Piše: Masha Durkalić

Fotografije: Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena/Danijela  Dugandžić-Živanović

U Historijskom muzeju BiH u Sarajevu je u četvrtak, 9. oktobra, otvorena izložba Moja kuća je i tvoja kuća, u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra i Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena. Izložba, koju čine izvrsni radovi bh. umjetnica te jedan jako bitan film, nije samo poziv dobrodošlice, nego i poziv na djelovanje. „Kuća,bila ona grad, ulica, država ili vlastita kuća, jeste i ostaje svakodnevni front borbe za jednakost i zajedničko“, ističu organizatori/ce u popratnim materijalima.

Tog četvrtka, kustosica Danijela Dugandžić-Živanović provela je posjetitelje/ice kroz radove, te pojasnila da se njome otvaraju vrata privatnog i skrivenog mjesta kojeg zovemo kućom. „Budući da su članice Crvene umjetnice koje se bave temama važnim za sve politike prema ženama, bilo je vrlo jasno da mi možemo doprinijeti nekim promjenama kroz prostor izložbe. Odabrala sam pet umjetnica sa kojima sam željela napraviti koncept na osnovu kojeg su one producirale radove“, objašnjava Danijela.  Radovi Andreje Dugandžić i Adele Jušić, Emine Kujundžić, Sandre Dukić, Lane Čmajčanin, te film Kreše Golika Od 3 do 22 se bave neplaćenim radom u kući, zaboravom, ženskom historijom, nasiljem nad ženama, statistikama o položaju žena u BiH danas i radom. Izložba će u Historijskom muzeju BiH biti predstavljena još 10-ak dana.

Rad iz ljubavi

Adela Jušić i Andreja Dugandžić u okviru izložbe su predstavile veliki mural Rad ljubavi na vanjskom zidu muzeja koji gleda na ulicu, kroz koji ukazuju na zataškavanje eksploatacije ženskog rada i njegovu transformaciju u „rad iz ljubavi“. Dok su predstavljale rad, umjetnice su istaknule da se često govori da domaćice ništa ne rade. „To nije tačno, jer je to posao materijalne vrijednosti koja se može izračunati.  Pored toga, kućni rad se smatra prirodnom uslugom žene društvu. Mi se s tim ne slažemo, jer znamo da obavljanje tog posla zahtijeva jako puno vještine i znanja. Taj rad ne možemo pripisivati nikakvoj prirodnosti“, rekla je Andreja Dugandžić. Teorijski su se oslanjale na radove Marija della Coste, Silvije Federici i pokreta Nadnice za kućni rad, a koristile su vizuale iz Knjige za svaku ženu, priručnika za žene iz 60-tih godina 20. stoljeća.

Mural čini skeniran tekst iz uvoda spomenute knjige, preko kojeg su ispisane rečenice poput Kapitalizam se boji klitorisa i vagine, Porodica je temelj kapitalističkog društva, Žena besplatno reproducira najvažniju kapitalističku robu – radnu snagu, Po kući smo radile dovoljno!… „Kapitalizam funkcionira tako da plati jednog radnika, koji ima besplatne usluge od druge radnice unutar kuće, koja istovremeno proizvodi i dodatnu radnu snagu. To je ono gdje je Marx potpuno fulao, jer nije uzeo u obzir da ovo nije samo reproduktivni rad, već i društveno produktivni rad. Ovo nije samo prirodna usluga žene muškarcu, nego još jedna forma eksploatacijeprotiv koje treba da se borimo“, dodala je Adela Jušić.

