Piše: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (The Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women – CEDAW), često se opisuje kao međunarodna povelja o pravima žena. Odobrena je i predložena za potpis, ratifikaciju i pristupanje Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 34/180 od 18. decembra 1979. Stupila je na snagu kao međunarodni dokument 3. septembra 1981. godine, nakon što ju je ratificiralo dvadeset država.

1982. godine uspostavljen je Komitet za eliminaciju svih oblika diskiminacije nad ženama u svrhu praćenja primjene Konvencije. Države koje su ratificirale Konvenciju dužne su podnositi periodične izvještaje ovom komitetu. 1999. godine Generalna skupština UN-a usvojila je Opcioni protokol, kojem je pristupila i ratificirala ga i Bosna i Hercegovina.

Ovoj Konvenciji je do sada pristupilo 188 država Članica UN-a od 193 koliko ih ukupno ima. Posljednja država koja je pristupila Konveciji je Palestina, 2. aprila 2014. godine. Iako se radi o Konvenciji koju su potpisale gotovo sve države članice UN-a, ipak prilikom primjene iste kod mnogih država postoje određena ograničenja, ali i pored toga je neosporno da je CEDAW konvencija najvažniji međunarodni instrument za zaštitu ljudskih prava žena.
Bosna i Hercegovina je Konvenciju preuzela sukcesijom 1. septembra 1993. godine, a na snagu je stupila 1. oktobra iste godine i na taj način postala njen obavezujući pravni akt. CEDAW je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, te da se primjenjuje direktno i ima prioritet nad domaćim zakonima.

Konvencija se sastoji od 30 članova koji obuhvataju: jednaka prava žena na učešće u političkom i javnom životu; jednako pravo na obrazovanje i jednake mogućnosti napredovanja u karijeri; jednaka prava u zadržavanju i mijenjanju državljanstva; jednaka prava koja se tiču zapošljavanja, uključujući pravo na rad, pravo na jednake mogućnosti pri zapošljavanju, napredovanju i sigurnosti posla, izbora zapošljenja; pravo na korištenje beneficija, a naročito obavezu države da obezbijedi beneficije vezane za materinstvo; jednaka prava pristupu zdravstvene zaštite, uključujući i planiranje porodice, zabranu trgovine ženama i prostitucije; osiguranje jednake participacije žena koje žive u ruralnim područjima u svim pogodnostima seoskog razvoja i jednake mogućnosti da one pristupe zdravstvenim i obrazovnim institucijama ; jednaka prava prilikom sklapaja ugovora i upravljanja imovinom; jednaka prava muškaraca i žena u porodičnim odnosima, uključujući starateljstvo, usvajanje i pravo na reproduktivnu slobodu; ista prava u izboru imena i prezimena: te ista prava u pogledu vlasništva i upravljanja i raspolaganja imovinom.
Konvencija definiše diskriminaciju žena kao bilo koje “neposredno ili posredno razlikovanje, privilegovanje, isključivanje ili ograničavanje čiji se cilj ili posledica ogleda u otežavanju, ugrožavanju, onemogućavanju ili negiranju priznavanja, uživanja ili ostvarivanja ljudskih prava zbog pripadnosti određenom spolu. Diskriminacija na osnovu pola uključuje još i bračni status, porodični status, trudnoću i materinstvo, roditeljstvo i seksualnu orijentaciju. Ova definicija diskriminacije je ugrađena u Zakon o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine.

Pored definisanja pojma diskriminacija, Konvencija definiše i jednakost i to kao jednak tretman i izjednačavanje žena sa muškarcima ne samo u formalnom smislu, nego i u materijalnom smislu riječi, što znači da žene, da bi ostvarile iste rezultate, moraju u sprovođenju i uživanju njihovih ljudskih prava stvarno biti ravnopravne sa muškarcima, imati isti tretman i jednake šanse.
Konvencija insistira na izmjeni, odnosno ukidanju prakse, običaja i ustaljenog načina ponašanja koji, nalazeći ispriku u religiji ili kulturi, stvaraju diskriminatorske predrasude o podređenosti žena u poređenju sa muškarcima i stereotipnoj ulozi žene.

Prihvatanjem Konvencije, države se obavezuju na preduzimanje niza mjera protiv svih oblika diskriminacije žena, uključujući:

• ugradnju principa ravnopravnosti spolova u pravni sistem, ukidanje svih diskriminatornih zakona i usvajanje zakona koji će zabraniti diskriminaciju žena;
• uspostavljanje sudova i drugih javnih institucija kako bi se osigurala efikasna zaštita žena od diskriminacije; i
• obezbjeđenje ukidanja svakog čina diskriminacije žena od strane drugih lica, organizacija ili preduzeća.

Države koje su ratifikovale ili pristupile Konvenciji su obavezne da primjenjuju njene odredbe u praksi. One su takođe obavezne Komitetu za eliminaciju svih oblika diskriminacije nad ženama podnositi državne izvještaje, najmanje svake četiri godine, o mjerama koje su preduzele da bi se usaglasile sa obavezama prema Konvenciji.
Bosna i Hercegovina je 2013. godine podnijela 4. i 5. periodični Izvještaj o stanju ravnopravnosti spolova u BiH, a Komitet za eliminaciju diskriminacije nad ženama objavio je Zaključna zapažanja na ove izvještaje kojima je zadužio Bosnu i Hercegovinu za dalje aktivnosti u oblasti ravnopravnosti spolova i prava žena, te je pozdravio napredak koji je postignut od razmatranja trećeg periodičnog izvještaja iz 2006. godine.

Izvori:

file:///Users/hasanhasanovic/Downloads/CEDAW.2.Kongres.naucne.diaspore.BH.2008.pdf

http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/

http://www.gleichbehandlungsanwaltschaft.at/DocView.axd?CobId=37153

http://arsbih.gov.ba/wp-content/uploads/2014/01/CEDAW_za-web.pdf