Piše: Edin Redžić

Preuzeto sa: BH Dani

Socijalna patologija je puno složenija i puno više raširena nego što mi vidimo.

Danas nasilje u porodici jednako pogađa sve klase društva, kako imućne tako i siromašne porodice. Uzroci nasilja mogu biti različiti i razlikuju se od slučaja do slučaja

Različiti oblici nasilja u porodici nad ženom, djetetom ili nekim drugim članom porodice u postratnom traumatiziranom bh. društvu postali su nerijetka pojava, koja, čini se, uzima se više maha u svim staležima i sredinama. Sistematsko i učestalo fizičko, odnosno psihičko maltretiranje, te seksualno napastvovanje su neki od oblika ispoljavanja nasilja i patoloških stanja, ali daju se primijetiti i drugi oblici torture poput verbalnog vrijeđanja, zastrašivanja, prijetnje i ponižavanja žrtve. No, kap koja je prelila čašu i koja nas je natjerala da razmislimo kakvi ljudi odgajaju svoju djecu jesu tri stravična ubistva novorođenčadi. Ubili su ih vlastiti roditelji tokom nepunih sedam mjeseci.

Ovim devijacijama se bave nadležni organi, a to su policija, centri za socijalni rad, porodična savjetovališta i razne nevladine organizacije. Međutim, o korijenu problema i prevenciji nasilja danas malo ko govori, a još manje se time neko bavi. Upravo to bi trebao biti zadatak države i cjelokupnog društva.

Začarani krug nasilja

Centri za socijalni rad, nažalost, ne mogu biti upoznati sa svim mogućim slučajevima nasilja, pa samim time ne mogu ni rješavati postojeće razmirice unutar svih porodica, pojašnjava Nermin Omerović, psiholog u Centru za socijalni rad na Ilidži.

“Imali smo tri ili četiri slučaja koja su završila sa smrtnim ishodom, pa se stekao utisak u javnosti da je taj trend u porastu. Ne završavaju se svi oblici nasilja smrtnim ishodom. Ne znam da li su centri za socijalni rad imali informacija o ovim slučajevima, ali vjerujem da nisu jer ako imamo bilo kakvu informaciju, telefonski poziv ili dojavu komšije o nasilju, mi odmah izlazimo na teren”, podvlači Omerović.

On smatra da se ubistvo djeteta najvjerovatnije desi u afektu jer roditelj u datom momentu nije pronašao odgovarajući način kako da smiri svoje dijete što, naravno, nije opravdanje: “Svi smo mi imali afektivna stanja koja se situaciono dešavaju, ali afekt nije alibi ili opravdanje da takvu osobu ne trebamo procesuirati. U psihološkom smislu, jednostavno u datom momentu ta osoba nije znala da odgovori na nastalu situaciju koja se na kraju tragično završila”.

Omerović naglašava da je zastupljenije psihičko nasilje poput prijetnji i nazivanja pogrdnim imenima, a koje nije tako lako uočljivo u očima običnih ljudi koji posmatraju sa strane, za razliku od fizičkog nasilja, koje ostavlja vidljive tragove na tijelima žrtve. Unatoč ubistvima, tendencija nasilja lagano opada jer, kako kaže Omerović, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici pruža dobre zaštitne mjere koje su brzo primjenjive za sve oblike nasilja gdje se policija, sud i tužilaštvo brzo uključuju, čime se žrtva izmješta na sigurno i prekida začarani krug nasilja.

Žene su mnogo više izloženije nasilju u porodici za razliku od djece, ali su one upravo te koje mogu razbiti zid šutnje kako slična sudbina ne bi zadesila njezinu djecu, pojašnjava Omerović.

“Ako je, primjera radi, neko dijete izloženo psihičkom nasilju, nastavnik u školi po ponašanju djeteta može prepoznati da se nešto dešava u porodici. Ako nas obavijesti škola ili neko drugi, onda pristupamo rješavanju i pravljenju plana kako dalje raditi sa tom porodicom da bi to dijete zaštitili”, kaže on.

BiH ima izrađene osnovne smjernice kako postupiti u slučajevima nasilja nad djecom, u kojem najznačajniju ulogu imaju policija, predškolske, odnosno školske ustanove, centri za socijalni rad, te medicinske ustanove, ističe Omerović i naglašava da otac nerijetko prijeti djetetu pred policijom i socijalnim radnicima. Ukoliko žrtva ne želi više živjeti sa zlostavljačem, onda se ona izmješta na sigurno ili kod rodbine, kaže nam Omerović, ali isto tako naglašava da postoji mogućnost da se stručnim pristupom socijalnog radnika i psihologa odnosi unutar jedne porodice poprave pronalaženjem načina da se ključni problemi prevaziđu.

