Predstavljati sebe i u masi svojih identiteta pridodati još jedan „mirovna aktivistkinja“ je težina sama po sebi. Nedavno dok sam razmišljala odakle da počnem s koje strane ugla jer znamo svi/e da je mirovna tematika vrlo široka čula sam jednu rečenicu od jedne svoje dobre prijateljice, mirovnjakinje da ove godine ide na Mirovni marš. U razgovoru sam je pitala da li će moći podnijeti put, rekla mi je „moram, tijelo mi traži“. Sve do tada nisam ni bila svjesna koliku snagu bilježi naše tijelo, dok nas nosi ka nekim talasima. Tako sam u spektru raznolikog aktivizma i odlučila 2012. godine da se počnem baviti mirovnim aktivizmom. Moje tijelo je i osjetilo šta to znači, dok sam u hotelu u Beogradu povraćala sve teorijske činjenice ratnih 90.godina provedenih u Sarajevu. Na školi Tranzicione pravde prvi dan su nam rekli „ko ne može neka izađe, ovdje ćemo da prezentujemo istinu…“. Dugo godina sam se pitala šta je ustvari ta istina, koliko nam je ona značajna da napravimo dalje mirovne korake ka onom drugom, „na drugoj strani“…

Kasnije sam se pitala sve više i više, gdje sam ja kao žena u cijeloj toj priči rata koji me ubio, a sad se trudimo da „živimo“. I sad, dok ovo pišem, razmišljam koliko dugo mi je trabalo da se odlučim da pišem o onome što mi je oduzeto i što me sad tišti, zabrinjava u cijeloj mirovnoj priči. Nekako sam željela da dotičem druge stvari, propitujem, ostavljajući unutrašnjost sebe, netaknutu. Lakše je.. Ipak, sve mirovne stvari su me oduvijek ispunjavale, osobito ženska perspektiva ratne prošlosti. Bilo mi je važno da kroz ženske priče ispunim prazninu ženskom snagom. Kad se osvrnem unazad sve publikacije^[1] koje su nastale su meni nada da će inspirisati neke žene da lakše premoste prošlost. A s druge strane važno je da iza cijele priče sjećanje ostane utkano, kao dio neizbrisive ženske h(i)storije. Mirovni aktivizam ima razlika u odnosu na druge aspekte, jer ste uvijek fokusirani da gledate „prema van“ a jako malo ili gotovo nikako „prema unutra“. Sretna sam da  2014. godine su neke od nas dijelile svoje lične aktivističke i mirovne priče koje su zabilježene^[2], kao i što sam i sama bila dio tog procesa. Bojim se da će mirovni aktivizam ostaviti neke procese u nama, a da mi nismo u samom mehanizmu i mašineriji ostavili novoj generaciji mirovnih aktivistkinja neka naša iskustva koja mogu ili da im budu putokaz ili nada u nešto bolje, drugačije i lijepše

Koliko je zaista teško pričati i pisati svoju ličnu ratnu priču, spoznala sam radeći s ženama. Mislila sam ranije da je samo meni teško pričati i još teže pisati o ratu koji mi je ukrao djetinjstvo, ali sam uvidjela da je mnogim ženama rat puno toga oduzeo, najviše za čim žale je mladost. I sad, kad razmišljam koliko nas je sistem primorao da rat ostavimo daleko, daleko i okrenemo se stvarima prema naprijed, treba obnoviti uništene kuće, zgrade, parkove… Koliko smo se u svemu tome oslobodile onim što je porušeno u nama, jesmo li imalo dotaknuli taj potisnuti dio sebe? Plašimo li se da ga sada dotaknemo ili možda je pravo pitanje hoćemo li ikada to napraviti?

^[1] Mir s ženskim licem „Rat nije jednorodan“ – http://www.fondacijalara.com/images/docs/RatNijeJednorodan.pdf

^[1] Mir s ženskim licem – http://www.fondacijalara.com/images/docs/MirSaZenskimLicem.pdf , str. 90

Možemo li pobjeći od sebe i onog što “nam tijelo traži”, a ujedno se grči pod emocijom bola koji nikada nismo procesuirali. Mirovni desetodnevni trening u Ulcinju mi je to pomogao da shvatim, u momentima kada sam pakovala torbu i raspakivala više puta, čula sam “ovo moraš sama proći, imaš podršku, ali ovo sama moraš iznijeti.” Sjediti u krugu ljudi koje je rat dotakao značilo je upiti svu tu bol i kao list koji treperi “čačkati” po sebi. Čačkati jer su tu ljudi koji žele čuti ono što su nam godinama pod komandnom zapovjedi zakopali. Jedno sam naučila, da je neopisivo pronaći meleme za te bolne ožiljke i konačno osjetiti sigurnost tišine.

