Kako bh mediji utiču na percepciju mirovnog aktivizma, odnosno aktivne uloge žena u izgradnji mira.

Ovaj tekst je nastao iz potrebe da se raskine sa tišinom o aktivnoj ženskoj ulozi u procesu saniranja posljedica nasilja, mirovnoj edukaciji, razgradnji predrasuda i izgradnji međusobnog povjerenja. Bilo da se oslanjaju na maternalističku struju, koja u prvi plan stavlja majčinske kvalitete i potencijale za mir, ili na feminističko-antimilitarističku struju, koja osvješćuje jaku spregu patrijarhata, militarizma i nacionalizma, potrebno je ukazati na konkretne zasluge pojedinki, mirovnih mreža i grupa koje se prešućuju i isključuju iz kolektivnog sjećanja.

„Prazninu na vašim policama“[¹], kako Virginia Woolf opisuje manjak zabilježenih ženskih postignuća, ne popunjavaju ni biografije sedam žena iz BiH, koje su se 2005. godine našle među “1000 žena za Nobelovu nagradu za mir“. Azra Hasanbegović, Nađa Mehmedbašić, Hatidža Mehmedović, Snježana Mulić, Marijana Senjak, Nusreta Sivac i Alma Suljević nominovane su u okviru inicijative koja je imala za cilj istaknuti uglavnom nedovoljno prepoznata i vrednovana postignuća žena u kreiranju nove kulture mira.[²] Inicijativa „1000 žena za mir“ uključila je žene koje rade na području izgradnje mira na lokalnom, državnom ili međunarodnom nivou, bilo da je riječ o zagovaranju za ljudska prava, promoviranju mira, nenasilja, obrazovanja, zaštite zdravlja, ili borbi protiv organiziranog kriminala i trgovine ljudima. Hiljadu žena nominovano je na 100-godišnjicu uručenja Nobelove nagrade za mir austrijskoj književnici i posvećenoj predvodnici mirovnog pokreta Berthi von Suttner, prvoj ženi koja je primila ovu nagradu.[³]

Nisu li nesuđene nobelovke iz 2005. godine stara vijest? One nikada nisu ni bile vijest. Njihova priča je samo jedna od mnogobrojnih neispričanih priča o ženama koje su preuzele aktivnu ulogu u procesu izgradnje mira i suočavanja sa prošlošću.[⁴] Kako navode Zlatan Delić i Arijana Aganović: „Svako naselje, svaki dio grada, svako mjesto u BiH ima svoju žensku priču za koje će biti potrebno vrijeme i naporan rad da bi se ispričale“. Unatoč činjenici da je Nobelova nagrada samo još jedan muški klub koji je do 2014. godine prepoznao značaj 814 muškaraca i samo 46 žena, prepoznavanje i nominovanje mirovnih aktivistkinja bila je prilika da se njihov, nedovoljno vidljiv i priznat, rad približi bh. javnosti. Međutim, kako tvrdi Sanja Sarnavka, ženski glas se još uvijek rijetko doživljava kao „dovoljno uvjerljiv, zanimljiv, autoritativan, da bi ga se uvrstilo među događaje dana, vijesti tjedna, misli desetljeća ili, ne daj bože, genijalne umotvorine tisućljeća“.

Analiza izvještavanja bosanskohercegovačkih štampanih medija imala je za cilj identifikovati vidljivost mirovnih aktivistkinja u BiH, nominovanih za Nobelovu nagradu za mir, i ustanoviti osnovne odlike medijskog izvještavanja o njihovim inicijativama. Navedena analiza pružila je uvid u način na koji navedeni mediji utiču na percepciju mirovnog aktivizma, odnosno na aktivnu ulogu žena u izgradnji mira. Ukupno su analizirana 22 članka, objavljena u periodu januar, 2004. – decembar, 2014., u 6 štampanih bh. medija („Oslobođenje“, „Dnevni avaz“, „Slobodna Bosna“, „Nezavisne novine“, „Dani“ i „Start“). Navedeni mediji su odabrani kao jedini koji su izvijestili o inicijativi „1000 žena za Nobelovu nagradu za mir“.