“Iluzorno bi bilo kazati da centri za socijalni rad rješavaju sve probleme, to je netačno. Te porodice će uvijek imati nekih nesuglasica, ali pokušavamo da na civilizovan način riješimo problem, kojem treba prići iz različitih uglova. Afektivne svađe roditelja su također jedna vrsta posrednog nasilja prema djeci jer dijete svjedoči tome”, kaže on.

Kraljevska pozicija

Danas nasilje u porodici ne bira svoje žrtve i jednako pogađa sve klase društva, imućne i siromašne. Uzroci nasilja razlikuju se od slučaja do slučaja. Ipak, Omerović kaže da je rat iznjedrio veliki broj ‘nekapacitetnih’ porodica u kojima su poginuli očevi, zbog čega majke naprosto ne mogu nadomjestiti ulogu oca, dok se djetetu, žaleći ga zbog gubitka oca, tolerišu mnoge stvari.

“Imate situaciju da se djetetu dopušta sve i da mu prave kraljevsku poziciju, gdje ne postoji autoritet roditelja. Onda se dešava da dijete u adolescenciji nema nikakvog poštovanja prema roditelju jer, u pokušaju emancipacije od roditeljske ovisnosti, djeca više prihvataju šta im govori okolina nego što kaže sam roditelj”, kaže on i ističe da PTSP također utiče na kvalitet života i odnose unutar same porodice jer je oboljela osoba izuzetno frustrirana i ima nizak stepen tolerancije, pri čemu burno reaguje na mnoge stvari.

Osnovni uzročnik nasilničkog ponašanja je bazična nesigurnost ličnosti, gdje nasilnik, koji je nezadovoljan samim sobom, kontroliranjem drugih želi uspostaviti ravnotežu nad samim sobom i okolinom, pojašnjava Omerović, te dodaje da neko ko je sretan i zadovoljan sobom neće imati potrebu da bilo koga zlostavlja ili drži pod kontrolom.

“Određeni ljudi su imali neprerađene emocije u vezi ratnih traumi, što ih čini jako nervoznim. Često im na san dolaze ratna dešavanja, katastrofalne situacije i zbog toga ih neke situacije u životu mogu vrlo brzo iznervirati ako u tom trenutku nisu raspoloženi. Sve su to stvari koje utiču na ponašanje ljudi”, objašnjava Omerović i dodaje da postoji mogućnost da je zlostavljač u djetinjstvu bio žrtva nekog nasilja, pa se nasilje u tajnosti generacijski prenosi na nova pokoljenja, koji čine jedno društvo. Zbog toga nasilje ne smije biti privatni, već javni problem s kojim se treba uhvatiti u koštac.

Ako je žrtva stalno izložena torturi, onda ona trpi intenzivan strah, zbog čega ne može normalno živjeti i raditi, a postoji mogućnost da se kod nje razviju hronična psihosomatska oboljenja poput, dijabetesa, depresije ili suicidalnih misli.

Traumatska iskustva

Omer Ćemalović, neuropsihijatar i direktor psihijatrijske bolnice Jagomir, kaže da se strukturne promjene i poremećaji u glavama ljudi javljaju uporedo sa političkom krizom krajem 80-ih godina, kada u javnosti isplivavaju mnogi uznemiravajući sadržaji i teme koji su do tada držani pod tepihom, a takav trend se nastavio i nakon rata. A rat je imao za cilj da se unište sve temeljne institucije države koje su se bavile prevencijom, zbog čega su nastali brojni problemi, smatra Ćemalović.

“Imate velike migracije ljudi iz ruralnog područja, velika stradanja i teška traumatska iskustva, a hiljade ljudi je prošlo golgote logora. Sve su to stanja koja kasnije djeluju na ponašanje prema našim najbližim, prvenstveno prema djeci”, kaže Ćemalović i naglašava da pogoršanju odnosa unutar porodice kumuje zloupotreba alkohola i droga nakon rata.

Osnovni uzrok zlostavljanja najčešće leži u samom razvoju osobe koja je zlostavljač “zbog toga što se njihovi roditelji prema njima neadekvatno ponašaju. Taj model ponašanja se u njima instalira i oni od zlostavljane osobe postaju zlostavljači”, kaže Ćemalović. On upozorava da različiti oblici nasilja nad životinjama, starcima i djecom sve više izlaze na vidjelo, te strahuje da je društvo postalo imuno na ljudske patnje. Zbog toga je neophodno obrazovati i kadrovima ojačati ionako opterećene centre za socijalni rad koji na svojim plećima nose teret problema različitih kategorija društva.

