Nobelova nagrada za Mir 2018. godine je dodijeljena za zalaganje protiv korištenja seksualnog nasilja kao oružja u ratu.

Dr. Mukwege iz Konga i aktivistica Nadia Murad su ovogodišnji dobitnici najuvaženije mirovne nagrade na svijetu – Nobel za Mir

Pravda je svačiji posao

Piše: Tamara Cvetković

Jezidska aktivistica Nadia Murad i kongoanski ginekolog Denis Mukwege dobitnici su ovogodišnje Nobelove nagrade za mir u borbi protiv korištenja seksualnog nasilja kao oružja u ratu, objavio je u petak 5. oktobra 2018.g. Norveški odbor za dodjelu Nobelove nagrade.

„Ona je pokazala neobičnu hrabrost u iskazivanju sopstvenih patnji i govora u ime drugih žrtava.“ – Komitet za dodjelivanje Nobelove nagrade za mir

Nadia Murad je preživjela koja svedoči o zlostavljanjima koja su se desila njoj i drugim ženama žrtvama seksualnog nasilja u ratu. Nadia odbija da prihvati društvenu praksu koja zahtjeva od žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje da ostanu izolovane, u tišini, i posramljene zbog činjenice da su bile žrtve zlostavljanja. Ona je pokazala neuobičajenu hrabrost u prepričavanju svoje lične patnje i govoreći u ime drugih žrtava.

„Nadia Murad je jedna od oko 3.000 Jazidi djevojčica i žena koje su bile žrtve silovanja i drugih zloupotreba od strane vojske ISIS-a. Zlostavljanja su bile sistematična i dio vojne strategije. Zlostavljanja su služila kao oružje u borbi protiv Jazida i drugih vjerskih manjina.“- navodi CNN.

Doktor Denis Mukwege proveo je veliki dio svog života pomažući žrtvama seksualnog nasilja u Demokratskoj Republici Kongo. Budući da je u Bolzi, 1999. godine osnovana bolnica, koja bi se bavila ginekologijom i akušerstvom, dr. Mukwege i njegovo osoblje otkrili su i liječili hiljade pacijentica koje su bile žrtve seksualnih zlostavljanja. Vremenom je bolnica, prerasla u Panzi fondaciju koja je pomogla žrtvama seksualnog nasilja da povrate svoje dostojanstvo koliko je to bilo moguće, a da im potom pruži kako psihičku tako i fizičku podršku. Svojim brigom dr. Mukwege je „zacijeljivao“ preko više od 50.000 žrtava seksualnog nasilja i tako im pomagao da bar jednim dijelom vrate svoje dostojanstvo i pokuša da im pomogne u putu ka njihovoj nezavisnosti i ličnom jačanju. Većina zlostavljanja počinjena je u kontekstu dugotrajnog građanskog rata koji je koštao života više od šest miliona Kongola.

Denis Mukwege je najistaknutiji i najjedinstveniji simbol, kako na nacionalnom tako i međunarodnom nivou, borbe za okončanje seksualnog nasilja u ratu i oružanim sukobima. Njegov osnovni moto je da je „pravda svačiji posao“. Muškarci i žene, časnici i vojnici, kao i lokalna, nacionalna i međunarodna tijela imaju zajedničku odgovornost za prijavljivanje i borbu protiv ove vrste ratnih zločina. Dr. Mukwege je u više navrata osudio nekažnjivost za masovna

silovanja i kritikovao kongolansku vladu kao i vlade drugih zemalja jer nisu učinile dovoljno da zaustave upotrebu seksualnog nasilja nad ženama kao strategijom i oružjem rata.

Za svoju požrtvovanost dr. Mukwege je već nekoliko puta bio nominovan, dok je mladoj jezidskoj aktivistici Murad, bivšoj seksualnoj robinji ranije dodijeljena nagrada Evropske komisije Saharov za slobodu misli 2016. godine. Svako od njih, na svoj način, pomogao je većoj vidljivosti seksualnog nasilja u ratu, tako da se počinitelji mogu smatrati odgovornim za svoja zlodjela.

Nadija Murad (25), ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir, otkrila je mučne detalje zatočeništva u rukama džihadista ISIS-a, gde je kao i većina Jazidi žena, bila seksualno zlostavljana i podavana kao bijelo roblje.

U tekstu pod nazivom „Bila sam ISIS-ova seks robinja“, pričam svoju priču jer je to najbolje oružje koje imam”, otkrila je kako je izgledala trgovina ženama u samoprozvanoj Islamskoj državi. Nakon objavljivanja da su njih dvoje dobitnici Nobelove nagrade za mir, ovu odluku su pozdravili i „Jedna milijarda ustaje“ i pokret V- Dan, potom premijerka Norveške Erna Solberg, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Gunteres i mnogi drugi.