Iz analize medijskog izvještavanja o nominovanim mirovnim aktivistkinjama najprije je vidljiv nevjerovatno mali broj tekstova (ukupno 22) u kojima se izvještava o navedenoj inicijativi. U izvještavanju ubjedljivo prednjači list „Oslobođenje“ sa 14 objavljenih članaka, dok ostali mediji objavljuju svega jedan ili dva članka.[⁵] Kada je u pitanju veličina objavljenih članaka, preovladavaju članci veličine 1/8 i 1/4 stranice (16 članaka), dok samo tri teksta zauzimaju jednu do dvije stranice. Samo četiri članka nalaze se na prvih pet stranica navedenih novina, dok većina zauzima zadnje stranice, što simbolično ukazuje na položaj mirovnih aktivistkinja u društvu. Slaba zastupljenost i način medijskog izvještavanja o mirovnim aktivistkinjama doprinosi njihovoj marginalizaciji i neuvažavanju pozicije aktivnih nositeljica promjena.

Primjetno je i da korištenje rodno osjetljivog jezika još uvijek nije postala uobičajena praksa u bh. medijima, tako da su žene iz naše priče “borci”, “autori”, “mirotvorci”, “kipari”, “profesori”, “humanisti”, “inicijatori”, “koordinatori”, “kandidati”, “osnivači”, “psiholozi”, “psihoterapeuti”, “sudije” i “svjedoci”. Naročito je ukorijenjena praksa navođenja titule u muškom rodu, poput “psiholog”, “sudija” ili “kipar”. Izvještavanje o mirovnim aktivistkinjama u određenim slučajevima je izuzetno nemarno i neprofesionalno, poput navođenja netačnih informacija i sugerisanja da je riječ o dobitnicama, a ne kandidatkinjama za Nobelovu nagradu: “Bivša logorašica iz Omarske Nusreta Sivac dobitnica Nobelove nagrade za mir” (Oslobođenje, 09.07.2005.) i“Kolektivna Nobelova nagrada za mir za 2005. godinu: Među hiljadu dobitnica i sedam žena iz BiH” (Oslobođenje, 07.07.2005.). O ignorantskom odnosu prema mirovnim aktivistkinjama svjedoči i podatak da je Nusreta Sivac predstavljena kao članica nepostojeće “Mirovne organizacije za žene” i to čak u dva članka (Dani, 08.07.2005.) i (Oslobođenje, 25.07.2005.).

Kada je riječ o „dubini“ obrade navedene teme, vidljivo je da većina članaka temu obrađuje pretežno površinski. Rijetki su članci u kojima su žene imaju priliku biti glavni izvor informacija i same predstaviti svoj rad u širem kontekstu. Sa angažovanom umjetnicom Almom Suljević, koja je svoj rad posvetila problemu minskih polja u poslijeratnoj BiH, jedino “Slobodna Bosna” donosi detaljan intervju. Ostali članci se nalaze u rubrikama koje obrađuju kulturu i umjetnost. Hatidža Mehmedović predstavljena je kao predsjednica udruženja “Srebreničke majke”, često kroz kratku crticu: “U ratu pobijena joj je cijela obitelj i sva bliža rodbina. Vratila se i sada sama živi u Srebrenici”.[⁶] Aktivizam Hatidže Mehmedović jasno je smješten u maternalističku struju mirotvrostva i ogleda se u izjavi: “Bol majki je neizreciva i stoga se naše udruženje brine o svakoj majci bez obzira na vjeru i naciju. Jer majka je majka i ona ima pravo da zna istinu, ma koliko bila bolna”.[⁷] “Start” donosi intervju sa psihologinjom i direktoricom nevladine organizacije “Medica” Zenica, Marijanom Senjak, u kojem se kratko osvrće na temu psihoterapeutskog rada sa ženama koje su preživjele ratno silovanje. U kratkom članku koji zauzima tek četvrtinu stranice, „Oslobođenje“ u jednoj rečenici spominje inovativni psihoterapijski proces u liječenju posljedica ratnog silovanja, koji je razvila upravo Marijana Senjak.[⁸]

