Alimentacioni fond i pravo na izdržavanje jednoroditeljskih porodica u BiH
Alimentacioni fond i pravo na izdržavanje jednoroditeljskih porodica u BiH – Inicijative bez političke podrške i kršenje ljudskih prava
Autorica: Milica Bonar
Zaštita roditeljstva je pravo i obaveza države Bosne i Hercegovine i njenih institucija. Roditeljstvo, kao temeljno žensko pravo, zagarantovano je svim univerzalnim, međunarodnim i domaćim dokumentima u oblasti ljudskih prava. U skladu s Konvencijom o ljudskim pravima, sva prava žena koja su zagarantovana međunarodnim sporazumima zagarantovana su bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
U novije vrijeme dijete stiče novi položaj u društvu i prepoznato je kao subjekt ljudskih prava čije ostvarenje garantuje država, a roditeljstvo izlazi iz sfere privatnosti i ulazi u sferu javnosti te postaje predmetom javne politike.
Porodice s jednim roditeljem/kom su u današnje vrijeme sve rasprostranjenija pojava i one se među sobom razlikuju vjerovatno isto onoliko koliko i porodice s oba roditelja.
Stavovi društva prema ovim porodicama su često negativni bez utemeljenih razloga.
Samostalne roditeljke, ili “samohrane majke”, kako ih se češće naziva, u društvu se često dijele na osnovu toga kako su postale samostalne ili kako se češće kaže “samohrane”.
S tim u vezi počinju se javljati i pitanja o tome u kolikoj mjeri imaju pravo na pomoć države, tj. koliko “zaslužuju” tu pomoć.
Rijetko se objektivno sagledava bilo kakav pozitivan aspekt samostalnog roditeljstva, a samostalne roditeljke se često tretiraju kao društveni i moralni problem. Konvencija o pravima djeteta, uz odgovornosti roditelja/ki prema djeci, u članu 18 govori o odgovornosti društva da pomogne roditeljima/kama u odgoju djece.
Društvo se “samilosno“ odnosi prema razvedenim ili ostavljenim majkama, nerijetko ignorišući one koji su npr. odgovorni za takav položaj, što je očigledno kod nepostojanja jasne prakse u naplati alimentacije i/ili sudom određenog iznosa za izdržavanje djece.
Inicijativa o Alimentacionom fondu u našoj državi je još uvijek na samom početku, ali je primijetna zainteresovanost političkih struktura, posebno žena zastupnica u zakonodavnim tijelima BiH da se i to pitanje riješi.
Samim time, uspostavljanjem Alimentacionog fonda direktno će se utjecati na smanjenje siromaštva jednoroditeljskih zajednica.
Institucija Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine je dana 28.04.2017. godine zaprimila inicijativu zastupnice Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Jasne Duraković Hadžiomerović, kojom se predlaže Ombudsmenima za ljudska prava Bosne i Hercegovine da izrade Specijalni izvještaj o stanju jednoroditeljskih zajednica na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, s posebnim osvrtom na dostavu informacije o kršenju dječijih prava i prava samohranog/e roditelja/ke u kontekstu isplaćivanja alimentacije ili tačnije po osnovi neizvršavanja sudskih presuda za izdržavanja djece.
Nakon prijema navedene inicijative, Institucija Ombudsmena Bosne i Hercegovine je donijela odluku da se, prije svega, navedena inicijativa registruje kao predmet u Odjelu za praćenje prava djece i potom pristupi detaljnoj analizi navedenog problema.
Ombudsmeni su posebno imali u vidu zainteresovanost Odbora za jednake mogućnosti pri Narodnoj skupštini Republike Srpske za uspostavu Alimentacionog fonda u Republici Srpskoj, a Ombudsmen Bosne i Hercegovine dr. Ljubinko Mitrović je aktivno učestvovao u radu Odbora kako bi došlo do osnivanja navedenog fonda.
U očekivanju Specijalnog izvještaja Institucije Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Ženska mreža BiH je pokrenula niz aktivnosti s ciljem sakupljanja ličnih priča kao i određene zalagačke korake kako bi se pitanje Alimentacionog fonda u Bosni i Hercegovini vratilo na dnevni red onih koji imaju moć donošenja odluka.
ZAKONSKI OKVIR I RUPE U ZAKONU
Uspostavljanje Alimentacionog fonda u BiH, ili u njenim entitetima djeluje nemoguće, ali nije neizvodivo. Najveće prepreke su u nedostatku statističkih podataka na nivou svih kantona i na nivou cijele Federacije BiH.
Niko se do sada nije ozbiljno bavio ovim pitanjem, a čini se da su jednoroditeljske porodice procentualno u porastu kao i broj roditelja koji ne plaćaju alimentaciju na ime izdražavanja djeteta ili nisu redovni u plaćanju alimentacije.
Dodatna otežana okolnost jeste i krajnje neefikasno i često neobjektivno i korumpirano pravosuđe, gdje se dugo čeka na presude i često ne postoje sankcije za neizvršavanje izrečenih presuda niti se izvršenja procesuiraju do kraja.
Neplaćanje alimentacije se smatra krivičnim djelom, ali ne postoje jasne kazne- sankcije kojima se ono kažnjava i nakon izrečene presude.
Svakako je tačno da svako snosi svoj dio krivice ili odgovornosti i ne smijemo izolirati niti jedno i reći da je samo država kriva ili samo centri za socijalni rad.
Naime, nepomičnosti najviše doprinosi neefikasnost ili u najmanju ruku usporenost pravosuđa i tužilaštva što je i potaknulo inicijative pojedinih zastupnika/ca da pokrenu pitanje osnivanja ovakvog fonda kao nužno na svim nivoima vlasti u BiH.
Do sada nije procesuirana niti jedna izrečena sudska presuda za neplaćanje alimentacije. Ili mi bar nismo uspjele doći do tih podataka.
Djeca u jednoroditeljskim porodicama moraju biti zaštićena zakonom kako bi se mogla potpuno uklopiti u sistem i biti tretirana jednako kao i ostala djeca u tipičnim porodicama.
U vrijeme porasta porodica s jednim roditeljem/kom polako se usvaja novi izraz – “jednoroditeljska porodica” koji samo upućuje na to da u porodici postoji jedan roditelj/ka, te osim što ukazuje na porodičnu strukturu, ne nosi sa sobom nikakvu negativnu konotaciju.