Patrijarhalni moment

Ćemalović je u nekoliko slučajeva ubistava novorođenčadi bio psihijatrijski vještak i misli da roditelju nije bio cilj da usmrte vlastito dijete, već da je smrt rezultat indolentnog i brutalnog odnosa prema patnji drugog.

“To je egocentričnost osobe zainteresovane samo za sebe i neviđena brutalnost. Sve te osobe imaju teški poremećaj ličnosti, bezosjećajne su prema drugom i ne pridržavaju se društvenih i životnih normi. Te osobe imaju nizak prag reakcije na, za njih, frustrirajuće okolnosti i reaguju bez obzira šta će se desiti”, kaže Ćemalović. Patrijarhalni moment doprinosi da se sakriju mnoge tajne porodičnog nasilja koje su samo vrh ledenog brijega, a razlozi zbog kojih se šuti su višestruki, od toga da se to smatra sasvim normalnim i prihvatljivim, pa sve do toga da ne izazove stigmu sredine u kojoj porodica živi: “Socijalna patologija je puno složenija i puno više raširena nego što mi vidimo. To je transgeneracijski problem. Koliko to sve djeluje na naš genotip? Postoje radovi koji govore da jedno ponašanje može usloviti drugo”.

Zlostavljači na razne načine uvijek nastoje spriječiti žrtvu da progovori o torturi, prebacujući na njih svu krivicu, dok se samim žrtvama srozava osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja: “Imao sam slučaj gdje su djevojke tek kad su odrasle, protivno želji majke i oca, prijavile svog djeda koji ih je godinama seksualno zlostavljao. To su vrlo traumatične stvari za slušaoca i onoga koji se bavi time, e sad možete misliti kako je toj djeci!”, kaže sagovornik Dana.

Suočavanje sa porodičnim torturama zahtijeva ozbiljan i stručni timski rad svih institucija koje moraju biti zakonski uvezane.

“U ovakvoj društvenoj patologiji imate situaciju da centri za mentalno zdravlje kao prva linija fronte ne funkcionišu jer nema dovoljno kadrova. Vi nemate nijednog dječijeg psihijatra u centrima za mentalno zdravlje, a pogledajte koliko problema imate sa djecom”, upozorava Ćemalović i ističe da bi jačanje zdravstvenih institucija trebala biti obaveza političara koji kroje sudbinu ove zemlje.

Najbolje za dijete

Nermin Omerović kaže da u slučajevima nasilja, te aktivnog ili pasivnog zanemarivanja djeteta od strane roditelja, Centar za socijalni rad donosi odluku o oduzimanju djeteta, koje potom može biti izmješteno u hraniteljsku porodicu, ustanovu socijalne zaštite ili kod najbliže rodbine.

Na koju će se od ove tri adrese neko dijete smjestiti, zavisi od procjene šta je u tom trenutku najbolje za dijete. Dijete se potom uvijek nastoji vratiti roditeljima, ali “ako je riječ o nekapacitetnim roditeljima koji ne mogu korigirati svoje odnose, onda se razmišlja o trajnijem zbrinjavanju djece. Ipak, dešava se da roditelji korigiraju svoje ponašanje i da ispoštuju sve što Centar za socijalni rad traži od njih u smislu adekvatnije brige, ponašanja prema djetetu i dolazaka na tretman kako se neke stvari ne bi ponavljale”, kaže Omerović.

Dešava se da se djeca trajno oduzimaju ako se radi o roditeljima ovisnicima koji ne pokazuju nikakav napredak u odnosima sa djetetom, ali isto tako pasivno zanemarivanje može biti osobina imućnih porodica koje ne provode dovoljno kvalitetnog vremena sa djetetom koje je zapušteno.

Zaštititi porodicu

Porodično nasilje je odavno postalo društveni problem, smatra Mediha Imamović, specijalista traumatske psihologije iz JU Porodično savjetovalište Sarajevo, i naglašava da bi se sve institucije države trebale uključiti u zaštiti porodice jer je ona izložena nizu negativnih faktora. Ona naglašava da nasilje nije ništa drugo do zloupotreba moći, koja se najčešće izražava kroz prijetnje i zastrašivanje i da je ono danas postalo sasvim prihvatljivo.

“Najviše se reaguje na fizičko nasilje koje je praćeno emocionalnim, odnosno psihičkim nasiljem. Ima puno emocionalnog zlostavljanja djece od roditelja, što se može vidjeti kroz zanemarivanje djece”, kaže Imamović i upozorava da se kod uzroka koji izazivaju nasilje mora voditi računa o osnovnim crtama ličnosti zlostavljača, tj. da li se radi o psihopatološkom slučaju i o samom djetinjstvu, odnosno odrastanju nasilnika.