Piše: Tamara Zablocki za Prometej.ba

Ukoliko BiH želi unaprijediti brigu o reproduktivnom zdravlju, implementacija entitetskih zakona o uslovima i proceduri prekida trudnoće morala bi biti adekvatnija

Na posljednjoj naslovnici Duży Formata, podlistka poljskog dnevnika Gazeta Wyborcza, objavljeni su portreti sedam žena koje su s javnošću odlučile podijeliti svoja iskustva abortusa u Poljskoj i jasno i glasno reći: „Pobacile smo.“, smatrajući da abortus nije nikakva sramota već dio svakodnevnog ženskog iskustva. Naslovnica i lične priče koje je prate nastale su s ciljem skidanja stigme koja prati temu pobačaja u ovoj zemlji u kojoj je pristup abortusu nedavno dodatno otežan, praktično onemogućen. Naslovnica Duży Formata nastala je skoro punih pedeset godina nakon Manifesta 343, kada su, u rano proljeće 1971, 343 Francuskinje među kojima su bile i Simone de Beauvoir, Catherine Deneuve, Marguerite Duras i Agnès Varda u sedmičniku Le Nouvel Observateur objavile proglas u kojem su rekle: „Pobacile smo.“ i time rizikovale krivično gonjenje, budući da je abortus tada u Francuskoj bio ilegalan. Ponukane francuskim primjerom, godinu dana kasnije isto su učinile i Amerikanke predvođene zvučnim imenima poput Glorije Steinem, Anaïs Nin i Susan Sontag, objavivši svoja iskustva u časopisu Ms.

Ove protestne akcije nastale u razmaku od čitavih pet decenija ilustruju koliko je pravo na tjelesnu autonomiju, te pristup legalnom i sigurnom abortusu uvijek aktivno područje borbe za zaštitu ljudskih prava žena, poglavito njihovog zdravlja i života. Dodatno, u uslovima vanrednog stanja koje živimo od početka pandemije, opasnosti od ugrožavanja ljudskih prava jačaju, a rodne nejednakosti se intenziviraju, što vidimo i po tome kako konzervativne evropske vlade, prvenstveno u Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj, koriste stanje krize za pokušaje nametanja zakona kojima bi oduzeli već ograničeno pravo na pobačaj. Ta realnost nagnala nas je da se pozabavimo pitanjem koliko je pobačaj na zahtjev, premda zakonske pretpostavke za njegovo ostvarivanje, srećom, nisu ugrožene, zapravo dostupan ženama u Bosni i Hercegovini.

To nije nimalo lak zadatak, budući da precizni podaci ne postoje, zdravstvene ustanove ne odgovaraju na upite, a organizacije civilnog društva posvećene zagovaranju ljudskih prava žena trenutno nisu fokusirane na seksualna i reproduktivna prava. Ipak, o stanju seksualnih i reproduktivnih prava u BiH ponešto govori već podatak da su savremena kontracepcijska sredstva, kao najefikasniji način sprečavanja neželjene trudnoće, praktično nepostojeća kategorija na esencijalnim listama lijekova, što ih čini skupim, a time i nedostupnim mnogim ženama. Raspoloživi podaci govore da tek 12 posto žena u BiH koristi savremene metode kontracepcije, te je naša zemlja na posljednjem Atlasu kontracepcije uz Kosovo i Crnu Goru najslabije ocijenjena zemlja regije. Također, Ujedinjene nacije smještaju BiH u grupu zemalja svijeta u kojoj su tzv. tradicionalne metode kontracepcije zastupljenije od savremenih kontraceptiva, a u kojoj su još Albanija, Azerbejdžan, Demokratska Republika Kongo i Somalija.

