Piše: Amira Hasanović

Oni kažu da je to ljubav. Mi kažemo da je to neplaćeni rad.

Silvija Federiči

Osjećaj stalne nesigurnosti snažno obilježava cijelu jednu generaciju radnika/ca koja nastaje s kraja 80-ih godina proteklog stoljeća i polako prerasta u novu radničku klasu. Za razliku od generacija iz razdoblja socijalne države, kojima su radnička prava i socijalne ugodnosti osiguravali stalno zaposlenje, penziono i zdravstveno osiguranje, osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i sindikalno organiziranje, današnji radnik/ca često može računati na odstustvo svih prava za koje se radnički pokret zdušno borio. Postoje teoretičari/ke koji prekarijat smatraju novom radničkom klasom 21. vijeka, koja je nastala pod uticajem neoliberalnih struja na tržištu rada. Profesor Standing je definisao prekarijat kao klasu u nastajanju koja će, nakon što se konsolidira, predstavljati novu opasnu klasu. Standing smatra da je potrebno poduzeti određene mjere prije nego se frustracija, koja je osnovno obilježje ove (pseudo) klase, kanališe kroz maligne društvene pojave. Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost – rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad –  i niska ili nikakva radna prava i zaštita. To su sezonski/e radnici/e, radnici/e na crno, slobodnjaci/kinje koji žive od honorara, stručnjaci/stručnjakinje koji rade po projektima. Brojni su prekarni radnici/e u, takozvanim, kulturnim i kreativnim industrijama, radnici/e koji/e imaju sigurnosti jer rade u granama koje pokreću razvoj gradova i turizma i rad u njima se smatra intelektualno i društveno prestižnim, ako već ne i finansijski. No, ti su sektori zapravo sjedišta prekarnog rada. Dobar dio kulturnih i kreativnih radnika/ca radi samostalno, u udrugama ili malim agencijama. Njihova se zaposlenost definira kao nestandardni oblik zaposlenosti, a osnovne karakteristike su joj fleksibilnost, mobilnost, rad po projektima, kratkoročni ugovori, honorarni rad, volonterske i nisko plaćene aktivnosti, pseudozapošljavanje, pseudosamozapošljavanje. U posljednje vrijeme, sve češće ćete čuti za nekog dizajnera/icu, arhitekta/icu, fotografa/kinju, novinara/ku, kustosa/kinju, PR stručnjaka/kinju, copywritera/icu, prevoditelja/icu, teoretičara/ku raznih, uglavnom humanističkih, područja i tako dalje da je freelancer/ka (slobodnjak/slobodnjakinja), što je nerijetko samo bolji naziv za nezaposlen/a.

Čitav tekst pročitajte ovdje (156-164.str)

Ova knjiga je rezultat zajedničkog rada polaznica i polaznika prve godine Feminističke škole Žarana Papić i nastala je kao plod dvosemestralnog obrazovanja o aktualnim društvenim pitanjima iz perspektive feminističke teorije i prakse.