Ipak , postoji nešto što bih ja ocijenila kao infekciju, a to je kada uplovite u mirovnu priču, utabavate put za sve dalje pravce.

I ova online Mala škola izgradnje mira je za mene bila jedno novo iskustvo, koje je bilo nadgradnja terorijskog aspekta na onaj praktični mirovni kontinuirani rad. A smatram tu teorijsku stranu izuzetno važnom za širenje nekih novih perspektiva i motivacijski faktor.

Istražujući o mirovnom aktivizmu iz ženske perspektive^[1], bila sam iznenađena vrlo širokom i raznolikim spektrom odgovora. To mi je pokazalo kolika količna straha još postoji i da žene, govore kada im date prostor i siguran „krug“. Ono što me motivisalo jeste da sam istražujući njihove motivacije spoznala da su za njih najveća inspiracija njihova djeca, porodica i mladi ljudi.

Sve do onog momenta kada možemo da pronađemo inspiraciju u bilo čemu što možemo podvesti pod pokretne „točkove“ ja vjerujem u takve ljude, korake koje će oni/e da prave ne svakog dana, nego svake sekunde.

Priče do kojih sam dolazila, neke sam sakupila i zabilježila, neke su u meni pohranjene, čuvam ih kao što se čuva svaka lako lomljiva stvar. Sve te priče imaju pozitivnu poruku na kraju, sve žene koje su te priče podjelila s mnom su mi rekla „da se tako mora, jer moramo nastaviti dalje“. Pomoglo mi je da shvatim da inspiracija počiva u nama i da je svako/a od nas treba pronaći, ako želi da korača ovim utabanim mirovnim putem…

I ja pišem ovu svoju priču da izbacim iz sebe sve one momente koje  me tište i da još snažnije pravim mirovne korake, svake minute. Da pravim promjene i prigrlim sve moje identete, kao dio mene i moje osobnosti. Na koncu svako od nas je odgovoran za sebe, pa možda je to prvi korak koji bi svako od nas trebao napraviti u ovoj mirovnoj misiji. Za mene je ona vjera u izgradnju jednog društvenog svijetla slobode u svakom smislu. Ponekad mi kažu da sam “utopistkinja” s vjerom u apsolutnu slobodu.. Možda i jesam, ali ja vjerujem da momenat kada za ruku uhvatimo svaku osobu koja ima drugačiji identitet od naseg, od onog kojeg ne možemo nikako da sažvaćemo ujedno je okidač promjena u sebi, okidač oslobađanja.

I moj okidač se desio jutros na putu za posao. U punom busu, gdje možete na licima putnika/ca  pročitati  gorčinu “divljeg kapitalizma” i besciljnog života, ušla je jedna Romkinja s djevojčicom koju je držala za ruku. Posmatrala je lica ljudi kojim je bila okružena i tražila slobodno mjesto. Pogledala me s strahom, onim kakav osjećaju kontinuirano odbačeni ljudi i pitala da li djevojčica može da sjedne. Oslobodila sam prolaz i pitala da li želi i ona da sjedne na moje mjesto, zahvalila se i rekla da ne želi. Djevojčica je sjedila do mene i svi pogledi su bili prema njoj. Pogledi mrženje, jer njezina koža je imala drugačiju boju i taj identitet nije mogla saprati. Djevojčica me gledala i smiješila se i ja sam se nasmješila jer to je prvo nasmijano lice koje sam to jutro vidjela u ovoj besciljnoj trci.

Na izlazu, zadnji smješak i mahanje… Pogledi prezira su kasnije se prenijeli na mene. Izbjegavajući poglede  jer vjerujem u prenos energija, otvorila sam portal na mobitelu  i pročitala vijest dana “Rasizam je iskorjenjen u Evropi..”. 

Vildana Džekman, mirovnjakinja, aktivistkinja, feministkinja sa širokim spektrom identiteta koje smatra ličnim bogastvom. Radi u Fondaciji CURE od 2013. godine, a prve aktivističke i mirovne tokove bilježi još kao volonterka Fondacije CURE od 2012. godine. Bavi se pitanjima koji se tiču izgradnje mira iz ženske perspektive, LGBT* (lezbejke, gejevi, biseksualne i trans*) temama i pitanjima uključivanja žena u procese ustavnih reformi. Istraživala je i autorica je rada „Ratni zločini nad štićenicima/ama Vukovarske bolnice“, učestvovala je u nastanku knjige „HIStory is not HERstory“ i dala je svoj doprinos nastanku knjiga „Rat nije jednorodan“ i „Mir sa ženskim licem“.

^[1] Žene, aktivistkinje, mir – „Nisam publika onima koji narušavaju mir“ http://www.fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=933