Zakonska regulativa koja tretira abortus u BiH preuzeta je iz zakonodavstva SFR Jugoslavije koja je još 1974. godine, kao prva zemlja u svijetu, pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece upisala u Ustav. Jugoslovenski zakon koji definiše uvjete obavljanja pobačaja u današnjoj je BiH preinačen u entitetske zakone, pa Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće u Federaciji Bosne i Hercegovine, te Zakon o uslovima i procedurama prekida trudnoće u Republici Srpskoj na istovjetan način regulišu postupak i obaveze zdravstvenih ustanova, prema kojem svaka žena ima pravo da prema vlastitom izboru odlučuje o prekidu trudnoće do desete sedmice trudnoće.

Delila Hasanbegović, pravnica, koordinatorica u Sarajevskom otvorenom centru, jednoj od rijetkih organizacija civilnog društva koja se bavi ovim pitanjem, te koautorica posljednjeg Narandžastog izvještaja o stanju ljudskih prava žena u Bosni i Hercegovini, potvrđuje da su navedeni zakoni sami po sebi dobri. „Zakoni kao takvi nemaju manjkavosti, oni jasno propisuju postupke, obveze, prava i odgovornosti pacijenata_ica i zdravstvenih ustanova. Međutim, problemi su prisutni u praksi, pri čemu je značajan problem taj što na nivou BiH ne postoji pouzdana statistika, kao ni sistematičan i konsolidovan način prikupljanja podataka o prekidima trudnoće. Prema entitetskim zakonima o evidencijama u oblasti zdravstva, sve javne i privatne zdravstvene ustanove koje registruju djelatnost iz oblasti zdravstvene zaštite žena i materinstva i sprovode postupak prekida trudnoće, dužne su voditi evidenciju – skupljati statističke podatke o broju prekinutih trudnoća, ali to često izostaje.“

Problem nedostupnih informacija došao je do izražaja i u trenutnim uslovima pandemije, pa nemamo odgovor na pitanje koliko je pristup pobačaju na zahtjev posljednjih mjeseci bio otežan ili čak onemogućen. No, sudeći prema istraživanju BMJ Sexual & Reproductive Health, u kojem se navodi da je potreba za abortusom u uvjetima pandemije vjerovatno porasla uzevši u obzir ekonomsku neizvjesnost, izloženost seksualnom nasilju i otežan dolazak do kontracepcije, pristup ovom medicinskom postupku otežan je širom Evrope na različite načine, od potpune zabrane, preko nedostupnosti hirurškog abortusa, pa do ukidanja prava na abortus pacijenticama oboljelim od Covid-19.

„Nažalost, te informacije za BiH nemamo jer je teško doći do rukovodstava zdravstvenih ustanova u vrijeme kad je prioritet tretiranje Covid-19. Nemamo dostupnu statistiku o broju i vrstama prekida trudnoće ni u redovnim okolnostima. SOC je pokušao istražiti prakse i uvjete za sterilizaciju i vazektomiju na kliničkim centrima i uglavnom podatke nismo dobili ili ako jesmo – vrlo su ograničeni i nepotpuni. U ovo vrijeme kada mnoge žene i obitelji gube poslove i primanja, nemoguće je doći do kontracepcije koja je skupa i ograničena, do abortusa na zahtjev – usluge koja je za bh. uslove skupa, medikamentoznog abortusa koji je također izuzetno ograničen, negdje i nedostupan“, navodi Hasanbegović, podsjećajući da je u uvjetima ugrožene egzistencije pristup abortusu uvijek izuzetno otežan, te da se može pretpostaviti kako su i u trenutnoj situaciji pandemije najpogođenije žene koje žive u mjestima udaljenim od zdravstvenih ustanova, žene lošeg ekonomskog stanja, Romkinje i maloljetnice.

Poteškoće pri prikupljanju statističkih pokazatelja kao problem je prepoznala i posljednja Strategija za unapređenje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u FBiH, ali problemi vezani za ostvarenje prava na pobačaj tu tek počinju. Naime, premda pravni osnov koji obavezuje na pružanje besplatne i sigurne zdravstvene usluge abortusa postoji, on ne znači i da je pobačaj dostupan na cijeloj teritoriji BiH i pod jednakim uslovima. U praksi, brojne javne zdravstvene ustanove ne obavljaju prekid trudnoće na zahtjev trudnice, cijene po kojima se prekid trudnoće na zahtjev obavlja su neujednačene, a zdravstvene ustanove nerijetko neadekvatno opremljene. U manjim mjestima često ne postoje ustanove koje bi radile proceduru pobačaja, a čak i pojedini gradovi u kojima postoje bolnice naprosto nemaju zaposlene specijaliste ginekologije, premda je to njihova zakonska obaveza, kao što pokazuje nedavni slučaj Bugojna.

