Muslimanka, majka, filmska i TV redateljka. Aktivistkinja i žena sa hidžabom. Umjetnica koja se putem filma upliće u različite ljudske sudbine, vodeći računa da ne povrijedi srca svojih junaka.

U intervjuu za magazin Lola, koji ovdje prenosimo, Nejra Latić Hulusić govori o neznanju koje je okovalo bh. društvo, udruženju Hava koje se već godinama bavi ženama u umjetnosti, te ličnoj borbi protiv stereotipa i predrasuda. Ističe da marama koju nosi i zbog koje je česta žrtva etiketiranja, nije njena zastava niti sredstvo izražavanja, već podsjetnik samoj sebi.

Za nekoliko dana ćete biti jedna od „knjiga“ u sklopu Žive biblioteke. Kako je došlo do toga i koja su Vaša očekivanja?

Kontaktirali su me iz Mediacentra Sarajevo i vjerovatno oni bolje znaju razloge što su mene izabrali. Ja sam veliki fan projekta Živa biblioteka i sa zadovoljstvom sam prihvatila poziv. Ako mi, žive knjige, podstaknemo jednu osobu bar na desetak minuta promišljanja o svijetu i ljudima i inspirišemo je da izađe iz svoje zone komfornih i ustaljenih stavova, onda su moja očekivanja od projekta ispunjena.

Koncept Žive biblioteke je rušenje predrasuda putem neposrednog kontakta. Imate li neku preporuku kako bismo se još mogli boriti protiv njih?

Protiv predrasuda se mora boriti stalno i na sve načine. Živa biblioteka je odličan projekat za one za koje računamo da zapravo i nemaju predrasuda, a to su posjetioci sajmova knjiga i ovakvih projekata. Ali, moje iskustvo je pokazalo da su predrasude duboko ukorijenjene u modernom društvu bez ikakvog pravila. Predrasuda su jednako danas puni i intelektualci i kulturne radnice i nepismeni i pismene i pankerke i narodnjaci. Samo im se grupa prema kojoj imaju predrasude razlikuje. Ne idu svi ljudi u pozorište i ne čitaju svi knjige. Zato se treba boriti kroz sve dostupne tehnike i medije, pa do nekoga dopiru modne revije u kojima se pojavljuju djeca sa Down sindromom, do nekoga muzički spotovi sa ljudima sa invaliditetom, do nekoga knjige i filmovi…

Pokrivene žene često percipiraju kao pasivne, pokorne, ugnjetavane, bez prava na izbor i samostalno djelovanje. Jednostavno, kao žrtvu koju je potrebno spasiti. Sa druge strane, tu su i epiteti egzibicioniste i vjerskog fanatika. Vi nam svojim primjerom pokazujete da se radi o nizu predrasuda. Kako izgleda suočavati se svakodnevno sa takvim etiketama?

Jedan veliki broj žena uopšte na svijetu, pa shodno tome i pokrivenih žena jeste pasivan, pokoran, ugnjetavan i bez prava na izbor. Jedan broj pokrivenih žena danas jesu egzibicionistkinje i vjerski fanatici koje se osjećaju posebnije, pametnije i svetije od ostalih smrtnika. Nisu predrasude ni o jednoj skupini izrasle iz ničega. Nažalost, takvi primjerci su prosto češće izloženi kroz medije kao slika pokrivenih žena. Veći je problem što i danas širom svijeta postoji autodiskriminacija žena. Kod vjernica je to nešto lakše primijetiti, ali je omjer na kraju isti. Autodiskriminiraju se žene koje svoj nedostatak hrabrosti, volje, snova i vizija pripisuju raznim vjerskim propisima koje neko namišlja, tumači i zloupotrebljava, a one ih koriste kao pokrivalo za svoje lješkarenje u zonama komfora. Valja imati cilj i boriti se za njega. Od kukanja nema ništa.

A što se moje lične borbe tiče, ja razumijem i shvatam ljude koji u ova nezgodna vremena etiketiraju i dajem sve od sebe da ih razuvjerim ako su osobe vrijedne razgovora. Ima ih onih koji se bave trivijalnim stvarima pa nekima sam previše umotana, drugima previše razmotana, jednima smetaju rukavi ljeti, drugima pirsing… Uvijek postoje i oni za koje je prekasno i koji prelaze svake granice strpljenja i pristojnosti u razgovoru. No, takve osobe rijetko i srećem, obično su jako neuspješni, frustrirani i ako im se ne može pomoći, najbolje ih zaobići i dobro izolovati da ne šire bolest dalje.