Dokument ZALAGAČKE PLATFORME ŽENA U BiH: PRAVO NA RODITELJSTVO I RODITELJSKA PRAVA ŽENA U BOSNI I HERCEGOVINI iz novembra 2016., autorice Almine Šatrović čije su izdavačice Fondacija CURE pored ostalih preporuka, preporučuje uvođenje termina samostalna roditeljka (samostalni roditelj) u službene komunikacije i društveni kontekst, kao i njegovo definisanje jer ženina samostalna uloga u porodici i roditeljskim obavezama ne umanjuje njenu vrijednost kao roditeljke.
Dodatna važnost usvajanja ovog termina leži i u priznanju prava LBT* ženama da se ostvare kao majke jer postojanje partnera muškog spola ne bi trebalo biti neophodno pri ostvarivanju roditeljske uloge.
Ono što prati samostalne roditeljke na njihovom roditeljskom putu su nerijetko stigmatizacija i društvena marginalizacija, kao i veća izloženost naporima kod kuće.
Veliki psihički i fizički teret dječijeg odgoja je svakodnevnica, a samostalne roditeljke su suočene sa snažnim predrasudama okoline što vodi ka teškoj ekonomskoj situaciji i svakodnevnici.
Kako je u svim porodičnim zakonima u BiH, entitetskim, kao i zakonima Brčko Distrikta, porodica definisana kao zajednica (bračna ili vanbračna) muškarca, žene i djece, LGBTI osobe su u potpunosti ostavljene bez prava na zasnivanje zajednice (bračne i vanbračne) pa tako i zasnivanje porodice.
Iako je 2009. godine u Bosni i Hercegovini donesen Zakon o zabrani diskriminacije, njegova provedba je jako spora, a u nekim oblastima i u potpunosti neusklađena (npr. s Porodičnim zakonom).
LGBTI osobe koje žive u vanbračnoj zajednici s djecom/djetetom (još uvijek u anonimnosti i strahu od diskriminacije i nasilja) pravno nisu prepoznate, a u društvu su još uvijek diskriminisane. Statistički podaci o broju takvih porodica u BiH ne postoje.
Kada su u pitanju njega i briga o djeci, osobe s invaliditetom nailaze na brojne poteškoće koje ih sprječavaju u društvenoj participaciji.
Roditelji/ke s invaliditetom često ne traže pomoć koja im je potrebna jer smatraju da će ih to prikazati kao nekompetentne roditelje/ke. Zato im je najčešća podrška partner/ica ili sopstvena porodica, pa se na ovaj način lični resursi najčešće koriste kao model podrške.
Bosna i Hercegovina je jedna od država koja je ratifikovala CEDAW Konvenciju, koja je stupila na snagu 1. oktobra 1993. godine. Prije 27 godina smo dobili međunarodno priznatu definiciju diskriminacije po osnovu spola koja je preuzeta i ugrađena u Zakon o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine (Službene novine BiH, br. 16/03).
Konvencija predstavlja poziv državama potpisnicama da poduzmu odgovarajuće mjere za eliminaciju diskriminacije nad ženama od pojedinaca, institucija ili preduzeća, kako na socijalnom, kulturnom, ekonomskom, političkom i građanskom, tako i na bilo kojem drugom polju života.
Države koje su ratifikovale ili pristupile CEDAW-u su pravno obavezane da primjenjuju njene odredbe u praksi, a u CEDAW-u su navedene privremene posebne mjere i mjere za zaštitu majčinstva. Član 4 ove Konvencije nalaže usvajanje privremenih posebnih mjera usmjerenih na ubrzavanje de facto jednakosti između muškaraca i žena, od strane država potpisnica, a usvajanje posebnih mjera od država potpisnica, uključujući i mjere sadržane u ovoj Konvenciji, kojima je cilj zaštita majčinstva, ne smatra se diskriminacijom.
U članu 5 navodi se da države potpisnice trebaju preuzeti sve moguće mjere da porodični odgoj obuhvati i pravilno shvatanje majčinstva kao društvene funkcije i priznanje zajedničke odgovornosti muškaraca i žena u podizanju i razvoju djece, podrazumijevajući da se u svim slučajevima mora, prije svega, voditi računa o interesima djeteta.
U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji jedinstveni Porodični zakon na nivou cijele zemlje.
Kako je BiH Ustavom uređena tako da postoje dva entiteta, Federacija BiH (sa 10 kantona) i Republika Srpska, tako postoje i dva entitetska zakona koja uređuju pitanje porodice. U Federaciji Bosne i Hercegovine je to Porodični zakon FBiH iz 2005. godine, dok je Porodični zakon Republike Srpske donesen 2002. godine.
U Porodičnom zakonu Republike Srpske i Federacije BiH navodi se da su majka i otac ravnopravni u vršenju roditeljskog prava i dužnosti. Ako je jedan od roditelja preminuo, nije poznat ili mu je oduzeto roditeljsko pravo, roditeljsko pravo pripada drugom roditelju.
Roditelj se ne može odreći roditeljskog prava koje roditelji vrše sporazumno. U slučaju neslaganja roditelja, o vršenju roditeljskog prava odlučuje organ starateljstva (Centar za socijalni rad).
U smislu oba ova zakona, roditelja može da predstavlja i žena, te u skladu sa svim zakonima u našoj državi gdje je navedena zabrana diskriminacije proizilazi da žena ima pravo na roditeljstvo. Ovo dalje naglašava njene obaveze i odgovornosti koje su uređenjem države kroz druge zakone na određeni način ugrožene, što se najbolje može vidjeti kroz Specijalni izvještaj Ombudsmena o stanju zaštite majke i materinstva na području FBiH iz 2014. godine, urađenog na inicijativu Zastupničkog doma Parlamenta FBiH.
Pravna definicija samohranih roditeljki ne postoji i u zakonima samohrano roditeljstvo nije definisano. U Porodičnom zakonu FBiH nigdje se ne navodi termin “samohrani roditelj” ili, kako ga mi težimo nazvati, “samostalni/a roditelj/ka”.
U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom FBiH navodi se da je samohrana majka ona koja nije u braku i ne živi u izvanbračnoj zajednici, a sama izdržava svoju djecu.
U Republici Srpskoj definicija samohranog roditelja je također nepotpuna, jer u Porodičnom zakonu Republike Srpske piše da je samohrani roditelj onaj koji samostalno vrši roditeljsko pravo nad djetetom, a čiji je drugi roditelj umro ili nije poznat.
