju su mi pružale kroz sve ove godine, kao i Ženskoj mreži BiH na prilici i povjerenju koje ste mi ukazale. Nevjerovatna je čast danas pred vama govoriti u ime svih Bosanki i Hercegovki o problemima i diskriminaciji s kojom se svakodnevno suočavaju žene koje se samo malo ”razlikuju“ od onoga što se od njih očekuje, u nastojanju da postanu majke i roditeljke.

Ta različitost se ogleda u činjenici da nisu mogle zatrudniti prirodno ili zadržati trudnoću, nemaju partnera, žene su s invaliditetom, nezaposlene, ili su naprosto odlučile roditi dijete bez podrške biološkog oca.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije WHO neplodnošću se smatra nemogućnost začeća unutar 6-12 mjeseci nezaštićenih odnosa. BiH je jedina zemlja u Evropi koja nema jedinstven Zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji, čime pacijenti/ce ostaju uskraćeni/e za adekvatno liječenje i zaštitu, pravo da se liječe koristeći zdravstveno osiguranje koje imaju bez izlaganja velikim finansijskim troškovima.

Pravo na roditeljstvo ne smije biti privilegija samo bogatih i kreditno sposobnih.

Svaka žena koja se želi ostvariti kao roditeljka mora imati podjednaku mogućnost, bez obzira koliko joj je godina, ako njen/a ljekar/ka specijalista/kinja za neplodnost smatra da može ući u postupak. Bez obzira iz kog kantona dolazi, da li je zaposlena ili ne, da li je udata ili ne, i bez obzira na njenu seksualnu orijentaciju – žena mora imati pravo izbora klinike i ljekara/ke, sve njene jajne ćelije se moraju oploditi, a višak embrija zamrznuti (ako to ona želi) jer se na taj način čuva njeno zdravlje. Svako dodatno podvrgavanje bespotrebnim hormonalnim terapijama potencijalno je dovodi u opasnost da oboli od karcinoma dojke ili jajnika.

Primjera radi napomenut ću da sam sama prošla kroz 10 postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje od čega 5 inseminacija i 5 postupaka IVF. Iz mog tijela je izvađeno 65 jajnih ćelija za samo jednu trudnoću. Moja sreća je što je sedmogodišnji proces liječenja završio blizanačkom trudnoćom, te sam danas ponosna majka dva troipogodišnja dječaka od čega onaj minut stariji blizanac pripada mužu i meni, a onog mlađeg još uvijek nismo otplatili.

Sve postupke smo sami platili od ušteđevine, pozajmica, poklona i kredita koje smo bili prinuđeni podignuti. Od države nismo dobili pomoć čak ni u vidu poreske olakšice.

U posljednje vrijeme svjedokinje smo uplitanja vjerskih zajednica i opstrukcija da se donese valjan Zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji koji će ići u korist svim pacijentima/cama. Zdravlje i dobrobit svih građanki i građana Bosne i Hercegovine mora biti ispred bilo čijeg svjetonazora, a samo one/i moraju biti u mogućnosti izabrati ono za što smatraju da je najbolje po njih…

Danas su također diskrimisane sve žene i muškarci čija tijela ne proizvode spolne ćelije, jer u BiH ne postoji mogućnost obavljanja IVF (vantjelesne oplodnje) uz pomoć doniranih ćelija, čime su prinuđeni postupke raditi van granica BiH što dodatno povećava cijenu liječenja.

Žene koje nemaju bračne ili vanbračne partnere uopće nisu uzete u obzir, kao ni LBT* žene, iako se u Evropi već odavno obavljaju ovakvi postupci, čak i o trošku zdravstvenih fondova.

Za sve godine svog djelovanja imala sam priliku upoznati samo dvije žene s invaliditetom koje su ušle u postupak i koje su na moju veliku radost, uprkos teškom zdravstvenom stanju koje su imale kao posljedicu ranjavanja, imale divne ”školske“ trudnoće i rodile prekrasnu zdravu djecu.

Poražavajuća je činjenica da žene s invaliditetom mogu napraviti ginekološki pregled u samo četiri centra u BiH jer ostali ne posjeduju adekvatnu opremu. Ljekari/ke se ne susreću toliko često s posebno prilagođenom opremom što dovodi do velike neugodnosti pri pregledu za same pacijentice te ih one počinju izbjegavati.

Majke koje same podižu djecu su stigmatizovane i pomoć dobivaju samo od članova/ica porodice. Osnivanje Alimentacionog fonda bi im u mnogome pomogao u odgajanju djece jer se ne bi svakodnevno morale suočavati s finansijskim problemima.

Porodični zakon je manjkav, ne prepoznaje jednoroditeljske zajednice, a između ostalog otežava i sam proces usvajanja ženama koje žele biti samostalne roditeljke.

Primjera radi navest ću jedinstven slučaj  i pomenuti N.S., ženu koja je nakon smrti muža, na njegovo insistiranje, nastavila sa procesom IVF-a te rodila blizance. Zbog zakonskih ograničenja u rodne listove djece, iako im je tri godine, otac nikada imenom nije upisan. Djevojčica i dječak su za ovo društvo djeca čiji otac nije poznat iako majka ima valjanu medicinsku dokumentaciju te još uvijek nisu u mogućnosti ostvariti svoja nasljedna i druga prava.

Poštovane zastupnice i zastupnici, drage prijateljice i aktivistkinje,

Sa nama danas u publici sjede predstavnice i predstavnici najstarijeg udruženja u BiH koje se bavi pitanjem steriliteta – “Bebe” iz Trebinja, kao i predstavnice udruženja  Fertilitas koje se upravo u ovom trenutku bore sa sterilitetom, bilo primarnim ili sekundarnim, te prolaze kroz postupke vantjelesne oplodnje. Pozivam ih da se aktivno uključe u diskusiju kako bismo zajedno stavile/i do znanja da nismo nevidljive/i, da postojimo i da se suočavamo s diskriminacijom.

Zahvaljujem se na Vašoj pažnji!