Hidžab uglavnom vezuju samo za religiju i to u negativnom kontekstu, dok se izostavlja njegova snažna veza sa feminizmom. Šta za Vas znači nošenje hidžaba?

Ja sam muslimanka, filmska i TV redateljka i mama. To su tri ose moje ličnosti i ne postoji granica gdje jedna prestaje, a druga počinje. Na dan kada sam se pokrila nisam prestala biti manje redateljka ni više muslimanka. Moja marama ne predstavlja ni moju niti tuđu politiku, niti mi određuje identitet. Ja ne predstavjam nikoga. Moja marama nije zastava i nije sredstvo izražavanja. Moja marama je samo meni, moj podsjetnik da se svaki dan trudim biti bolja osoba prema sebi i drugima. Moje sredstvo izražavanja je film, a zastava mi je bosanska i hercegovačka.

Hidžab je koncept koji ženi savjetuje prosto da ne bude vulgarna. Koncept koji usmjerava neke žene da se fokusiraju na svoju pamet radije nego na veličinu grudi, čime postaje objektom umjesto subjektom. Po meni to nužno ne znači ni pokrivanje kose. To je samo koncept odnosa spram svog tijela na koje imaš potpuno pravo. Otkriti ga ili pokriti onoliko koliko se tebi sviđa. Samo i jedino svojom ličnom odlukom.

Osim što ste umjetnica, zalazite u sferu feminizma i aktivizma. Koji su najveći okovi bh. društva?

Naše društvo je prije svega neobrazovano. Naš okov je neznanje. Od neznanja se svi boje svega što se ne češlja i ne izgleda kako njihova mama. Ovdje se ljudi boje promišljati sami, preispitivati stvari, boje se promjena i boje se biti prvi u svemu. Sa druge strane, naš narod često slijepo slijedi bilo koga u svemu. Vraćamo se unazad. Što je najgore, volimo za sobom i vući one koji bi naprijed.

Kroz svoje filmove često čačkate po ljudskim životima, kao što ste i sami rekli u jednom intervjuu. Koliko je to opasno za umjetnika, ali i junake priče?

Moj profesor režije Haris Pašović nam je govorio da je režija odgovoran posao, kao i operacija na otvorenom srcu. Dugo ga nisam shvatala, dok nisam napravila prvi dokumentarni film i vidjela koliko sam tim filmom utjecala na protagoniste filma, a kasnije i na neke ljude u publici. Jedna greška i nečije srce može biti povrijeđno.

Radeći sa ljudima se često oduševimo i napunimo energijom za naredne poduhvate, ali i razočaramo do te mjere da nam sve izgleda besmisleno. Kako to dvoje držati u ravnoteži?

Radim sa desetinama ljudi direktno u toku sedmice. Posao redateljke svakodnevno ovisi o drugim saradnicima. Sa svakim se mora naći način komunikacije. Ovaj posao, posebno ako ga još radite i na televiziji, što je moj slučaj, zahtijeva ozbiljne živce. Dobra stvar je što vremenom naučite jako brzo procijenjivati ljude što je korisno, jer vam treba tri minute da shvatite ako vas neko manipulira, laže ili se nekome sviđate, loša stvar je što kao posljedica prezasićenosti, mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koje sam pustila u svoj privatni život.

Pokrivenim ženama u BiH posvetili ste film „Under the Cover“. Sa kakvim emocijama sve radili na njemu i koja je njegova glavna poruka?

Rad na tom je bio težak i naporan proces. Kolegica Sabrina Begović i ja smo uprkos savjetima iskusnijih kolega da takvu temu nećemo baš isfinansirati kako treba, potrošile ozbiljno vrijeme zaklapajući budžet tog filma. Na ovom projektu smo razbile svoje predrasude o kulturnim radnicima kao otvorenim ljudima bez predrasuda, jer smo baš na filmskim marketima po Europi susretali najradikalnije stavove prema meni i filmu. No, to je iza nas. Film izlazi na ljeto i govori o istim temema kao i ovaj intervju, a likovi su pokrivena karatašica, prevoditeljica, gejmerka, umjetnica, taksistkinja…

Rodno osjetljivi jezik polako ulazi u govor stanovnika BiH, iako i dalje postoji snažan otpor prema njemu. Koliko je važno koristiti ga?