S tim u vezi možemo zaključiti da Zakon prepoznaje samostalnog/u roditelja/ku samo u slučaju da je partner/ka umro/la ili je, recimo, na služenju zatvorske kazne, dok to isto ne prepoznaje u slučajevima razvoda, kada drugi roditelj/ka ne vrši svoju roditeljsku dužnost poput, na primjer, plaćanja alimentacije.
Jedan od primjera koji dokazuju apsurdnost ovog zakonskog definisanja, a o kojem je bilo govora i u medijima, ogleda se u tome da je samostalna roditeljka koja je htjela upisati dijete u državni vrtić za potrebe prednosti upisa kao samostalna roditeljka morala priložiti potvrdu o smrti ili nestanku oca (ili potvrdu da je otac nepoznat) jer je zakon kao samostalnu roditeljku po drugom osnovu ne prepoznaje.
RAZVOD BRAKA I IZDRŽAVANJE
Razvod braka i druga prava uključujući pravo na alimentaciju te podjelu bračne stečevine, regulisana su entitetskim porodičnim zakonima.
Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.
Zahtjev za izdržavanje bračni partner može postaviti tokom sudske rasprave o razvodu ili poništenju braka, a izuzetno, bivši bračni partner može posebnom tužbom u roku od jedne godine tražiti izdržavanje.
Pravo na izdržavanje prestaje ako izdržavani razvedeni bračni partner, ili bračni partner iz poništenog braka sklopi novi brak, zasnuje vanbračnu zajednicu, postane nedostojan tog prava ili prestanu da postoje uslovi potrebni za ostvarivanje prava na izdržavanje.
Vanbračni partner ima pravo na izdržavanje od drugog vanbračnog partnera nakon prestanka vanbračne zajednice, ako je trajala tri godine i duže (RS), odnosno kraće od tri godine ako imaju zajedničko vanbračno dijete (FBiH) , pod istim uslovima kao i bračni ili bivši bračni partner.
Tužba za izdržavanje vanbračnog partnera mora se podnijeti u roku od jedne godine od prestanka vanbračne zajednice.
Otac vanbračnog djeteta dužan je, srazmjerno svojim mogućnostima, izdržavati majku svoga djeteta za vrijeme od tri mjeseca prije porođaja i jednu godinu nakon porođaja, ako se majka stara o djetetu, a nema dovoljno sredstava za život.
Roditelj koji ne ostvaruje roditeljsko staranje ili kojem je ograničeno ili oduzeto roditeljsko staranje, ne oslobađa se dužnosti izdržavanja djeteta. Otac je obavezan učestvovati u izdržavanju svoje djece bez obzira na to da li dijete živi s njegovom bivšom bračnom ili vanbračnom suprugom.
Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja.
U sporovima o izdržavanju maloljetne ili punoljetne djece nad kojom je produženo roditeljsko pravo, sud može odrediti privremene mjere radi osiguranja davanja izdržavanja iz Zakona o parničnom postupku npr. zabrana otuđivanja, sakrivanja, opterećivanja ili raspolaganja određenom imovinom koja se bilježi u odgovarajućim javnim registrima, čuvanje imovine polaganjem u depozit suda ako je to moguće ili predajom u posjed trećoj osobi itd.
Član 237 Porodičnog zakona FBiH objašnjava da je za izdržavanje djece prema kojima roditelji ne mogu izvršavati tu obavezu zadužena Federacija Bosne i Hercegovine.
Međutim, Alimentacioni fond Federacije BiH zvanično ne postoji – nema presuda nadležnih sudova o nemogućnosti davanja izdržavanja, nema novca u Fondu i nema pozivanja nadležnih na odgovornost zbog neizvršenih uplata.
Činjenica da jedan roditelj nije zaposlen i da nema redovne mjesečne prihode ne bi smio da utječe na određivanje obaveze izdržavanja, međutim, praksa pokazuje da najčešće očevi izbjegavaju plaćanje jer mnogi od njih obavezu plaćanja i izdržavanja djeteta tumače kao davanje novca majci, smatrajući da plaćanjem takvog izdražavanja djeteta izdržavaju i majku.
U nekim situacijama dolazi i do krivičnih prijava, a zakon navodi da „onaj ko ne plaća alimentaciju može da se osudi na kaznu zatvora u Republici Srpskoj dvije godine, a u FBiH tri godine ili da se uslovno osudi“, međutim, u BiH do sada ne postoji nijedna kazna zatvora, što je krivica suda.
Osnivanje Alimentacionog fonda u BiH garantovalo bi socijalnu sigurnost djece kojoj je određeno izdržavanje od strane drugog roditelja, jer su razvedeni samohrani roditelji i njihova djeca sve brojniji u populaciji Bosne i Hercegovine koje Porodični zakon ne prepoznaje kao ranjivu kategoriju, dok je izbjegavanje plaćanja alimentacije i dalje problem bez rješenja.
U najtežem su položaju djeca iz razvedenih brakova, kojih je u Bosni i Hercegovini sve više.
Vlada FBiH donijela je odluku o osnivanju Alimentacionog fonda, zaduživši pri tome Ministarstvo rada i socijalne politike, Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo finansija da ovo pitanje razmotre i predlože rješenja kojih do dan danas nema. Fond u praksi nije nikada zaživio, iako bi njegova svrha da iz budžeta nadoknadi alimentaciju u slučaju nemogućnosti roditelja da je plaća, bila velika pomoć djeci iz takvih porodica, a doprinio bi i eliminaciji siromaštva u kojem živi većina jednoroditeljskih zajednica i omogućila dostojanstveno i sretno djetinstvo velikom broju djece.
Tumačenje da je nasilje u porodici djelo od manjeg značaja i manje opasnosti po utvrđene društvene vrijednosti, dovodi do prakse stalnog blagog kažnjavanja počinitelja. Ovakvoj kaznenoj politici doprinosi već istaknuta okolnost da se kroz pravne kvalifikacije uglavnom izostavljaju maloljetna djeca kao oštećeni. Osim toga, sudovi po automatizmu izriču uslovne osude ili eventualno novčane kazne, iako se u odnosu na te konkretne počinitelje pokazalo kao neuspješna sankcija koja ih nije odvratila od ponovnog činjenja takvog krivičnog djela.
Krivično djelo izbjegavanja davanja izdržavanja se može posmatrati kao ekonomsko nasilje usmjereno protiv članova porodice/srodnika, koje naročito pogađa žene i maloljetnu djecu, odnosno djecu koja se redovno školuju i poslije navršene 18. godine života, budući da žene u velikom broju slučajeva preuzimaju obavezu brige i staranja za djecu nakon prekida zajednice života, razvoda ili u slučaju samohranog roditeljstva.
