Alexandra Pascalidou je grčko-švedska novinarka, kolumnistica, autorica i dugogodišnja aktivistkinja za ljudska prava, koja djeluje kao ambasadorica dobre volje švedske organizacije Kvinna till Kvinna. Nedavno je posjetila Bosnu i Hercegovinu, te se susrela sa bh. akivistkinjama iz organizacija civhilnog društva koje zagovaraju ženska prava.

Piše: Masha Durkalić
Foto: Imrana Kapetanović

Alexandra Pascalidou je grčko-švedska novinarka, kolumnistica, autorica i dugogodišnja aktivistkinja za ljudska prava. Dugo godina je meta napada iz mržnje, te više od 20 godina javno govori protiv rasizma, i javno zagovara ženska ljudska prava. Poznata je po radu sa marginaliziranim ženama i po protivljenju nacizmu i rasizmu u svom aktivističkom djelovanju. Kao voditeljica različitih TV i radijskih emisija postala je meta brojnih rasističkih i mizoginih napada. Pascalidou je 2016. godine postala ambasadorica dobre volje za švedsku organizaciju Kvinna till Kvinna, i od tada je bila uključena u brojne kampanje za podizanje svijesti o pravima žena, kao i u javne događaje u organizaciji Kvinna till Kvinna. Jedan od ovih događaja bila je i posjeta Bosni i Hercegovini, u sklopu koje se Alexandra Pascalidou u utorak, 9, oktobra, u prostorijama Fondacije CURE susrela sa aktivistkinjama iz bh. organizacija civilnog društva koje se bave zagovaranjem ženskih prava. Tokom razgovora koji je trajao nekoliko sati Alexandra je sa aktivistkinjama podijelila svoja iskustva, a postavila i brojna pitanja kako bi saznala više o stanju ženskih prava u Bosni i Hercegovini.

Pascalidou je porijeklom iz Grčke, a odrasla je kao migrantica u Švedskoj, sa samohranom majkom i dvije sestre, u siromašnom naselju, gdje je često svjedočila nasilju, o čemu se u njenoj sredini rijetko govorilo. Silovana je sa 14 godina, a svoje je iskustvo podijelila tek kada se u svijetu pojavio #metoo pokret. „Mislim da je jedna od najtežih stvari koju sam uradila bilo pisati o silovanju koje sam preživjela. Najviše sam bila zabrinuta zbog svoje majke koja nije znala šta se desilo. Bila sam mlada, čekala sam bus, bila je noć, naišao je muškarac kojeg sam poznavala, i koji je živio u našem naselju. Bio je deset godina stariji od mene, i ponudio se da me odveze kući. Završila sam u njegovom uredu. Kasnije sam saznala da je silovao i druge djevojke iz moje škole. Dvadeset godina poslije, majka me je nazvala i rekla mi da je uhapšen i da je u zatvoru zbog traffickinga – držao je bordel u predgrađu. Jasam dugo poslije toga imala grižnju savjesti jer nisam uradila ništa – nisam bila hrabrija kada sam bila mlađa, da odem upoliciju i kažem šta mi se desilo, jer sam mogla spasiti druge žene.“

Alexandra je također napisala i prvu knjigu na svijetu o #metoo iskustvima, u kojoj su 82 žene iz Švedske podijelile svoja iskustva seksualnog zlostavljanja. „Kada sam pisala ovu knjigu, shvatila sam da ako su sve te žene dovoljno hrabre da se ujedine i ukažu na problem patrijarhata, iako smo bile ušutkivane hiljadama godinama, moram i ja biti hrabra i podijeliti moju priču“, rekla je Pascalidou na sastanku sa bh. aktivistkinjama. Zbog zagovaranja protiv rasizma u švedskom društvu, Alexandra je naišla na višestruke probleme pri zapošljavanju. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada za svoj rad, ali ona smatra da su te nagrade bile način da joj se nadoknadi to što je zapravo niko ne želi zaposliti. „Zahvalna sam na svim nagradama koje primim, ali ja ne želim nagrade zbog nečije loše savjesti. Želim da neko pokaže hrabrost i da mi da posao. Želim otvoreno i demokratsko društvo koje će ukazivati na probleme, i prestati okrivljavati žrtve. U momentu kada ukažete na problem, vi postajete problem. Umjesto što ljudima dodjeljujemo nagrade, trebali bismo im obezbijediti sigurne prostore i pravo da govore bez stigmatizacije i bez da ih se predstavlja kao izdajnike društva.“

U nastavku pročitajte intervju sa Alexandrom Pascalidou.

U posjeti ste Bosni i Hercegovini kao ambasadorica dobre volje za organizaciju Kvinna till Kvinna. Kako ste doživjeli ovu posjetu, kakve su Vaše impresije?

