Nasilje nad ženama ostaje i opstaje u BiH kao široko rasprostranjeno kršenje ljudskih prava, bez značajnijeg napretka u pravcu prepoznavanja različitih oblika nasilja kojima su svakodnevno i kroz cijeli svoj životni vijek izložene žene svih životnih dobi.

I pored obavezanosti na primjenu međunarodnih standarda kroz ratifikaciju ključnih međunarodnih konvencija, važeći propisi i javne politike u BiH ne prepoznaju nasilje nad ženama kao specifičan oblik rodno zasnovanog nasilja, već koriste rodno neutralne definicije.

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, Banjaluka.news tim donosi informacije o problemu sa kojim se žene u našem društvu suočavaju svaki dan, ne samo danas. Stoga je naša dužnost i obaveza da ne ćutimo pred istinom.

“Najveći problem sa kojim se organizacija i aktivistkinje za zaštitu ženskih prava susreću je činjenica da naše društvo ne prepoznaje određene prakse kao diskriminatorne. Takođe, veliki dio problema je činjenica da naša legislativa ne prepoznaje marginalizovane žene, njihove probleme i izazove sa kojima se svakodnevno suočavaju, te samim tim isti postaju potpuno nevidljivi – što neminovno vodi nedostatku bilo kakve sistemske prevencije i zaštite. Posebno bismo naglasile pitanje nedostatka alimentacionih fondova što predstavlja jedan od razloga povećanog siromaštva žena u Bosni i Hercegovini. Diskriminacija i predrasude prema ženama sa invaliditetom, prema majkama djece sa invaliditetom, ženama treće dobi – samo su neke od kategorija koje možemo nabrojati a koje u svakodnevnom životu doživljavaju neki oblik diskriminacije”, izjavila je Selma Hadžihalilović, aktivistkinja Fondacije CURE (koordinirajuća organizacija Ženske mreže BiH).

16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja

Fondacija Udružene žene Banja Luka se priključuje Kampanji 16 Dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja, koja se od 1991.g. širom svijeta provodi u periodu od 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava.

“Najčešće se prijavljuje fizičko nasilje, ali to ne znači da drugi oblici nasilja nisu zastupljeni. Fizičko nasilje je najvidljivije i najupečatljivije i žene se nekad odluče na prijavu tek kada je njihov tjelesni integritet toliko ugrožen da više ne vide izlaz. Nažalost tom fizičkom uvijek prethodi i dugogodišnje psihičko zato što je nemoguće da postoji fizičko nasilje, a da ne postoje neki drugi oblici nasilja. Takođe postoje i seksualno i ekonomsko nasilje, međutim ti oblici nasilja se teže prepoznaju.

Žene nekad i nisu svjesne da su izložene ekonomskoj vrsti nasilja.

Najčešće nisu u mogućnosti da raspolažu svojim budžetom . Mi smo imali slučajeve da im je zabranjeno da gledaju televizor godinama, da su dobijale pola marke dnevno, nekada ni toliko… To su sve neki oblici nasilja koji se, nažalost, teže prepoznaju i dosta kasnije dolazi do same prijave”, izjavila je Gorica Ivić, projektor i koordinator fondacije Udružene žene Banja Luka.

BiH je propustila da osigura kontinuiranu i efikasnu koordinaciju i saradnju vladinih institucija na svim nivoima u kontekstu sprečavanja i suzbijanja nasilja nad ženama, kao i da uskladi zakone i javne politike entiteta u ovoj oblasti, što direktno onemogućava osiguravanje jednakog statusa i zaštite prava žena koje su preživjele nasilje i njihovog pristupa pravdi.

Sigurne kuće, koje vode nevladine organizacije, nemaju jednak pravni status u oba entiteta BiH, kao ni osiguranu sistemsku podršku, što direktno ugrožava postojeće ograničene servise pomoći ženama u periodu akutnog nasilja.

Zvanična statistika ne postoji

Na pitanje da li postoje ikakvi pokazatelji da je nasilje nad ženama u porastu ili padu Gorica Ivić kaže da zvanična statistika o nasilju na ženama ne postoji i da je tamna brojka neprijavljenih slučajeva nasilja i u porodici i nad ženama mnogo veća nego broj koji stoji u statistici:

“Statistike MUP-a RS broje nasilje u porodici, ali ne i nasilje konkretno nad ženama niti se u nasilje u porodici nužno uvijek ubraja nasilje prema ženama.”