Jedna od generalnih preporuka Ombudsmena vladama entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine jeste da se posebna pažnja posveti jednoroditeljskim porodicama (tzv.samohranim roditeljima), kako bi one uživale posebnu pravnu zaštitu i svaku drugu vrstu zaštite koja je potrebna, u skladu s najboljim interesom djece, kao i da, radi pružanja pomoći samohranim roditeljima/kama, odnosno djeci, pristupe ozbiljnim analizama i realnim procjenama s ciljem osnivanja i rada alimentacionih fondova.
Prema mišljenju Ombudsmena, da bi se ostvario jedan od osnovnih prinicipa UN Konvencije o pravima djeteta- NAJBOLJI INTERES DJETETA, potrebno je djeci obezbijediti ostvarivanje svih prava propisanih Konvencijom.
Imajući u vidu prethodno navedeno, Ombudsmenima se nameće obaveza da konstatuju i povredu prava djece u konkretnom slučaju, kao i da sudu ponovo ukažu na utvrđene povrede prava na pravično suđenje od strane Ustavnog suda u Bosni i Hercegovini.
U planiranju i sprovođenju državnih politika, a naročito onih u ekonomskoj sferi i socijalnoj sferi, glas djece se ne čuje, djeca ne raspolažu dovoljnim informacijama, niti imaju bilo kakav utjecaj na sistem vlasti od čijih odluka zavisi ostvarivanje njihovih prava i kvalitet njihovog života.
Članice Ženske mreže BiH Fondacija Udružene žene Banja Luka i Centar za pravnu pomoć ženama iz Zenice su provele monitoring krivičnih i prekršajnih postupaka u oblasti rodno zasnovanog nasilja u periodu od aprila do kraja novembra 2016. godine (osam mjeseci), kao dio aktivnosti projekta „Unaprjeđenje sprečavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja “.
U svim predmetima koji su praćeni monitoringom, radi se o dugotrajnom izbjegavanju davanja izdržavanja (najmanje 3 godine i duže), što doprinosi produženom utjecaju ekonomskog nasilja i posljedicama ovog krivičnog djela. Osim jednog krivičnog predmeta, za koji je postupak od potvrđivanja optužnice do izricanja presude trajao pet mjeseci, većina predmeta je u postupku pred sudom preko godinu dana, uključujući i predmete koji su presuđeni tokom perioda monitoringa.
Praćenje krivičnih predmeta za djelo izbjegavanje davanja izdržavanja (čl. 210. KZ RS) ukazuje da se kaznena politika kreće u zakonskim okvirima. Ciljani sudovi su u pravilu za ova djela izricali novčane kazne u rasponu od 300 KM do 600 KM, kao i uslovne kazne zatvora u rasponu od 4 mjeseca do 6 mjeseci sa rokom provjere od jednu godinu do tri godine. U svim presuđenim predmetima (pet predmeta od ukupno praćenih osam predmeta), sudovi su naložili izmirenje dospjelih obaveza i uredno ispunjavanje daljih dospjelih obaveza, pod prijetnjom opoziva uslovne osude.
PROBLEMI U PRAĆENJU KRIVIČNIH PREDMETA
U tri krivična predmeta pred Osnovnim sudom u Banja Luci – jednom predmetu za izbjegavanje davanja izdržavanja (čl. 210. st. 1. KZ RS) i dva predmeta za nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici (čl. 208. st. 1. KZ RS) sud je odložio više ročišta zbog nedolaska optuženog ili nepripremljenosti tužilaštva zbog promjene tužioca. U prvom predmetu, za izbjegavanje davanja izdržavanja, na pet ročišta koja su zakazivana u periodu od četiri mjeseca je svaki put pristupio drugi tužioc, i sud je rješenjima odgađao ročišta zbog nepripremljenosti tužilaštva. Iako je oštećena, ispred sudnice pokušavala da razgovara sa tužiocem i zatraži da se pozove centar za socijalni rad u svojstvu svjedoka u postupku, jer je upoznat sa predmetom u kojem je oštećena strana dijete sa posebnim potrebama, u toku perioda praćenja ovoga predmeta koji je još uvijek u postupku pred sudom, to se nije dogodilo.
Na pojedinim sudovima, kao što je Općinski sud u Mostaru, evidentno je drastično manje aktuelnih predmeta po navedenim krivičnim djelima. Na ovom sudu je uočen najmanji broj predmeta po praćenim krivičnim djelima, uz značajna odgađanja ročišta, uslijed ozbiljnih kadrovskih manjaka. Manjak broja predmeta po praćenim krivičnim djelima ne znači da je manje djela nasilja nad ženama. Samo se dio počinjenih djela nasilja protiv žena prijavljuje nadležnim organima gonjenja, koji s druge strane ne procesuiraju sve prijavljene počinitelje, zavisno od raspoloživih, prikupljenih dokaznih sredstava.
Centar za pravnu pomoć ženama iz Zenice i Fondacija Udružene žene Banjaluka potpisali su sa Kantonalnim sudom u Mostaru protokol o saradnji, ali takva saradnja nije realizovana, jer određena kontakt osoba nikad nije dostavila raspored suđenja, podatke o arhiviranim predmetima niti bilo koji drugi podatak važan za monitoring, te s tim u vezi o Kantonalnom sudu u Mostaru nema podataka.
Do sada je tri puta vršen monitoring krivičnih postupaka vođenih pred općinskim i kantonalnim sudovima u FBiH, a jednom monitoring rada Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona.
U vezi sa krivičnim djelom Izbjegavanje izdržavanja (član 223. KZ FBiH), analizirano je pet predmeta na četiri različita suda. Počinitelji su najčešće iz dobne skupine 31-35 i 51-55 (po 40,00%). Sva djela su kvalifikovana u osnovnom obliku, sa jednim produženim djelom. Postupci su okončani do jedne godine, osim jednog koji je trajao do dvije godine. U četiri predmeta je donesena okrivljujuća presuda (sa izrečene četiri uslovne osude), dok je u jednom predmetu donesena odbijajuća presuda. U samo jednom predmetu je sud cijenio osuđivanost za srodno krivično djelo kao otežavajuću okolnost (iako je u tri predmeta evidentirano da je počinitelj bio ranije osuđivan). Olakšavajuće okolnosti su utvrđene u tri predmeta (nezaposlenost/loše imovno stanje, penzioner, priznanje krivnje). Imovinskopravni zahtjev je podnesen u dva slučaja, ali o tome nije odlučivano u krivičnom postupku.
