Nada Bijedić, pedesetšestogodišnja ostvarena žena na svim poljima. Po zanimanju diplomirana inžinjerka rudarstva. Sa ponosom za sebe kaže Žena rudarka.

Intervju uradila Azra Memišević, volonterka Fondacije CUREOd svoje rane mladosti sam bila sklona istraživanju, izazovima i poslovima koji su pripadali  muškarcima. Uvijek sam bila okružena muškim društvom jer sam  često igrala fudbal, a aktivno sam trenirala rukomet.  Jedna sam  od mnogih  žena koje ne dopuštaju nikome da ih sputava u onome što žele da rade i da ostvare.

Po završetku gimnazije, odlučila sam da upišem Rudarsko-geološki fakultet u Tuzli. Za mnoge jako čudna odluka, ali meni je  tada  bilo važno da imam podršku porodice. Na početku svi su bili skeptični, jedino je otac vjerovao da ću uspjeti te da ću uspješno obavljati posao rudarke.  Upravo zbog toga sam imala još veću satisfakciju da istrajem u svojoj odluci i dokažem sebi, ali i mojoj okolini, da mogu da uspijem jer to zaista želim. Jednostavno me privlačilo to što je posao dinamičan, što se mnogo istražuje, kako bih ja popularno rekla čačka.

Još kao studentica često sam obilazila rudnike uglja i soli, jer nisam imala strah od zatvorenog prostora, od dubine ispod zemlje i od 600m. Zanimalo me sve šta se to dešava u utrobi zemlje.

Po završetku studija počinjem raditi svoj posao u rudniku. Odmah sam pokazala interesovanje za teren, za istražna bušenja i odlazak u jamu. Za neke sam bila jako čudna, za neke hrabra žena, a meni nisu bila bitna mišljenja drugih jer sam znala šta hoću.. Nisu mi bile strane ni čizme, ni šljem, nit spasilac. Naprotiv, s ponosom sam sve to nosila i danas nosim, jer obavljam posao koji volim, koji me ispunjava.  Moram priznati da sam nailazila na različite reakcije, pogotovo rudara, jer oni  ne vole žene kada siđu u jamu, smatraju da žene donose nesreću (stereotip). No i to sam razbila, jer sam uspjela da ih uvjerim u suprotno. Smatram da su rudari veliki pregaoci i da je rudarski hljeb upravo hljeb sa sedam kora, ali da ga oni jako vole. Također je bitno naglasiti da je rudarska solidarnost na zavidnom nivou, što je danas rijetkost.

Oslobođena sam svih predrasuda i znam da ja mogu i više nego što drugi misle. Bilo je teških momenata, borbe i bitnih odluka, ali nikada nisam odustala od svojih nakana i svog cilja. Nikada nisam pokazala da ne mogu odraditi posao, jer ih nisam dijelila na muške i ženske poslove, čak i onda kad sam zapadala u blato, propadala niz kosinu, dizala sam se i išla dalje. Tako istrajna, odlučna, a ponekada i drčna dobila sam svoje mjesto i veliko  poštovanje u kolektivu.

Vremenom su me kolege prihvatile jer su shvatili da nisam ništa manje vrijedna od njih, te da su pojedini samo fizički jači od mene, al ne i psihički. Šta više kolege su mi dale nadimak gazela jer brzo hodam po terenu, preskačem šine, trake i uočavam sve što nam je za struku važno.

Jedina sam žena u svom rudniku koja oblači radno odjelo, čizme, šljem i odlazi na teren (kako mi to popularno kažemo). Nakon dužeg vremena sam postala omiljena na terenu među radnim kolegama. Često kroz šalu kažu da ih motivišem, te da vole razmijeniti mišljenja i radna iskustva.

Jako sam ponosna na sebe jer sam uspjela dobiti svoje mjesto, razbiti stereotip da žena može biti samo domaćica. Ponosna sam što sam kroz timski rad, s istim ciljem (što više tona uglja), rame uz rame s kolegama stekla dosta prijatelja, uživam njihovo povjerenje, te tako postala još jača, odvažnija. Također mislim da je osmijeh najjače oružje koje razbija sve prepreke i predrasude.

Mladima bih poručila da prije svega znaju šta hoće, žele i vole da rade. Da se ne daju pokolebati jer samo tako će stići do svog cilja. Životni putevi su čudni, trnoviti, ali nikada, baš nikada, ne odustajte.

Moto : Ja to mogu, ja to hoću i rezultati neće izostati.