Jako važno. Podsvjesno je bitno da prije svega da djeci u uho uđe da postoje informatičarke, astronautkinje, vozačice, redateljke i fudbalerke. Onda to od malih nogu usvajaju kao koncept, da nije samo spremačica, kuharica i ponekad doktorica. Super je ako se nešto može i na starijima usput raditi. Ja uvijek spominjem anegdotu sa potpisivanje jedne odjavne špice na kojoj sam kolegu video miksera potpisala slučajno kao video mikserica. Pedeset ljudi je zadramilo oko toga kako nam se ta greška potkrala. Isto kao što se vama potkrade svaki put da mene namjerno potpisujete kao redatelj, umjesto redateljka.

U filmu „Mi, djeca sa kolodvora Bosna“ bavite se jako zanimljivom i škakljivom temom – religijom iza rata, gdje obrađujete slučajeve odvođenja bh. dječaka u vehabijske komune. Koliki je izazov raditi na takvom projektu?

Veća je odgovornost vjerno ispričati tu ličnu priču mladog čovjeka i svih drugih njemu sličnih koji su prošli kroz isto, nego što je izazov. Neko se dobro poigrao sa životom glavnog lika, a nadam se da će njegova priča spasiti neku novu djecu i porodice. Osjećam se odgovornom da govorim o zloupotrebi religije, o igranju sa najintimnjim ljudskim osjećanjem vjere. Film se zove po knjizi „Mi, djeca sa kolodvora Zoo“ jer poredim naše postratno društvo sa onim iza II Svjetskog u Berlinu. Samo su se nama, umjesto heroina, skupo prodavale razne ideologije i razne religije, upakovane na razne načine, uglavnom u političke svrhe. Na kraju, najveće žrtve su oni koji su tragali za stvarnom duhovnošću.

Vaše udruženje Hava se bavi ženama u umjetnosti. Šta biste istakli kao vaše najveće dosadašnje dostignuće?

Sabrina i ja smo uspjele da kao dvije žene, sa ukupno troje djece, uz redovne poslove od kojih živimo, podignemo na noge i nevladinu organizaciju za promociju i afirmaciju žena kroz umjetnost i produciramo sedam filmova koji obrađuju rane pozicije žene u društvu, jednu školu filma za srednjoškolce na temu rodne jednakosti i otvorimo galeriju „Kreativni butik“, u kojoj izlažu autorice ili autori koji stvaraju na temu pozicija žene u društvu. Sada se malo foliram i hvalim, ali kada u ova zla vremena smanjivanja budžeta za kulturu i podešenost na šund, nabrojim sve što smo uradile sa dvadeset prstiju, baš sam nekako ponosna.

Mislim da ćemo se svi složiti da je mlađim generacijama potrebno uvesti dodatne edukacije o životnim pitanjima. Koje predmete biste označili kao obavezne?

Društvo-kultura-religija, koji već postoji kao predmet, treba biti obavezan i sa ozbiljnijim planom i programom, a ne opcionalan umjesto vjeronauke, gdje će se sva djeca upoznavati sa raznim vjerovanjima i uvjerenjima, a ne samo ponavljati ono što svakako uče kod kuće i pri vjerskim ili nevjerskim zajednicama. Obavezna edukacija djece o tome da postoje različiti ljudi na svijetu ne smije biti stavljena na odgovornost savjesnim ili nesavjesnim roditeljima.
Protivnik sam odvojenih predmeta poput „Žene u umjetnosti“ jer mi zvuče kao i „Žirafe u arhitekturi“, kao da tu ne pripadaju. Ali zastupljenost važnih žena kroz nauku, umjetnost i historiju je poražavajuća u našim udžbenicima i to se mora mijenjati radi ove djece koja još imaju šansu da mijenjaju svijet.

Autorica: Vanja Stokic – http://lolamagazin.com/2017/04/19/nejra-latic-hulusic-ljudi-se-boje-onoga-sto-ne-izgleda-kao-njihova-mama/