Postala sam ambasadorica dobre volje za organizaciju Kvinna till Kvinna prije tri godine, kada sam osvojila milion švedskih kruna na televizijskom kvizu „Ko želi biti milioner?“. Zamoljena sam da posjetim nekoliko zemalja i posvjedočim stanju ljudskih prava žena koje tu žive. Prvo sam posjetila Palestinu, potom Gruziju, a sada i Bosnu i Hercegovinu, na svom trećem putovanju u sklopu zadatka ambasadorice dobre volje. Jako sam tužna, ali i veoma impresionirana snagom žena koje sam upoznala, i posvećenošću ovih borkinja i braniteljica ljudskih prava, jer ono što one rade je ometanje statusa quo, i izazivanje patrijarhata koji stvari želi ostaviti ovakvima kakve jesu. Ovdje sam upoznala hrabre žene koje su govorile o nasilju nad ženama, ali i o ratnim silovanjima, koja su i dalje tabu tema. Ja sam napisala prvu knjigu o #metoo pokretu na svijetu, u kojoj su svoja iskustva podijelile 82 žene iz Švedske. Ja živim u feminističkoj državi u kojoj postoji više jednakosti, ali situacija nije savršena. Svakog mi dana prijete jer sam migrantskog porijekla – originalno dolazim iz Grčke – i jer sam žena. Biti žena danas nije lako, čak i ako živite u zemlji jednakosti kao što je Švedska. Tako da razumijem i poštujem da je to još teže raditi ovdje, na Balkanu, jer dolazim iz Grčke i poznajem taj kontekst. Impresionirana sam posvećenošću ovih žena i zbog toga što one nemaju jednaku podršku kao što je imaju žene u drugim zemljama. Bilo mi je drago upoznati ih i čuti njihove priče, i zaista se nadam da možemo podržati jedne druge i raditi stvari zajedno. Živimo u globaliziranom svijetu u kojem nismo same, i moramo pomoći našim sestrama i našoj braći, nadajući se da postoje i muškarci koji su naši saveznici i na našoj strani. Bosna i Hercegovina ima tragičnu priču, i rat je strašan podsjetnik na ono što mržnja i nacionalizam mogu učiniti, a to znači da svi mi ovdje trebamo svakog dana da se borimo protiv toga na ličnom, političkom i međunarodnom nivou.

I sami ste, nažalost, iskusili brojne napade rasističkog, nacističkog i mizoginog karaktera. Možete li reći više o tim iskustvima?

Prije 20 godina, 1998. godine, maskirani i naoružani neonacisti su mi upali u kuću, želeći me ubiti. Slučaj je završio na sudu, ali sam taj put imala sreće, jer nisu prijetili samo meni, nego i šefu policije. To je bio prvi put da je policija takvo nešto uzela za ozbiljno, jer se u suprotnom ne trude pretjerano. Prijetili su mi svake sedmice u posljednjih 20 godina. Prošle godine, ispred Švedskog sajma knjige, neonacisti su marširali sa mojom fotografijom, a ispod je bila napisana riječ „izdajnica“. Tražili su od ljudi da me kamenuju do smrti i slično. Ja sam jedna od mnogih kojima se prijeti. Tokom ovih godina je bilo i lijepih priča, a jednu od njih objavio je i Deutsche Welle kada me je neonacista, koji me je uznemiravao 13 godina, zamolio za oprost. No, nažalost, vidimo da mržnja u Evropi i širom svijeta eskalira. Šokirana sam jer živimo u 2018. godini, i stvari bi trebale biti bolje. Ljudi imaju veći pristup obrazovanju, imamo internet… Trebali bismo biti prosvjetljeniji, i mislim da se sa ovom tamom moramo boriti na svaki mogući način.

Zašto mislite da se to dešava? U čitavoj Evropi se dešava rast desnice, neokonzervativizma i ekstremizma. To je slučaj u Mađarskoj, u Poljskoj, a tu su i različiti pokreti protiv abortusa.

U najvećim novinama u Švedskoj sam danas napisala članak o Zaku Kostopoulosu, koji je nasmrt pretučen ispred brojnih ljudi usred dana u Atini, i niko mu nije pomogao. Ne treba zaboraviti ni da su u Grčkoj nacisti u parlamentu u stranci Zlatna zora, iako su nacisti u Drugom svjetskom ratu izvršili invaziju na Grčku. Zaista se pitam šta se dešava sa pamćenjem ljudi. Sve što se dešava LGBT osobama, migrantima, izbjeglicama i ženama – sve je to ista mržnja. Stoga se moramo skupa boriti protiv ovoga. Ne mislim da je jedan od uzroka toga migrantska kriza. Ljudi su se uvijek selili širom planete. Ne možemo, još jednom, za krizu kriviti žrtve. Mislim da se to dešava zbog globalizacije i rastućih jazova između bogatih i siromašnih. Naravno da je lakše kriviti siromašne i slabije od sebe, ljude koji su marginalizirani, nego kriviti banke i velike multinacionalne kompanije.