Pravo na abortus jeste pravo, iz bilo kog razloga da se radi

Međutim, čak i onda kad adekvatno opremljena zdravstvena ustanova postoji, zapošljava specijaliste ginekologije i pacijenticama omogućuje proceduru pobačaja na zahtjev, ona se u oba bh. entiteta tretira više kao luksuz ili hir, a ne kao medicinska usluga koja to i jeste. Naime, kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja u FBiH, kao i Fond zdravstvenog osiguranja RS, sredstvima obaveznog zdravstvenog osiguranja finansiraju troškove pobačaja u medicinski indiciranim slučajevima, ali troškove pobačaja na zahtjev trudnice u potpunosti snosi pacijentica.

Cijena koju će pacijentica platiti zavisi od njenog mjesta prebivališta. Na primjer, cijena abortusa na zahtjev u Općoj bolnici Konjic je 100 KM, u Kantonalnoj bolnici Dr Irfan Ljubijankić u Bihaću pacijentica će platiti 307 KM ukoliko želi dobiti i opću anesteziju, dok je pobačaj na zahtjev s lokalnom anestezijom 201 KM. U Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske cijena abortusa sa anestezijom je 300 KM, a bez anestezije 160 KM. Hasanbegović ističe kako je sama činjenica da se abortus na zahtjev plaća, pretpostavljajući medicinske razloge pobačaja npr. socio-ekonomskim, a procjenu ljekara odluci žene, diskriminatorna.

„Činjenica da se usluga tzv. pobačaja na zahtjev plaća jeste diskriminatorna, jer ne omogućava svima jednak pristup pravu, favorizira, razlikuje jedne ispred drugih. Pravo na abortus jeste pravo i iz bilo kojeg razloga da se radi ono treba biti besplatno, sigurno i legalno. Ako nije besplatan, abortus ne može biti potpuno pravo, već ograničeno za situacije koje zakonodavac odredi (poput ugroženog zdravlja trudnice, ploda, silovanja). Takvo „pravo“ uvjetovano novčanom naknadom ne uzima u obzir situacije u kojima žena treba i odluči obaviti abortus, poput loše ekonomske situacije, nedostupnosti kontracepcije itd“, navodi Hasanbegović.

Dodatni je problem da brojne javne zdravstvene ustanove u BiH uopšte ne obavljaju procedure prekida trudnoće. Takve su Sveučilišna klinička bolnica Mostar, Županijska bolnica Dr Fra Mihovil Sučić u Livnu, Županijska bolnica Orašje i Opća bolnica Bugojno. SKB Mostar obavlja isključivo prekide trudnoće iz medicinskih razloga, one koje ugrožavaju život trudnice, i to medikamentoznim putem. Kolika je neujednačenost u ovoj oblasti pokazuje i činjenica da ZZO Bosansko-podrinjskog kantona ne pokriva ni troškove medicinski indiciranog abortusa, dok se u Općoj bolnici Prim. dr Abdulah Nakaš obavljaju samo medicinski indicirani pobačaji.