„Pijaca robova otvarala se noću. Mogli smo da čujemo galamu niz stepenice, gdje se militanti registruju i organizuju, a kada je prvi čovjek ušao u sobu sve djevojke su počele da vrište. To je bilo poput scene eksplozije. Mi smo jaukale kao da smo ranjene, povraćale po podu ali ništa od toga nije zaustavilo militante. Šetali su po sobi, gledali u nas, dok smo vrištale i molile. Prvo su išli ka najljepšim djevojkama pitajući: “Koliko imaš godina?”, i ispituju istovremeno kosu i usta. “One su djevice, zar ne?”, pitali su čuvara, koji je klimnuo glavom i rekao: “Naravno!” Kao prodavač ponosan na svoj proizvod. Militanti su nas dodirivali svuda gdje su htjeli, prelazeći rukama preko naših grudi i nogu, kao da smo životinje – piše Nadija Murad.“

U daljem tekstu navodi, da je na pijaci vladao haos, dok su se džihadisti raspitivali na arapskom i turkmenskom jeziku o djevojkama. Militanti su im naređivali da budu tiše, ali su one vrištale sve glasnije, udarajući ruke koje su ih dodirivale i pokušavajući da zaštite jedna drugu.

„Dok sam ležala tamo, jedan militant je stao ispred nas. Bio je to visoki rangirani borac po imenu Salvan, koji je došao sa drugom mladom Jazidi devojkom iz Hardana, koju je planirao da izbaci iz kuće dok je kupovao zamjenu. “Ustani”, rekao je. Kada nisam, udario me je. “Ti! Djevojka sa ružičastom jaknom! Rekao sam, ustani!”. Nije izgledao kao čovjek – izgledao je kao čudovište – piše Murad.“

Napadanje Sindžara u sjevernom Iraku i uzimanje djevojaka za seksualne robove nije bila spontana odluka na bojnom polju nekog pohlepnog vojnika, već plan Islamske države, navodi ona, i dodaje da je svaki detalj unaprijed planiran – kako će doći do njihovih domova, šta čini djevojčicu manje ili više vrijednom, koji su militanti zaslužili sabaje (seksualne robove) kao podsticaj i koje bi trebalo platiti. Dodaje da je o tome čak i diskutovano u džihadističkom propagandnom magazinu “Dabik”, u pokušaju da privuku nove regrute.

„Na spratu niže, jedan militant zapisivao je naša imena i imena boraca koji su nas uzimali. Pomislila sam kada me je Salvan preuzeo, koliko je jak i kako je lako mogao da me zgnječi golim rukama. Bez obzira šta je radio, i bez obzira koliko sam se odupirala, nikada ne bih mogla da ga odbijem. Smrdio je na pokvarena jaja i kolonjsku vodu. Gledala sam u pod, u stopala i članak militanata i djevojčica koji su hodali pored mene. U gomili sam vidjela nekoliko muških sandala i članaka koji su bili mršavi, skoro ženski, i prije nego što sam počela da razmišljam šta da radim, bacila sam se prema tim stopalima. Počela sam da molim. “Molim te, vodi me s tobom. Uradi šta hoćeš, jednostavno ne mogu da idem sa ovim džinom”. Ne znam zašto se mršavi muškarac složio, ali okrenuo se Salvanu i rekao: “Ona je moja”. Salvan se nije protivio. Mršavi čovjek je bio sudija u Mosulu i niko mu se nije suprostavljao. Pratila sam ga do stola. “Kako se zoveš?”, pitao me je. Govorio je mekim, ali neukusnim glasom. “Nadija”, rekoh, i okrenuo se sekretaru. Izgleda da ga je čovjek odmah prepoznao i počeo da bilježi naše podatke – kaže Nadija.“

Nadija Murad uspijela je da pobjegne iz ruku džihadista početkom 2015. godine nakon tri mjeseca zarobljeništva, nakon čega je došla u Njemačku kao izbjeglica. U ruke džihadista pala je kada su početkom 2014. napali njeno selo Kočo u Sinžaru u sjevernom Iraku, ona je tada išla u srednju školu. Bila je zarobljena zajedno sa sestrama i izgubila šestoro braće i majku.

U septembru 2016. godine postala je UN-ova ambasadorka dobre volje za dostojanstvo žrtava trgovine ljudima.

Link: http://time.com/449 6933/nadia-murad-united-nations-goodwill-ambassador/

Izvori: The Independent, CNN, The Nobel Prize.

Aktivistkinja za ženska prava, Danijela Dugandžić, direktorica Aosicijacije i kulturu i umjetnost – Crvena iz Sarajeva, je imala priliku susresti se sa dr. Denisom 2008.g. :

„Upoznala sam Dr. Denis Mukwege u New Orleansu 2008. godine kada je ispred 20.000 ljudi, govorio o stanju u Demokratskoj Republici Kongu i više od 200.000 silovanih djevojčica, djevojaka i žena od kojih mnoge dolaze, u kliniku Panzi u Bukavu u kojoj je on direktor. Nakon njegovog govora, čitava prostorija je bila ispunjena tugom i plačom i osjećajem nemoći i očaja nakon onog što smo čuli. Denis ne samo da u teškim uslovima izvodi komplicirane operiracije, te sudjeluje u čitavom procesu liječenja i oporavka, nego je i sa Christine Schuler Deschryver i Eve Ensler učestvovao u stvaranju City of joy, utočišta za preživjele u kojem žive, uče i oporavljaju se za daljni život. Divim se njegovoj borbi i ustrajnosti i zahvalna sam mu na ljubavi koju svakodnevno daje djevojčicama, djevojkama i ženama koje su preživjele brutalna silovanja“

Slike: Wonderful Dr. Denis Mukwege from the Democratic Republic of Congo New Orleans

Vagina Monologues in Louisiana Superdome and New Orleans Arena on April 11-12, 2008 (Dugandžić, lična arhiva)