Da li je pravo na pitku vodu feminističko pitanje?

DOSTUPNOSTI PRIRODNIH RESURSA U BiH – ZAŠTO NISMO RAVNOPRAVNE?

Pucanjem nasipa na postrojenju za taloženje otpadnih voda fabrike „Sisecam soda“ u Lukavcu u aprilu 2018.g., došlo je do izljevanja otpadnih materija u rijeku Spreču i obližnje poljoprivredno zemljište, što je rezultiralo zagađenjem ne samo  rijeke i nego i blizu deset hektara poljoprivrednog zemljišta.

Pomenuti incident razlog je za paniku iako nas nadležni umiruju da je pukotina sanirana i da se koncentracija otrovnih, odnosno hemikalija ph vrijednosti  izlivenih u rijeku smanjuje njenim daljim doticanjem do Gračanice ili Doboja gdje se uljeva u rijeku Bosnu.

Dakle, iako naši stručnjaci prognoziraju da će udio izlivenog toksičnog otpada u rijeku biti smanjen kako dani budu odmicali, toliko je sporno pitanje koga je već zahvatio i ko je već stvarna ili potencijalna žrtva ovakvog trovanja, pošto preporučuju da se pomenuta voda ne koristi za piće?

A o tome koliko se čekalo da do ovoga dođe i koliko još kvarova i pukotina na dotrajalim cijevima naše vodovodne mreže i zapostavljenim sistemima za vodosnabdijevanje „čeka“ pravi čas da od „dosade“ ili nečije ljenosti  pukne i da se izlije u obližnje rijeke, korita, jezera i nečije gazdinstvo ili posjed, preplavivši nas i unosno nam podarivši fekalije, otpad i zaražene ljude i stoku, dok naši lideri mirno prolaze kraj njih diveći se ljepotama zavičaja ili ga zaobilazeći u širokom luku, moglo bi se kao i o svemu drugom poput maltene neprestanih redukcija vode u Sarajevu, na vlastitu nam sramotu i bruku pričati, ali i o ovome se znalo i ranije upozoravalo, i što je od svega toga najpogubnije- najviše šutjelo.

Teorija da su siromašni odgovorni za trošenje prirodnih resursa i zagađenje okoliša, alarmantna je i veoma upitna, jer bogati troše neuporedivo više od siromašnih, dok je siromaštvo koje proizvode i podstiču bogati, razlog koji siromašne primorava na izbor neodrživog načina života.

Na primjer, nepostojanje sanitarnih čvorova i sustava uklanjanja otpada, kao i manjak goriva mogu navesti siromašne na postupke koji pridonose zagađenju okoliša.

Voda je nezamjenjivi prirodni resurs čija se količina i pristupačnost ubrzano smanjuju zbog intenzivne potrošnje, zagađenja okoline i time usko povezanih klimatskih promjena.

Iako BiH raspolaže znatnim vodnim resursima i ima dostupnu pitku vodu, vodni sektor je daleko od zdravog ili razvijenog, jer ne postoji jedinstveni pravni okvir koji reguliše sistem upravljanja vodama, dok je javni sektor upravljanja obilježen drastičnim propustima i negativnim ishodom postojećih praksi poput ispuštanja najvećeg dijela otpadnih voda u rijeke bez prečišćavanja.

Članak koji piše Milica Bonar u potpunosti možete pročitati ovdje!