Olakšavajuće okolnosti se mnogo češće uočavaju i uzimaju u obzir prilikom odmjeravanja sankcije. U odnosu na netipizirane okolnosti, možemo izdvojiti: teško materijalno stanje optuženog (nezaposlen, bez imovine), ranija neosuđivanost optuženog, činjenicu da ga oštećena ne tereti niti traži naknadu štete što je izuzetno problematično, jer postavljanje ili nepostavljanje imovinskopravnog zahtjeva nije relevantna okolnost niti za utvrđivanje krivičnopravne odgovornosti, niti za odmjeravanje sankcije, vrlo korektno držanje pred sudom, potom nezaposlenost u vrijeme počinjenja krivičnog djela, iskazano iskreno kajanje, priznanje krivnje, dob (bez obzira da li je star ili mlad, za počinitelja je to olakšavajuća okolnost), porodični čovjek (otac maloljetne djece, koja su često i sami bili žrtve nasilja od strane oca), izraženo kajanje i čvrsto obećanje da takvo ponašanje više neće ponoviti, nezainteresovanost oštećene za krivično gonjenje, liječeni alkoholičar, invalid lošeg zdravstvenog stanja, itd.
Priznanje o krivnji uzeto je kao olakšavajuća okolnost, iako je takvo priznanje dato tek na kraju postupka, što znači da je čitav dokazni postupak proveden, pa priznanje počinitelja nije uopšte skratilo krivični postupak.
Jedan od najvećih problema sa olakšavajućim i otežavajućim okolnostima se tiče situacije u kojoj sud samo nabraja koje je okolnosti cijenio, ali ne i zašto i na koji način je određenu okolnost smatrao relevantnom za izbor i odmjeravanje sankcije. Puko nabrajanje, bez pratećeg obrazloženja ili sa manjkavim i nevještim obrazloženjem, dovodi u pitanje opravdanost pozivanja na ovakve okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.
Uznemirava zaključak da sudovi i dalje cijene porodični status i obavezu staranja i izdržavanja maloljetne djece kao olakšavajuću okolnost, što ukazuje na nedostatak razumijevanja djela nasilja nad ženama kao izuzetno društveno opasnih djela sa dalekosežnim štetnim posljedicama po čitavu porodicu.
Kako to nalaže JU „Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo“, međusobno izdržavanje bračnih i vanbračnih partnera, roditelja i djece i drugih srodnika, njihova je dužnost i pravo, kada je to predviđeno zakonom. Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.
Centar za socijalni rad (organ starateljstva) u ime maloljetnog djeteta može pokrenuti postupak za povećanje izdržavanja čiji iznos utvrđuje Sud ako roditelj sa kojim dijete živi bez opravdanih razloga ne koristi to pravo. Ako roditelj ne traži izvršenje odluke o izdržavanju, Centar za socijalni rad (organ starateljstva) može u ime malodobnog djeteta podnijeti prijedlog za izvršenje.
PRAVA DJECE
Ombudsmeni za ljudska prava u Bosni i Hercegovini su svjesni problema u ovoj oblasti, uvažavajući žalbe građana/ki u Odjelu za praćenje prava djece, ali i u Odjelu za politička i građanska prava, jer se građani/ke obraćaju Ombudsmenima, nezadovoljni radom sudova.
Tokom 2013. godine Ombudsmeni su izradili Specijalni izvještaj o djeci u konfliktnim razvodima i u tom izvještaju Ombudsmeni su posebnu pažnju posvetili upravo alimentacionim potraživanjima. Naime, kako bi se ostvario najbolji interes djeteta, mora se osigurati ispunjenje svih prava djeteta. Najbolji interesi djeteta trebaju predstavljati formulu odraslih s pomoću koje će pronaći rješenja. U spornim konfliktnim razvodima, brojna su prava djece ugrožena ili prekršena, najčešće od samih roditelja. Međutim, upravo iz tog razloga, država, tj. mjerodavna tijela trebaju poduzimati adekvatne mjere i aktivnosti, s ciljem zaštite djece. Dijete nema status stranke, ali dijete ima pravo iskazati svoje mišljenje u skladu sa svojim godinama, dobi, zrelosti koje će mjerodavna tijela cijeniti, s tim da ga nisu dužni prihvatiti. Ovo je veoma značajno, međutim, centri za socijalni rad, a naročito sudovi, rijetko koriste zakonske ovlasti i mogućnosti da saslušaju i razgovaraju sa djetetom. Pored toga, porodični zakoni u Bosni i Hercegovini pružaju mogućnost centrima za socijalni rad da, po službenoj dužnosti, radi zaštite prava i interesa djeteta, kada god procijene da je potrebno, pokreću postupke (npr. podnošenje tužbe radi izmjene odluke o povjeravanju ili povećanju izdržavanja, podnošenje prijedloga za izvršenje pravomoćne sudske odluke u svezi s plaćanjem izdržavanja ili podnošenje tužbe radi naknade štete koja je pričinjena djetetu i sl.). Međutim, sudovi i centri su preopterećeni . Sudovi su upućeni na centre kod procjene djetetovog najboljeg interesa, na tzv. „vanjske suradnike“ i sudske vještake/inje, kada u pojedinim predmetima (rjeđe) izvode dokaz vještačenjem, ali su mjerodavna tijela preopterećena i nedovoljno educirana, pri tomu misleći i na institucije i na osobe kada odlučuju o pravima djece.
Centri imaju važnu ulogu u svim postupcima koji se tiču prava djeteta, međutim, centri su preopterećeni radom na drugim mnogobrojnim postupcima koji su im stavljeni u mjerodavnost čitavim nizom drugih propisa. Također, sudovi su preopterećeni, a stručno usavršavanje i razumijevanje najčešće su prepušteni savjesti i ambiciji sudije/ sutkinje pojedinca/ke.
Najveći broj žalbi u Odjelu za zaštitu prava djece odnosio se na njihov položaj u situacijama konfliktnih razvoda (problem izdržavanja, nemogućnost ostvarivanja kontakta sa oba roditelja), gdje se uloga i povećanje broja centara za socijalni rad smatra bitnim za rješavanje problema.
