In memoriam Nada Ler Sofronić (Sarajevo 1941 – Beograd 2020)

Oprostiti se treba, pa i kad se to nikako ne želi, kad se sve opire konačnom i neporecivom. Umrla je Nada Ler Sofronić. I tu bih najradije zašutjela prije i mimo riječi, jer te su uvijek u ovakvoj prigodi klimave, nezgrapne, šlampave. Može se, htjelo bi se samo pognuti glavu i tugovati. Oprostiti se i ispratiti se međutim mora, jer neznatne su naše tuge prema golemom gubitku. Pritom, uzaludan je napor sažimanja i sistematičnosti. Promiču tako neke slike, neki događaji, bez reda i kronologije, bez poretka po važnosti, na koncu, kojoj važnosti?, sjajno napisane knjige i more tekstova koje je objavila, za ova naša podneblja rijetko kultiviran javni govor, ili, tek rasute riječi i rečenice-zezalice, mimika, smijeh, tog smijeha bilo, toliko da neprilično zagolica u tuzi.

Samopouzdana, uspravnog držanja i uvijek besprijekorno dotjerana, odmjeren make up i slabost na ukrase, ogrlice, naušnice, narukvice. I samo njoj samoj dopušten laki podsmijeh toj slabosti. Tek sada, kad me uspomene same pohode, pada mi na pamet da je Nada u ključnim momentima (i trajanjima) jugoslavenskog feminizma bila uvijek prva i s prvima. Prvu doktorsku disertaciju na temu feminizma u bivšoj Jugoslaviji napisala je ona. Ona je bila ta koja je inicirala danas već mitsku konferenciju Drug-ca žena, a bijaše to neka vrsta Woodstocka feminizma, i to ne samo u Jugoslaviji ili regiji. Bila je to prekretnica, početak i otponac za gotovo sve što se kasnije, pa i do današnjih dana odvijalo. Bez nje, feminizam u Jugoslaviji, pa i u kasnije nastalim državama, ne bi imao isti opis. Njoj je bilo svejedno nalazi li se u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu…, ali i u bilo kojoj zemlji na kugli zemaljskoj, svugdje je branila prava žena na isti način, bez pravljenja ikakvih kompromisa sa „sredinom i običajima”.

I tako, u neredu sjećanja, moja ne tako sitna zavist. Jer dok nas se većina u javnom sukobljavanju pjenila, ljutila, pa i podupirala svoje argumente ponekim niskim udarcem, likovala kad se smatralo da se ima razloga, Nada je bila mirna, pažljiva slušateljica i susretljiva u argumentaciji. Upravo stoga, mogla je istovremeno biti nepopustljiva a da to nije odmah bio „znak” inata. Svima je bilo jasno, i onima s kojima je polemizirala, da je to samo čvrstina njezinog uvjerenja temeljenog na solidnom i širokom znanju. Moglo bi ju se opisati također i kao samouvjerenu, blago ironičnu, uvijek, ali baš uvijek s osmijehom na licu. Pa i onda kad je primala udarce, a takvi kao Nada, koji započinju nove puteve, otvaraju nove perspektive, predvode, takvi su u osnovi usamljeni, i stoga česta i poželjna, mada ne i laka meta onima koji nisu u stanju niti pratiti, a kamo li razumjeti, i tada je znala i uspijevala sačuvati mir. Znala sam međutim, jer sam u njezinom nedavnom, posljednjem okršaju bila uz nju, dovoljno blizu da vidim, sve teškoće i razočaranja s kojima se nije lako nosila, a što ni u kojem slučaju ne bi pokazala javno. Za nju je feminizam, kao promišljanje odnosa spolova i nastojanje da ih se, postojeće neravnopravne, promijeni, bila najšira politička borba, a ne mjesto, u stvari geto „cmizdravih osjećaja”, kako je jednom posprdno rekla.

Velika javna persona, neobično draga i srdačna osoba privatno. Velik je gubitak i njezin nestanak iz javnosti, ali i iz privatnih života nas koji smo imali privilegij biti joj bliski. Ostavština je njezina međutim velika, i dugo, dugo će se feminizam na ovim prostorima oslanjati na nju.

Nisam, namjerno, spomenula da je Nada bila i izvrsna pjevačica. Da joj se htjelo, mogla je iz tog dara napraviti karijeru. Danas se hoću živa pojesti što je nisam ponekad snimila, a bilo je prilika. Ali kako bi mi uopće palo na pamet da to učinim, jer bi to značilo sačuvati zapis prekrasnog glasa i kad više ne bude s nama. Takvo pak nešto činilo bi se smiješnim, neumjesnim, nemogućim.

Za Žensku mrežu Bosne i Hercegovine napisala Đurđa Knežević.

Autorica fotografije koju koristimo u tekstu je Imrana Kapetanović, fotografiju smo preuzele od naših dragih prijateljica koje su autorice knjige Žene BiH, vjerujemo da pratite njihove objave.

Đurđa Knežević, spisateljica i publicistkinja. U fokusu njezinog publicističkog angažmana su uglavnom feminističke teme. Objavila je šest romana, knjigu feminističkih eseja i više stotina tekstova, pisanih najvećim dijelom o feminizmu. Osnovala je i vodila Žensku infoteku u Zagrebu, uređivala feministički časopis Kruh i ruže, uredila i objavila desetke knjiga feminističkih autorica, organizirala višegodišnju međunarodnu konferenciju Žene i politika u Dubrovniku. Živi na Braču.