Prema njenim riječima jedan od skorijih slučajeva u Banjaluci kada je muškarac ubio bivšu suprugu gledaju kao femicid. Malo je poznato da je ubijena žena godinama trpila maltretiranje i da niko od rodbine, komšija i prijatelja nije našao za shodno da prijavi nasilje.Izvještaj o monitoringu sudske prakse u BiH

Obaveza svih nas je da reagujemo na nasilje

“Mi smo kroz naše aktivnosti praćenja sudskih postupaka ispratili određen broj suđenja slučajeva gdje su žene oštećene u postupku ili gdje su žene žrtve nasilja i rezultatom analize koja je nastala na osnovu praćenja tih sudskih postupaka, nasilje u porodici se i dalje smatra kao djelo manje društvene opasnosti što znači da se ne izriču najviše kazne. Najčešće se, nažalost, izriču samo uslovne osude. Prema tim informacijama nasilje nad ženama se i dalje ne kažnjava kao slična krivična djela iste vrste. Na primjer: kada se potuku dva muškarca u nekom kafiću ili negdje na ulici tada se ne dovodi u pitanje da li je to krivično djelo i šta treba da se radi, a kada je nasilje u porodici ili nasilje nad ženama u centru pažnje uvijek se postavlja pitanje da li je to obična svađa… Ljudi su, nažalost, skloni vjerovanju da je to vaspitna mjera, pitaju da li je žena kriva pa je dobila batina, da li je izazvala te batine, šta je ona uradila… Ono što mi zagovaramo i za šta se zalažemo je da ne postoji razlog za nasilje. Ako bi postojao razlog za nasilje onda bi postojao razlog i za ubistvo. Niko na taj način ne treba da rješava određena probleme i poteškoće. Često nailazimo na slučajeve gdje se ekonomskom ili socijalnom situacijom pravda nasilje pa čujemo izjave:

‘On je bez posla.’

‘On je nervozan.’

‘On treba da nahrani djecu, pa zbog brige i nedostatka novca istuče ženu.’

Ono što u šali moja koleginica Lana Jajčević, pravnica fondacije Udružene žene, zna reći je ‘Pa dobro, što onda ne istuče šefa ako je već ljut, nervozan i isfrustriran?’ Zato što zna da ne smije.

Poražavajuće činjenice da mi i danas trebamo objašnjavati da nije u redu da se žena maltretira i da se žena zlostavlja govore o tome koliko je situacija u našoj državi zaista ozbiljna”, zaključuje projektor i koordinator ovog udruženja.

“Iako pozdravlja povećane napore zemlje članice u suzbijanju nasilja u porodici, Komitet stalno izražava svoju ozbiljnu zabrinutost zbog visoke rasprostranjenosti nasilja u porodici i pomanjkanja mehanizama za praćenje i odgovornosti u pogledu provođenja postojećih strategija kako na nivou države tako i na nivou entiteta; nedovoljnog prikupljanja podataka radi procjene fenomena nasilja u porodici; i nedovoljne podrške uslugama koje zavise od nevladinih organizacija i inostranog finansiranja.

Komitet nadalje izražava zabrinutost zbog nedosljedne primjene zakona koji regulišu nasilje u porodici na sudovima u oba entiteta, što podriva povjerenje žena u pravosudni sistem uprkos sveobuhvatnom zakonskom okviru koji je na snazi; kao i zbog nedovoljnog prijavljivanja nasilja u porodici, ograničenog broja izrečenih zaštitnih mjera i blage kaznene politike, uključujući ogroman procenat uslovnih osuda. Dodatno, Komitet izražava žaljenje zbog nedostatka informacija koje se odnose na Brčko distrikt BiH i nedovoljnih informacija o drugim oblicima nasilja nad ženama u zemlji članici”, piše u Izvještaju organizacija civilnog društva o primjeni zaključnih zapažanja i preporuka CEDAW komiteta za BiH 2013. – 2017.

Nasilje se može desiti bilo kome

“Prije svega je važno poslati poruku da žene koje se nalaze u situaciji nasilja – ne snose odgovornost za nasilje. Nasilje je svjestan čin, i za bilo kakav oblik nasilja je odgovoran isključivo onaj/ona koja zloupotrijebi svoju poziciju moći. Jako je važno da svaka žena zna da se nasilje može desiti bilo kome, bez obzira na vjeru, društveni status, bračni status, ekonomski status, starosnu dob i slično.