Rekli ste da ste oprostili čovjeku koji vas je uznemiravao. Zašto ste odlučili to učiniti javno, šta je stajalo iza te odluke?

Taj čovjek, koji je bio dijelom Nordijskog pokreta otpora, prijetio mi je 13 godina. Bila sam jako sretna što je tražio oprost od mene, jer je to značilo da je jedna osoba manje na tamnoj strani. Mislim da je oprost također način da se sebe oslobodi od straha, ali i od mržnje. Ne mogu reći da mrzim te ljude, ali nije baš ni da ih volim. Nije moje da im sudim, čak i ako radim sve moguće da se borim protiv te mržnje. Smatram da borba za dobru stvar također može otvoriti mogućnost da ljudi promijene strane, da promijene svoje živote, da im se možda da druga šansa. Ja nisam Bog, iako bih ponekad željela da jesam, ali mislim da nije moje da mu sudim, jer sam se čitavog života borila protiv osuđivanja drugih. Pokušala sam razumjeti zašto je radio to što je radio, i također sam željela da progovori o tome kako oni rade, koje su njihove strategije, da to postane javno znanje, kako bi ljudi uvidjeli štetu koju prave. Oprost se često potcjenjuje i više bi ljudi trebalo tražiti oprost. No, također ne možemo očekivati da svi/e oproste ono što im se desilo. Oprost ne znači zaboravljanje onoga što vam se desilo. Ja nikad nisam zaboravila, ali sam mu mogla oprostiti, nastaviti sa svojim životom, i nadati se da će što manje ljudi raditi ono što je on radio.

Mnogo smo razgovarale o podršci. Ko vas podržava u Vašem radu, a ko ne?

Ja sam ambasadorica dobre volje za Kvinna till Kvinna i za još nekoliko organizacija, i radim sve kako bih istaknula rad ovih organizacija. Mogu reći da me ove organizacije podržavaju, i ako radimo nešto u javnosti, osjećam se sigurno. No, pored toga, moram reći da kao freelance novinarka nemam nikakav backup. Pišem za najveće novine u Švedskoj, ali oni nisu tu da me zaštite, jer nisam dio osoblja. Isto je i sa švedskom televizijom i švedskim radijem. Stoga se osjećam usamljeno. Ta izolacija čini da se osjećate još ranjivije, jer ne možete nikome vjerovati. To je također nešto čega se treba dotaći. Šta je sa ženama koje nemaju svoju mrežu podrške? Šta je sa ženama koje nisu dio velikih organizacija, i nemaju privilegiju sestrinstva i solidarnosti? Mi smo same. Same smo kada idemo kući i kada se probudimo usred noći. Danas u Evropi, ali ni u ostatku svijeta, nije lako biti aktivistica za ženska ljudska prava. Mislim da trebamo više govoriti o cijenama tog posla. Šta nas to košta, šta plaćamo za ovu hrabrost, za pričanje o stvarima koje niko ne želi da čuje? Jer kada spominjemo nepravdu, ometamo postojeći red. Zato sam više puta tokom ove posjete istaknula da su ove žene heroine, jer ono što one rade je da ometaju status quo, i znam da to ima svoj danak na mnogo nivoa.

Koja je Vaša poruka za kraj? Kako da dekonstruiramo patrijarhat?

Mislim da trebamo dati sve od sebe da pratimo i podržavamo jedne druge, i da ne reproduciramo mitove patrijarhata, poput onog da žene ne mogu raditi zajedno. Mislim da trebamo biti još glasnije kada je u pitanju podrška ženama koje su preživjele nasilje, jer to ne radimo dovoljno, zbog straha. Trebamo također pokušati da pronađemo više saveznika. Moraju postojati muškarci koji će nam pomoći, trebamo ih. I također trebamo reći iskreno – to znači da će muškarci na pozicijama moći morati da odstupe korak nazad. Kažemo da živimo u demokratiji, ali demokratija je bazirana na ideji meritokratije, a ja vidim toliko obrazovanih i talentiranih žena koje su potlačene na mnogo načina, od strane svojih porodica, muževa, društva, od strane toliko različitih struktura. Mislim da moramo pritisnuti patrijarhat na međunarodnom nivou, prelazeći granice, jer je to jedini način da pokažemo koliko je pogrešan.