S tim u vezi, nadležni trebaju uložiti dodatne napore i obezbijediti potrebna novčana sredstva kako bi se obim i kvalitet usluga koje centri za socijalni rad pružaju povećao, jer zbog ograničenih materijalnih i finansijskih resursa, centri nisu uvijek u stanju obavljati svoj posao na pravi način.
Član 12. UN-ove Konvencije o pravima djeteta navodi pravo djeteta da se njegovo mišljenje uzme u obzir u svim stvarima koje ga se neposredno tiču. Nije u pitanju nezavisno djelovanje nego participacija, razmjena informacija, dijalog zasnovan na dijeljenju informacija i uzajamnom poštovanju, te u tom procesu djeca i odrasli rade zajedno, mada svako ima svoju ulogu, i cilj je da se međusobno dopunjuju. Nije potrebno da se djeca u donošenje pojedinih odluka uključe po svaku cijenu, da bi se pošto-poto povećalo njihovo učešće, nego da se nađu mogućnosti za njihovo što smislenije uključivanje u pitanjima koja su djeci zaista bitna i gdje mogu da doprinesu.
Neodgovornost samih institucija ogleda se u neprovođenju zakona koji jasno određuju nadležnosti centara za socijalni rad/službi socijalne zaštite, policije i tužilaštva. U vezi sa problemom zaštite prava djece u konfliktnom razvodu policija se najčešće susreće sa krivičnim djelima izbjegavanja davanja izdržavanja. Postupanja policije u ovim slučajevima svode se na ispitivanja osumnjičenih, ispitivanje svjedoka, kao i podnositelja prijava. S obzirom na to da u najvećem broju slučajeva žene prijavljuju krivična djela i podnose krivične prijave, policija sa djecom ne ostvaruje kontakt, jer smatraju da su takve situacije stresne za dijete. Policija ostvaruje saradnju i sa centrima koji imaju stručni kadar, mobilni tim za zaštitu djece i odraslih od nasilja, naročito u većim mjestima i gradovima.
Primjer dobre prakse i drugim tužilaštvima u BiH, kao i način da se djeluje preventivno je Okružno tužilaštvo Banjaluka gdje je glavni okružni tužilac nakon stupanja na dužnost izdao instrukciju/uputstvo postupajućim tužiocima koji rade na procesuiranju krivičnih djela izbjegavanja davanja izdržavanja da po prijemu krivične prijave, u slučajevima u kojima je pravnosnažnom presudom građanskog suda određena visina izdržavanja, podignu optužnicu, a ne da oštećena strana sama prikuplja dokaze. Teret dokazivanja se u većoj mjeri prebacuje na osumnjičenog, odnosno optuženog koji bi trebao dokazati da li plaća ili ne plaća alimentaciju.
U praksi, najčešće dolazi do podizanja optužnica, izdaju se kazneni nalozi, lica/roditelji se proglase krivima, uvjetno osude, odredi se vrijeme provjeravanja, ali kao posebna obaveza treba im se dodati i plaćanje izdržavanja i mogućnost opozivanja uvjetne osude. Na ovaj način bi se izbjeglo dugo trajanje istrage, koje nije u interesu djece.
Kada je u pitanju trajanje parničnih postupaka, iznosimo primjer Općinskog suda u Sarajevu, u kojem je prije četiri godine formirano posebno porodično odjeljenje, što za rezultat ima da su predmeti koji su aktivni stari svega jednu godinu, iako u istom odjeljenju rade četiri sudije, a oko 110 tužbi prosječno zaprimi mjesečno.
Rijetko se supružnici razvode sporazumno, a brakorazvodni postupci dugo traju, posebno prilikom izvođenja različitih vrsta vještačenja.
Prioriteti se daju brakorazvodnim parnicama u odnosu na podjelu bračne tekovine. Mišljenje djeteta se uvažava, ali tek nakon 14. godine života, s tim da sudije i sudinice praktikuju da pozovu djecu mlađu od 14 godina, a pri tome se mišljenje djeteta koje nije navršilo 14 godina ne može uzeti u obzir prilikom određivanja izdržavanja.
U vezi sa uvažavanjem mišljenja djeteta, sudija/sudinica uvijek i u pravilu izbjegava da u redovnom sudskom postupku sasluša dijete, bez obzira na godine, navodeći da je od presudnog značaja mišljenje i prijedlog CSR te da se nikada ne bi usudio/la da eventualno donese drugačiju odluku o povjeravanju djeteta.
Prava djeteta u BiH uređuju se Ustavom BiH, ustavima entiteta i Ustavom Brčko Distrikta, ustavima kantona, zakonima, podzakonskim i drugim općim aktima, koji napominju svjesnost o potrebi za jačanjem institucionalnih kapaciteta i harmonizacije pravnih okvira, kojima bi se povezale politika i praksa, u svrhu unapređenja prava djece.
Problemi u praktičnoj primjeni Konvencije o ostvarivanju alimentacionih potraživanja ogledaju se u već pethodno iznesenim problemima, s tim da poseban problem predstavlja uređenje prijedloga za izvršenje u skladu sa zakonima o izvršnim postupcima entiteta.
Federalno ministarstvo rada i socijalne politike je prema vlastitim tvrdnjama angažovano da se ovaj problem riješi u interesu stranaka, odnosno djece, te u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku FBiH, u ime alimentacionih povjerilaca, uređuju prijedloge za izvršenje. Prema navodima iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS, tu nailaze na određene poteškoće, jer se od alimentacionih povjerilaca traži da sami urede prijedloge za izvršenje, a u najvećem se broju slučajeva radi o neukim strankama i strankama koje se nalaze u teškoj materijalnoj situaciji.
Sudovi bi trebali u većoj mjeri omogućiti djeci da izraze svoje mišljenje, a općinske vlasti pri općinama uvesti besplatnu pravnu pomoć u sredinama gdje još uvijek nema takvih ureda. Potrebno je da se uposlenici više educiraju, kroz razmjenu iskustava i upoznavanjem sa novim zakonskim izmjenama kako bi se došlo o konkretnijih i ujednačenijih rezultata u praksi. Također, potrebna je i edukacija sudija/nica, tužilaca/teljica kako bi se više posvetili djeci, a u praksi se, sudije/nice rijetko odazivaju pozivu na edukacije.