O nasilju ne treba ćutati – jer ćutanje nije zlato.

Svaka žena koja se nalazi u situaciji nasilja treba da zna da nije sama, i da uvijek postoji neko ko joj može pomoći. Najvažniji korak je prepoznati da doživljavamo nasilje i potražiti pomoć. To je zapravo najteži ali i najhrabriji čin otpora prema nasilju. U Bosni i Hercegovini postoje službe koje su u obavezi pomoći ženama žrtvama nasilja”, kaže Selma Hadžihalilović i dodaje da je prva stanica za prijavu definitivno Policija koju mogu da dobiju na broj telefona 122, ali pomoć mogu potražiti i putem SOS telefona za žene žrtve nasilja za FBiH 1265 za RS 1264.

Ženske nevladine organizacije mogu podržati žene koje se nalaze u situaciji nasilja na različite načine, bilo putem pružanja besplatne pravne pomoći, ili pružanjem psihološke podrške.

Sigurne kuće u BiH

Vječni kalendar i Zadruga

Udružene žene su započele i aktivnost formiranja ženske zadruge jer žene nakon izlaska iz sigurnih kuća nemaju sistemsku podršku za posao. Zadruga ima za cilj da pomogne ženama žrtvama nasilja pri lakšem pronalasku zaposlenja.

Sredstva za zbrinjavanje žena u Sigurne kuće dolaze 70% od nadležnog ministarstva, a čak 30% od lokalnih zajednica. Nažalost, postoje lokalne zajednice koje nisu izdvojile sredstva iako im je to zakonska obaveza.

U Sigurnoj kući u Banjaluci žene su napravile “vječne kalendare” koje će dostaviti pomenutim lokalnim zajednicama kao podsjetnik na njihovu obavezu da izdvajaju sredstva za finansiranje.

Sve manja podrška društva

Na neka pitanja jednostavno nismo mogli dobiti odgovor. Poražavajuća okolnost je da sva kontaktirana udruženja izražavaju nezadovoljstvo aktivizmom naše zajednice, tako su nam zadali zadatak da svima postavimo sljedeća pitanja, pa možda do 25. novembra 2018. godine budemo imali i odgovore:

Zašto je potrebno da sigurne kuće u Bosni i Hercegovini svake godine strahuju da li će moći funkcionisati jer država ne izdvaja dovoljno sredstava za finansiranje?

Zašto oni koji imaju moć donošenja odluke pitanje alimentacionog fonda ne rješavaju po ubrzanom postupku?

Zašto majke djece sa invaliditetom moraju davati otkaze na poslu jer država ne čini dovoljno kako bi vodila brigu o djeci sa invaliditetom?

Zašto je pitanje jaslica i vrtića naučna fantastika, umjesto jedna od osnovnih socijalnih potreba svakog društva?

Analiza praćenja krivičnih i prekršajnih postupaka u oblasti zaštite od rodno zasnovanog nasilja u BiH

* Fondacija CURE je provela simboličnu uličnu akciju povodom Međunarodnog dana protiv nasilja nad ženama, danas, 25.11.2017. godine ispred Katedrale Srca Isusova (centar Sarajeva).

*  Udružene žene su danas u prostorijama OŠ Petar Kočić u Kolima organizovale javnu tribinu posvećenu diskriminaciji žena u oblasti socijalne zaštite.  Javna tribina se realizuje u okviru projekta “Zaštita žena od polne/rodne diskriminacije – Od zakona do stvarne implementacije” koji finansiraju USAID i Fond otvoreno društvo BiH.

* Danka Žugić, glumica i producent iz Art kluba “Prostor”, najavila je da će u Narodnom pozorištu Republike Srpske 10. decembra sa početkom u 20.00 h biti odigrana predstava “Moj čovjek” o dvije žene žrtve nasilja. Ulaz je besplatan, a na izlazu iz sale posjetioci će imati priliku da daju prilog koji će biti iskorišten za punjenje Fonda za ekonomsko osnaživanje žena koje izlaze iz sigurne kuće.

Preuzeto sa: http://banjaluka.news/2017/11/25/sramota-21-vijeka-nasilje/