Piše: Albina Sorguč, BIRN

Preuzeto sa: balkaninsight.com

Žene koje su silovane i seksualno zlostavljane za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine često su kasnije postale i žrtve nasilja u porodici.

“U logoru u kojem sam preživjela silovanje bila sam 20-ak dana. Zlostavljanje u braku, fizičko i psihičko, trajalo je duže”, priča za BIRN žena koja je seksualno zlostavljana kao maloletnica za vrijeme rata.

Tokom 1992., kao 15-godišnjakinja, odvođena je iz logora u Bratuncu i silovana po napuštenim bošnjačkim kućama.

Nakon što je izašla iz logora, upoznala je muškarca, svog budućeg muža. Ispričala mu je šta je preživjela tokom ratnog perioda, i kaže da joj je bio podrška nekoliko mjeseci.

Nakon ulaska u brak, stanje se, kako kaže, promijenilo. Počeo ju je maltretirati i fizički i psihički. Odbijao je povjerovati da je preživjela seksualno nasilje, govoreći da je ona to htjela.

“Iz dana u dan je trajalo to provociranje i maltretiranje. Dosta puta sam mislila da oduzmem sebi život. Vraćale su mi se slike na ono što sam preživjela u logoru”, prisjeća se ona. Prema njenim riječima, udarao ju je i kad je bila u devetom mjesecu trudnoće, nogama u leđa.

Nakon šest godina u braku, ističe, nije više mogla trpjeti i “krenula je ili da preživi ili umre”.

Razvela se, a nakon toga je zatražila liječničku pomoć. Prisjeća se da nije imala od čega živjeti. Počela je čistiti po kućama kako bi prehranila djecu. Bivši muž joj je prijetio, ali, kako kaže, izborila se, i prijetnjama je došao kraj.

Dvaput zlostavljana

Branka Antić-Štauber, direktorica Udruženja “Snaga žene”, koje pruža psihološku, medicinsku i pravnu pomoć žrtvama, pojašnjava da se u 90 posto slučajeva osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje susreću s nasiljem u porodici.

“Muškarci najčešće nisu u stanju da se suoče sa činjenicom da je njihova žena pripadala nekom drugom bez obzira što je to bio nasilan čin”, kaže Antić-Štauber za BIRN.

To se desilo i jednoj ženi iz Brčkog, koju su 1992. godine silovala trojica vojnika. Nekoliko godina nakon silovanja, upoznala je svog budućeg muža. Ispričala mu je šta je preživjela.

“Nakon nekoliko godina braka, počeli su problemi. Govorio je da sam kurva, kako sam ja to radila dobrovoljno. Ubjeđivala sam ga da nisam svojom voljom… On je svjestan toga, ali želi da me povrijedi”, kaže ona.

Prema njenim riječima, muž joj je hodao i s drugim ženama, opijao se, i nekad se vrati u pola noći i istjera je iz kuće zajedno s djecom.

Međutim, uprkos tome, nije napustila muža, jer kako kaže nema gde da ode: “On koristi svaku priliku da bi mene ponizio. Ja se i ne bunim, neću mu ništa ni reći.”

Kaže da djecu ne može odvesti u “sigurnu kuću”, jer su sad već odrasli.

“Nekada s jednim djetetom pobjegnem… Ali tuče i djecu. Jednom mi je djetetu zgulio lice jer me je branilo”, prisjeća se ona.

Traženje utočišta

Neuropsihijatri upozoravaju da se žrtve nalaze u začaranom krugu nasilja u porodici, osjećajući da su izgubile kontrolu nad vlastitim životom i da su uhvaćene u zamku. Razlozi ostajanja u vezi sa nasilnim partnerom jesu najčešće ekonomska ovisnost i tradicionalno gledanje na razvod braka.

“Pristup tim ženama koje su žrtve nasilja mora biti vrlo osjetljiv. Ne treba postavljati pitanja iz nekog vlastitog osjećaja, stava ili radoznalosti, zašto se nisu razvele prije i slično”, kaže Teufika Ibrahimefendić, terapeutkinja iz nevladine organizacije “Vive žene”.

Neuropsihijatrica Amra Delić kaže da žrtve nasilja u porodici moraju da znaju da će biti bezbedne ukoliko napuste muža.

“Da bi izašla iz kruga nasilja, žrtvi je najpotrebnije osigurati bezbjednost. Ona treba da zna da ima oko sebe zajednicu koja je podržava”, kaže Delić.

U BiH postoji devet “sigurnih kuća” u koje žrtve s djecom mogu biti smještene kao u privremeno utočište. Ibrahimefendić pojašnjava da u “sigurnu kuću” mogu primiti žensku djecu bez obzira koliko godina imaju, te mušku djecu do 12 godina.

Terapeutkinja Sabiha Husić iz “Medice”, organizacije koja pruža medicinsku i psihološku pomoć, navodi da jedan od razloga zašto žene ne progovaraju o nasilju jeste što se smatraju već obilježenima nakon što su preživjele teške traume u ratu, kao i da se usuđuju da potraže pomoć tek kada su zaista očajne.

“Kada nasilje postaje nepodnošljivo i kada nemaju šta izgubiti, odluče se da progovore”, kaže Husić.