Sandra Dukić je na otvaranju izložbe sjedila za stolom s bijelim stolnjakom, koji je bio prekriven gazom i medicinskim kopčama, a ispod gaze su bili razbijeni tanjiri. Iznad nje je izvješen izvezeni natpis Sama pala, sama se ubila, što je i naziv rada/performansa. Dok je Sandra šuteći vezla, prisutni su mogli poslušati audio snimak, intervju sa jednom od žena korisnica sigurne kuće u Banja Luci. Izreka „Sama pala, sama se ubila“ se često koristi kako bi se stavila krivica na izbor žene koja ostaje s nasilnikom. „Bilo mi je bitno da publika dobije osjećaj nelagode i gorčine koji sam ja imala u sigurnoj kući. Životna priča korisnice sigurne kuće je možda jedan od najboljih načina da se ljudima predstavi ta situacija, jer žene prolaze kroz dugoročno uništavanje samopouzdanja i stvaranje straha.“

Umjetnica Emina Kujundžić je na pozadinskom zidu Historijskog muzeja iscrtala devet žena u sklopu rada Svila i kadifa. Kroz odjeću ovih žena Emina ukazuje na to kako su koračale putem oslobođenja, emancipacije i bunta. Počinjući sa svojom pramajkom u feredži, slijedi žena u tradicionalnoj nošnji, pa dvije partizanke (jedna na motoru, a jedna s oružjem), potom legendarna Sarajka Vesna Bugarski, prva arhitektica u BiH, Eminina mama, Sandra Dubravčić koja je zapalila olimpijski plamen u Sarajevu 1984, Meliha Varešanović, žena koja je poznata po fotografiji na kojoj lijepo obučena korača opkoljenim ratnim Sarajevom, te konačno, Emininim autoportretom u visokoj trudnoći, u ogledalu s mobitelom. „Željela sam istražiti na koji način su žene bile u opresiji, i na koji način su se, čak i putem odjeće, oslobodile. Rad sam započela sa potpuno pokrivenom ženom, a završila sa autoportretom trudnice jer žene danas slave svoje tijelo, kako bih zaokružila intimnu historiju naše generacijske priče. Pogotovo mi je bila zanimljiva Vesna Bugarski, o kojoj su govorili da se skandalozno ponašala, jer se vozila u kabrioletu i nosila hlače“, kaže Emina.

Radni dan od 19 sati

U radu Priroda statistike, umjetnica Lana Čmajčanin kroz cvijeće i voće čija imena nose i žene u BiH, predstavlja oficijelnu statistiku o položaju žena u BiH u oblastima obrazovanja, političkog života, zdravlja i položaja Romkinja, koje svakodnevno čitamo, ali koje jako malo znače ili se na njih ne obaziremo. Riječ je o seriji printova koji prikazuju cvijeće i voće, povezujući ih sa imenima žena koje umjetnica poznaje, dok su datumi njihovog rođenja zapravo periodi u kojima ovo cvijeće cvjeta, ili u kojem voće daje plodove.

Konačno, film Kreše Golika Od 3 do 22 prati jedan radni dan u životu radnice, 60-tih godina u bivšoj Jugoslaviji, i pokazuje svu složenost života, rada i sistema koji opstaje zahvaljujući činjenici da ona umjesto osam, radi 19 sati dnevno. „Umjesto 8 sati odmora, 8 sati rada i 8 sati sna ona se sve ovo vrijeme brine o djetetu, mužu, kući i vrijedno radi u fabrici. U socijalizmu se tako patrijarhat transfomirao i internalizirao kroz nevidljivi ženski rad, odgovornost za kuću, djecu i porodicu“, piše kustosica Danijela Dugandžić-Živanović.

„Ovo je feministička izložba koja govori o tome šta je to bilo prije nas, a što zaboravljamo, šta se to događa, a ne vidimo, te šta se eventualno može dogoditi ako nastavimo biti pasivni“, kaže Danijela, te dodaje da umjetnice koje izlažu čine važnu  generaciju umjetnica koje misle o politikama koje nas okružuju i koje se njima bave kroz svoje radove. „Obzirom da i same pripadaju statistikama koje nas muče, ovo je njihov način da nas na to podsjete u javnom prostoru“, kaže kustosica Dugandžić-Živanović.