GENERALNI ZAKLJUČCI, ZAPAŽANJA i PREPORUKE OMBUDSMENA BiH
Činjenica koju Ombudsmeni nisu ranije spomenuli jeste da bi odvjetnici/e u građanskim parnicama, sudeći po iskustvu u radu Odjela za praćenje prava djeteta, u zastupanju bračnih supružnika mogli i trebali ulagati više napora da odgovore stranke od nerazumnih zahtjeva, prijedloga za izvođenje dokaza i slično, ukazujući im na to koliko štete svojoj djeci.
Nerijetko, prema ocjeni Ombudsmena, odvjetnici/e, nažalost, doprinose stvaranju ozračja koje nije u najboljem interesu djece.
Odvjetnici/e bi trebali, u kontaktima s drugom stranom, nastojati postići sporazum vodeći računa o najboljem interesu djeteta. Za takvo postupanje, odvjetniku/ci je potrebno stručno i životno iskustvo.
Ombudsmani su često u radu sa strankama svjedoci da su djeca zbog poteškoća uvjetovanih razvodom roditelja emocionalno zlostavljana, odnosno manipulira se djetetovim osjećajima, ucjenjuje se, djetetu se daju uloge kojima nije doraslo, oduzima se djeci jedan roditelj na različite načine, uskraćuju se kontakti s obitelji, a sve to predstavlja kršenje dječjih prava. Takvo ponašanje nesumnjivo može ugroziti djetetov razvoj i može rezultirati odstupanjem u ponašanju, depresijom, problemom u odnosima, problemom učenja, problemom u socijalnim interakcijama, te dovesti do stvaranja nesigurnosti, loše slike o sebi i problema identiteta.
Bez pravodobne intervencije stručnjaka, dijete se otuđuje od drugog roditelja, a postupci s ciljem zaštite prava djeteta mogu trajati godinama.
Ombudsmeni u pojedinačnim predmetima pokušavaju ukazati sudovima na neophodnost brzog sudskog postupka, a do donošenja pravomoćne sudske odluke, centri imaju priliku/obavezu planirati aktivnosti s ciljem zaštite djeteta tokom postupka razvoda braka.
Učinkovit izvršni postupak spriječio bi roditelje u namjeri nepoštovanja sudske odluke. Ombudsmeni tada predlažu/preporučuju mjerodavnim tijelima kao što su timovi centara, škola, policija, zdravstvena ustanova po potrebi – da zajedničkim mjerama i aktivnostima raspravljaju i dođu do rješenja, te se Ombudsmeni tako pronađu u ulozi koordinatora.
Jedna od Preporuka iz navedenog Specijalnog izvještaja upućena je vladama entiteta i Brčko Distrikta, da se posebna pozornost posvete kategoriji samohranih roditelja-jednoroditeljskim obiteljima, kako bi uživali posebnu pravnu zaštitu i svaku drugu zaštitu koja je potrebna u skladu sa najboljim interesom djece, i da u istu svrhu pristupe ozbiljnim analizama i realnim procjenama radi osnivanja i rada alimentacijskih fondova.
U vezi sa relevantnim zakonodavstvom, u Bosni i Hercegovini, Porodičnim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine predviđeno je da, kada sud utvrdi da roditelji i druga lica koja su u obavezi da daju izdržavanje nisu u mogućnosti da podmire potrebe izdržavanja djeteta, o tome obavještava organ starateljstva koji je dužan da obezbijedi sredstva za izdržavanje djeteta iz budžetskih sredstava države.
Ombudsmeni imaju informaciju da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zadužila 2014. godine Federalno ministarstvo pravde da, kao predlagač i obrađivač Porodičnog zakona FBiH, dopuni član 237, u cilju jasnijeg određivanja nadležnosti i da pristupi izradi podzakonskog akta koji će detaljnije urediti pitanje načina obezbjeđivanja sredstava iz budžeta FBiH namijenjenih izdržavanju djeteta.
Osim toga, zaduženo je Federalno ministarstvo finansija da, u saradnji sa Federalnim ministarstvom pravde i Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike, razmotri formiranje alimentacionog fonda i Vladi dostavi prijedlog za rješenje ovoga problema.
Ovakva odredba ne postoji u Porodičnom zakonu Republike Srpske, ali izmjenama i dopunama Porodičnog zakona Republike Srpske iz 2014. godine, članom 81. Stav 1. propisana je obaveza Republike Srpske da posredstvom nadležnih organa preduzme sve potrebne mjere za zaštitu djeteta od svakog oblika zanemarivanja, nasilja i zlostavljanja i od svake vrste zloupotrebe/eksploatacije.
Ombudsmeni će nastojati u što skorije vrijeme, uvažavajući nedostatak materijalnih i ljudskih resursa, da razmotre mogućnost izrade analize i/ili specijalnog izvještaja za čitavu Bosnu i Hercegovinu. U tom cilju, potrebno bi bilo uraditi sveobuhvatan pregled stanja na području čitave Bosne i Hercegovine, imati u vidu i rješenja u nekim drugim državama, posebno u regionu, te prezentirati međunarodne standarde.
Ombudsmeni su oprijedjeljeni da unaprijede ostvarivanja prava djece na području cijele Bosne i Hercegovine, a konkretne smjernice i zaključke će donijeti krajem septembra 2017. godine, na zajedničkoj sjednici.
Oni naglašavaju da postoje prijedlozi i inicijative za izradu brojnih analiza i izvještaja u različitim oblastima prava (o problemu maloljetničkih brakova, o problemu alkoholizma među mladima, zdravstvenoj zaštiti djece itd), također primjećujući i da se u posljednje vrijeme građani, uglavnom žene, obraćaju Instituciji Ombudsmena i zbog troškova postupaka brakorazvodnih parnica zbog čega su onemogućene da podnesu tužbe za razvod braka.
Imajući u vidu sve navedeno, Ombudsmeni još jednom naglašavaju da Institucija Ombudsmena Bosne i Hercegovine ima izuzetno ograničene resurse, međutim, uvažavajući najbolji interes djece i nastojanja Ombudsmena da u ovoj oblasti djeluju proaktivno, nastojaće se uraditi sveobuhvatno istraživanje sa kranjim ciljem uspostavljanja alimentacionih fondova u Bosni i Hercegovini.
S tim u vezi, u svrhu pružanja pomoći samohranim roditeljima/kama, odnosno djeci potrebno je pristupiti ozbiljnim analizama i realnim procjenama sa ciljem osnivanja i rada alimentacionih fondova.