Nusreta Sivac je jedna od prvih žena koja je javno progovorila o silovanju koje je preživjela u zloglasnom logoru „Omarska“ te je zahtijevanjem pravde za žrtve seksualnog nasilja u ratu i sakupljanjem svjedočenja doprinijela konačnoj odluci da silovanje po prvi put u istoriji bude prepoznato kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Međutim, ovaj istorijski čin ne spominje se u tekstovima o Nusreti Sivac. O njoj se, uglavnom bez dosljednog korištenja rodno osjetljivog jezika, piše kao o „bivšoj logorašici logora Omarska“, „povratnici u Prijedor“, „borcu za ljudska prava“, „diplomiranoj pravnici“, „svjedoku mučenja i stradanja žena“, itd.  Aktivna uloga Nusrete Sivac, koja nije samo pasivna „svjedokinja“, „logorašica“ i „žrtva“, već i hrabra, odvažna i angažovana žena koja je preživjela silovanje, tu strašnu, sramotnu riječ koja se kontinuirano izostavlja, i nastavila se boriti da žene koje su preživjele ratno seksualizirano nasilje ne ostanu ponižene, nevidljive i stigmatizirane već da dobiju podršku i nastave živjeti svoj život dostojanstveno. Samo jedan od četiri teksta u kojima se pojavljuje informacija o nominaciji Nusrete Sivac za Nobelovu nagradu za mir, kratko prenosi njene riječi: „Svu svoju energiju od 1992. godine usmjerila sam na dokazivanje istine i pravde i onoga što se desilo ženama u BiH.“[⁹]

U jedinom tekstu na temu nominacije koji je o njoj napisan, intervjuu pod nazivom „Biti pošten prema sebi“, Nađa Mehmedbašić, novinarka i autorica nagrađivanih dokumenarnih filmova koji promoviraju mir i toleranciju, sa usađenom ženskom skromnošću i samokritičnošću tvrdi da se „danas svako predlaže“ („Imaj kriterije u vražju mater!“) i nastavlja: „Ja sam za ženu godine bila predložila moju Razu. Granata joj je u Goraždu ubila oba sina, a nju i muža teško ranila. Nije mogao govoriti, učila ga je ona, i naučila. O tome sam napravila film ‘Ponovi svoje ime'“.[¹⁰]Od svih sedam nominovanih mirovnih aktivistkinja, magazin „Dani“ izvještava jedino o svojoj nekadašnjoj urednici i novinarki Snježani Mulić, predstavljajući je šturo kao „prvu novinarku Bošnjakinju koja je ušla u Srebrenicu“ te navodi riječi sa profila objavljenog na stranici „1000 žena za mir“: „U posljednjih 12 godina, Snježana Mulić radi na promociji i zaštiti ljudskih prava, izlažući sebe brojnim rizicima u jednom nacionalističkom i etnički podijeljenom ambijentu“.[¹¹]

„Oslobođenje” navodi i kratku izjavu Snježane Mulić: „Bila sam u Vitezu, a na Palama su mi vezali ruke lisicama“,[¹²] te ističe da je najzapaženiji njen intervju sa tadašnjim gradonačelnikom zapadnog dijela Mostara, Mijom Brajkovićem, dvadeset dana nakon što je potpisan Dejtonski mirovni sporazum.

Iz svega navedenog može se zaključiti da uloga mirovnih aktivistkinja u suočavanju s prošlošću, pronalaženju i dokumentiranju istine, gradnji pomirenja i trajnog mira nije prepoznata kao dovoljno relevantna, autoritativna, ekspertna i zanimljiva čitalačkoj publici, da bi joj se posvetilo dovoljno novinskog prostora te da bi bila obrađena na adekvatan način. Analiza medijskog izvještavanja o sedam žena koje su davne 2005. godine bile dio inicijative „1000 žena za mir“ ukazuje na tendenciju marginaliziranja postignuća mirovnih aktivistkinja u BiH. Čini se kako ni 1000 žena nije dovoljno da bi se iskorijenila praksa nepriznavanja i potiskivanja na periferiju onih koje ni u najtežim uslovima nisu pristajale na pasivnost već su se hrabro i odlučno, pronalazeći uporište u ideji solidarnosti, suprotstavile ratu i nasilju.