Obratili smo se za komentar bolnicama u Mostaru, Livnu, Orašju i Bugojnu, ali nijedna od navedenih zdravstvenih ustanova nije odgovorila na naš upit iz kojih razloga pobačaje ne obavljaju i kamo šalju pacijentice koje trebaju medicinsku uslugu prekida trudnoće, budući da bi, prema zakonu, pacijentice koje abortus ne mogu obaviti u svom gradu ili opštini, tu uslugu trebale dobiti u drugoj najbližoj opštini ili gradu, ukoliko imaju validno zdravstveno osiguranje. „To važi za sve zdravstvene usluge te pobačaj ne bi trebao biti izuzetak. Bolnice, odnosno domovi zdravlja ili preciznije: zavodi zdravstvenog osiguranja u kojima se ovaj postupak ne vrši dužne su obezbijediti ženi da ga obavi u drugoj najbližoj ustanovi“, pojašnjava Hasanbegović.

Ni domovi zdravlja nisu spremni da odgovaraju na pitanje na koji način štite zdravlje svojih pacijentica te je od 10 njih u FBiH kojima su autorice Narandžastog izvještaja uputile zahtjev za pristup informacijama, samo njih četiri bilo spremno da odgovori. Tri doma zdravlja, u Tuzli, Goraždu i Travniku, naveli su da ne obavljaju proceduru prekida trudnoće, a samo jedan, u Zenici, da obavlja i abortus na zahtjev trudnice, kao i onaj s medicinskom indikacijom, pri čemu abortus na zahtjev trudnice naplaćuje na komercijalnoj osnovi po cijeni od 100 KM.

Neobavljanje procedure pobačaja na zahtjev u brojnim zdravstvenim ustanovama, kao i činjenica da se on i u onim zdravstvenim ustanovama koje ga obavljaju naplaćuje, čini ovo pravo teško ostvarivim za mnoge žene u BiH, a Hasanbegović napominje da su, kao i obično, najugroženije već ionako skrajnute kategorije žena. „Rekla bih da su najugroženije žene koje žive u udaljenim mjestima, žene lošeg ekonomskog stanja, žene s invaliditetom – s obzirom na ograničenja u pristupu ginekološkim uslugama za različite vrste invaliditeta, nezaposlene žene koje nemaju obvezno zdravstveno osiguranje, Romkinje, te maloljetnice.“

Ona dodaje da bi, ukoliko BiH želi unaprijediti brigu o reproduktivnom zdravlju, implementacija entitetskih zakona o uslovima i proceduri prekida trudnoće morala biti adekvatnija, u smislu da se ovo pravo ostvaruje na teritoriji cijele zemlje pod jednakim uslovima, da je jednako dostupno i sigurno za sve žene, uz jasno propisane procedure i mogućnosti žene da odlučuje o vlastitom tijelu, zdravlju i životu.

„Radi jednakog ostvarivanja prava za sve žene u svim dijelovima BiH, potrebno je ujednačiti cijene abortusa na zahtjev u različitim zdravstvenim ustanovama, odnosno otići korak dalje i omogućiti da je i ova procedura, kao i abortus iz medicinskih razloga, besplatna i pokrivena zdravstvenim osiguranjem. Radi precizne statistike neophodno je strožije zakonski obvezati zdravstvene ustanove na vođenje evidencije i ustupanje podataka o obavljenim abortusima, prema tipu i metodama“, ističe Hasanbegović, dodajući da joj nisu poznate udružene inicijative za poboljšanje dostupnosti pobačaja u BiH.

‘Priziv savjesti’ samo u slučaju reproduktivnih prava žena

Trudnoća, a ni pobačaj nisu jednodimenzionalne teme, kako ih rado prikazuju protivnici abortusa koji zagovaraju ukidanje ovog prava ili njegovo ograničavanje, napominje naša sagovornica. Žene se odlučuju na pobačaj iz najrazličitijih razloga. Neke se bore s neimaštinom. Neke s psihičkim problemima. Neke ne žele roditi dijete u vezi s nasilnim partnerom. Neke naprosto ne žele roditi. Na pobačaj se odlučuju one mlađe. I one starije. One koje nemaju rođene djece. I one koje već imaju djecu.