Preporuka vladama Republike Srpske i Federacije BiH podrazumijeva da prilikom izrade prijedloga zakona i podzakonskih akata koji se tiču socijalne i dječije zaštite obavezno konsultuju i u takav rad uključe i predstavnike CSR, te da kada je riječ o vladama Republike Srpske i Brčko Distrikta odgovarajućim izmjenama i dopunama postojećih porodičnih zakona ili zakona o socijalnoj ili dječijoj zaštiti osiguraju i omoguće da redovni prvostepeni sudovi odlučuju u postupcima po prijedlogu stranaka za održavanje ličnih odnosa djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
Zaključak: Da bi se ostvario najbolji interes djeteta, mora se osigurati ispunjenje svih prava djeteta. Najbolji interesi djeteta treba da predstavljaju formulu odraslih pomoću koje će pronaći rješenja.
Države moraju imati u vidu činjenicu da je broj djece značajno smanjen u odnosu na raniji period i da se trend smanjivanja broja djece nastavlja.
Stoga je neprihvatljivo da se prilikom planiranja i primjene ekonomskih i socijalnih mjera vrši prioritizacija među djecom; sva djeca moraju imati prioritet u odnosu na odrasle.
Neprihvatljivo je ukidanje ili smanjivanje usluga za djecu u oblasti zdravlja, obrazovanja, socijalne zaštite i bezbijednosti, ali i igre i razonode i zdravih stilova života jer odsustvo istih ili nedovoljnost pomenutih mjera proizvodi neotklonjive i trajne posljedice po djecu.
Kratkoročni efekti ovih mjera – u vidu ušteda u budžetskim rashodima, dugoročno mogu imati daleko ozbiljnije negativne posljedice na razvoj društva, demografsku sliku i zdravstveni, socijalni, obrazovni i radni status stanovništva. O ovom problemu predstavnice Ženske mreže BiH govore već dugi niz godina, te ukazuju na moguća rješenja kroz aktivnosti borbe protiv siromaštva žena u BiH i feminizacije siromaštva u BiH. Sa tim u vezi se može uzeti u obzir i komentare aktivistkinja na Reformsku agendu u BiH , a zasigurno pokrenuti i diskusiju o činjenici da se riječ „žena“, „žene“, „socijalna pravda“ niti jedan jedini put ne spominju u pomenutom dokumentu!
Podsticanje usluga namijenjenih djeci, naročito onih koje se odnose na zdravlje, obrazovanje i socijalno uključivanje djece, treba da bude prioritet i u situacijama kada su restriktivne i mjere štednje neophodne u drugim oblastima. Ovakve usluge direktno utjeću i na kvalitet života žena u Bosni i Herzegovini, jer ih rasterećuju neplaćenog rada koji je u patrijarhalnom društvu očekivan od svake žene, te ženama daje mogućnost da se školuju i doškolovavaju i aktivno učestvuju na tržištu rada.
Investiranje u socijalne usluge koje ženama daje mogućnost da se aktiviraju na tržištu rada, neminovno daje plodove u budućoj ekonomskoj sferi.
Sa druge strane, neophodno je započeti sa prikupljanjem sveobuhvatnih podataka o jednoroditeljskim zajednicama, o ženama nositeljicama domaćinstva – samostalnim roditeljkama, a posebno ženama koje u okviru ove kategorije vode brigu o djeci sa invaliditetom tzv. Posebnim mamama, kako bi se izvršila adekvatna i potpuna procjena njihovih potreba, a ekonomske i socijalne mjere , čak i u periodu krize, planirale na način koji obezbjeđuje uslove za pravilan razvoj i dostojanstven život, kako svake porodice, tako i jednoroditeljske zajednice, a samim tim i svakog djeteta.
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, zaista najteže je doći do opširnih i kvalitativnih statističkih podataka koji su nužni da bi se mogao uopšte napraviti koncept Zakona o alimentacionom fondu i na koje grupe i kategorije bi se on odnosio.
Sljedeći problem jesu izvori finansiranja jer je federalni budžet već preopterećen, a Federacija samo dublje tone u zaduženja. Nažalost, izvori finansiranja je vrlo često i najveća prepreka za uspostavljanje Alimentacionog fonda, ali i izgovor nadležnima da isti skinu sa dnevnog reda.
Postoje načini kako bi se i odakle sredstva mogla crpiti za izdvajanja potrebna za alimentaciju, ali ništa nije moguće realizovati bez provedenog opsežnog istraživanja i odobrenja institucija vlasti za ovakav način finansiranja. Odobrenje institucija neizostavno potražuje politički interes i konsenzus, a očigledno je da prava žena i prava djece nisu prioritetni političkim elitama i trenutnim političkim snagama na vlasti.
Ženska mreža BiH je svjesna da je pitanje alimentacionog fonda teško provodivo jer ne postoji dovoljna politička volja niti saglasnost političkih elita koje upravljaju ovim resursima.
Uzimajući u obzir našu odgovornosti prema građankama i građanima Bosne i Hercegovine, prije svega ženama koje žive na marginama društva izložene nasilju i marginalizaciji, Ženska mreže BiH naglašava svoje opredjeljenje i ustrajnost ka pronalasku rješenja i provođenju pozitivnih zakonskih rješenja.
Naš slijedeći korak je uspostava radne grupe za zalaganje za uspostavljanje alimentacionog fonda, sakupljanje ličnih i životnih priča roditeljki koje su suočene sa ovom problematikom, konsultacije sa ekspertkinjama i ekspertima po ovom pitanju.
Također, očekujemo i sazivanje posebne tematske sjednice u Predstavničkom domu federalnog parlamenta na ovu temu gdje bi se mogao prezentirati specijalni izvještaj ombudsmena za ljudska prava BiH sa tačnim podacima i statistikom kao i sa konkretnim mjerama koje bi se trebale preduzeti da se ovo pitanje počne rješavati.
Očekujemo da će se i druge parlamentarne Komisije poput Komisije za ljudska prava i Komisije za jednakopravnost spolova i zakonodavnopravne komisije Parlamenta federacije Bosne i Hercegovine aktivno uključiti te predložiti zajedničku strategiju rada na nacrtu Zakona o alimentacionom fondu.
Ženska mreža BiH smatra da je pitanja alimentacionog fonda u Bosni i Hercegovini jedno od ključnih pitanja u borbi protiv feminizacije siromaštva u bosansko-hercegovačkom društvu i poziva nadležne na odgovornost i efikasnije rješavanje ovog problema.
Pozivamo građanke i građane da podrže naše napore i da nam se pridruže u našim aktivnostima.
