Piše: Dajana Cvjetković

Od nastanka svijeta pa do danas bivstvuje i nasilje kao oblik (ne)prihvaćenog ponašanja i socijalne interakcije među pojedincima_kama, grupama ljudi, državnog sistema i globalne politike. Definiranje nasilja je jedan od najtežih zadataka s obzirom na širok spektar aktivnosti koje obuhvata. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira nasilje kao „namjerno korištenje fizičke sile i moći prijetnjom ili postupkom prema samom_oj sebi, prema drugoj osobi ili prema grupi ljudi ili čitavoj zajednici, što bi moglo rezultirati ili rezultira ozljedom, smrću, psihološkim posljedicama, nerazvijenošću ili deprivacijom.“ Nasilje kao društveni fenomen je uvijek pitanje moći pojedinca_ke, grupe ljudi, institucije ili države. U izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije o globalnom statusu prevencije nasilja iz 2014. godine navedeno je da više od 1,3 miliona ljudi diljem svijeta umre svake godine kao rezultat nasilja u svim njegovim oblicima (nasilje prema samom_oj sebi, međuljudsko i kolektivno nasilje), što predstavlja 2,5% globalne smrtnosti.[1]

Bosanskohercegovačko društvo nije pošteđeno, čak se može reći da prednjači u Evropi po slučajevima nasilja, koje postaje sastavnim dijelom društva, porodice ali i pojedinaca_ki. Nemoguće je analizirati društvo u Bosni i Hercegovini, a ne govoriti o nasilju u javnoj i privatnoj sferi, u politici i religiji, školi i medijima, nad ženama i djecom. Brz tempo života, teška socio-ekonomska situacija, politička nestabilnost i nove tehnologije svakodnevno mijenjaju društvo u kojem nasilje caruje i biva prihvaćeno. Veća izloženost nasilju kod osoba povećava prag tolerancije na nasilje tako da ono u njihovoj percepciji ne bude shvaćeno kao nasilje ili postaje društveno prihvaćen obrazac ponašanja.

Drugi nevidljivi oblik nasilja je i simboličko nasilje koje je prvi u društvenu teoriju nasilja uveo Pierre Bourdieu i definirao ga kao blago, stihijsko, neprimjetno i nevidljivo nasilje koje počiva na povjerenju, odanosti i ljubavi, a ispoljava se putem komunikacije. Simboličko nasilje je koristio i da objasni lakoću vladavine muškaraca nad ženama kroz analizu rodnih stereotipa koji su prisutni i u bh. društvu. Jedan od tih stereotipa, o kojem jednako mišljenje imaju i muškarci i žene, je da su žene slabije, manje inteligentne, više osjećajne i nepouzdane. On smatra da simboličko nasilje ne tiraniše koliko zlostavlja jer promoviše i podržava najgore uslove bivstvovanja i čini ih prihvatljivim za šire narodne mase. Takvu vrstu nasilja vrši Federacija BiH koristeći moć dominacije nad svojim građankama kroz naknade za porodilje koje su okvirno definisane Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom,[2] a različito se primjenjuju u kantonima tako da majke u Hercegovačko–neretvanskom kantonu ne dobijaju nikakvu naknadu, dok u drugim kantonima naknada varira između 100 i 500 KM.[3] Opšteprihvaćen stav koji predstavlja simboličko nasilje je da su žene

[1] World Health Organization. Global Status Report on Violence Prevention 2014. Dostupno na http://www.who.int/violence_injury_prevention/violence/status_report/2014/en/

[2] Službene novine FBiH” broj 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09

[3] Vedrana Maglajlija. Država ne brine za porodilje i njihove bebe. Dostupno na http://balkans.aljazeera.net/vijesti/drzava-ne-brine-za-porodilje-i-njihove-bebe (2.6.2014.)