„Ključni termin jeste neželjena trudnoća, do čega može doći iz različitih razloga. Država kao prioritet treba postaviti diskurs ljudskih prava koji insistira na jednakoj dostupnosti abortusa za sve žene, te pravo žene na tjelesni integritet i vlastiti izbor. Opasnosti u slučaju nezadovoljavajuće dostupnosti podrazumijevaju mnoge zdravstvene komplikacije i probleme za žene ako ga obavljaju u nesigurnim, nestandardiziranim, ilegalnim uvjetima“, upozorava Hasanbegović.

Premda kampanje anti-choice udruga ili problem ljekara s tzv. prizivom savjesti pri obavljanju pobačaja u BiH nisu tako prisutni kao što je to slučaj u nekim drugim državama, a među njima i u susjednoj Hrvatskoj, posljednjih godina sporadično smo svjedočili akcijama maltretiranja žena pred bolnicama u Mostaru, kao i osnivanju anti-choice Fondacije Za život u Banjoj Luci. Hasanbegović kaže da se u posljednje vrijeme javljaju zahtjevi za pooštravanjem kriterija za namjerni prekid trudnoće i slučajevi pokušaja narušavanja reproduktivnih prava žena na slobodno odlučivanje i tjelesni integritet, čime se otvara prostor za praksu ilegalnog pobačaja koja direktno ugrožava zdravlje i život žene.

„Uvijek naglašavamo da zabrana pobačaja ne sprečava pobačaje, već sprečava sigurne i legalne pobačaje. Medicinski radnici_e u BiH i u regiji ne pozivaju se na prigovor savjesti kada medicinske usluge pružaju počiniteljima krvičnih djela, pa ni onih najgorih, već samo kada su u pitanju seksualna i reproduktivna prava žena. No, u BiH još uvijek nema ozbiljnih pokušaja izmjena i dopuna postojećih zakona u tom pravcu, a ni u javnom diskursu još uvijek nije prisutna rasprava intenzivna kao u susjednoj Hrvatskoj. Nadamo se da do pokušaja ograničenja ovdje neće doći“, naglašava, primjećujući da je fondacija iz Banje Luke primjer retrogradne i neokonzervativne tendencije kakve smo dosad viđali u regionu.

Hasanbegović podsjeća da je svijest o abortusu potrebno podizati širenjem isključivo naučno utemeljenih informacija i spoznaja, a to napadi na reproduktivna prava žena nikad nisu. Površno širenje panike o padu nataliteta također ocjenjuje licemjernim u zemlji koja ne čini puno da bi obezbijedila bolje materijalne uvjete za podizanje djece.

„Bojim se da iza zabrinutosti za pad nataliteta ne stoje objektivna znanja, već selektivno odabrane informacije, čiji cilj je da ženu pretvore u nekoga ko isključivo služi da rađa i reproducira naciju i time ograniče ženino pravo na vlastitu odluku i, ako tako želi, djelovanje van konteksta nametnutog majčinstva. Smatram da fokus treba biti na stvaranju uvjeta da svako željeno dijete sa svojim roditeljem/roditeljima ima uvjete za dostojanstven život, kao i na edukaciji građanstva o osnovnim pravima u reproduktivnoj i seksualnoj sferi. Licemjerno je u državi u kojoj nisu adekvatno regulirane porodiljne naknade, ne postoji finansijska podrška za tretmane biomedicinski potpomognute oplodnje, ne postoji dovoljno kontracepcijskih sredstava i ona nisu pokrivena zdravstvenim osiguranjem, u kojoj za vrtiće postoji lista čekanja, a žene dobijaju otkaze ako planiraju obitelj, govoriti o pružanju podrške za podizanje nataliteta. Neophodno je stvoriti mrežu podrške za buduće roditelje i sistem koji će omogućiti da oboje uzmu roditeljsko odsustvo te jednako učestvuju u odgoju djeteta, kao i da mogu računati na dostupan i adekvatan tretman djeteta unutar zdravstvenih, odgojnih i obrazovnih ustanova. Tek tada možemo govoriti o pravoj natalitetnoj/obiteljskoj strategiji koja se fokusira na prave probleme s kojima se suočavaju osobe u BiH koje žele postati roditelji.“