Ne postoje sažete priče o osobama sa invaliditetom. Obično su to priče koje u najjednostavnijim životnim situacijama bilježe filmske momente i tjeraju vas na razmišljanje mnogo duže od vremena koje provedete nad iščitavanjem njihovih redova.

Priča Aldijane Morić je priča mnogih osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. To je priča o uskraćenosti za elementarna ljudska prava, priča o svemu onom što su joj okolnosti oko nje oduzele, ali i priča o potrebi za ljudskim dostojanstvom i poštovanjem svakog pojedinca, uz uvažavanje svih njegovih mogućnosti.

„Rođena sam 1982.godine u Mostaru. Danas tu živim s majkom i bratom”, kratko kaže na početku Aldijana.

Ona ima intelektualne poteškoće, ali se susrela i sa mnogo većim problemom od toga. Problem je nastao tek kad nije prihvaćena u okolini u kojoj živi.

“Nisam išla u školu, ali znam slova”, nastavlja.

Najveća teškoća i jeste tu, što zbog onoga što jeste, nije dobila priliku za više. Čekajući da svanu neki ljepši dani, bez krvoprolića i sukoba, nije dočekala pravo na školovanje.

Tek po prestanku sukoba, počela je da se kreće van okvira koje su joj nametali.

“Poslije rata sam se uključila u Centar za djecu i omladinu sa posebnim potrebama „Los Rosales“ , gdje dolazim svaki dan u radionicu Maslačak. Aktivan sam član Udruženja mladih „Ružičnjak-Los Rosales“, naročito u školi kuhanja i na radionicama samozastupanja mladih sa invaliditetom”, ističe.

I upravo o školi kuhanja vam može pričati dugo.

„Oduševljena sam Školom kuhanja, to volim raditi. Kuhanje me opušta i imam želju da naučim što više jela spremati. Kad se nalazim u kuhinji, sigurna sam i nema nervoze. Lijepo se osjećam kad obučem kuhinjsku kecelju i stavim kapu.  Posebno sam ponosna što svakodnevno pomažem mami u kuhinji i ostalim kućanskim poslovima. Volim kad drugi pohvale moj rad i trud. Sretna sam kad pomažem svojim prijateljima”, radosno će ona.

Reći će, bila bi izuzetno srećna da joj kuhanje postane posao. Iako u entitetskim zakonima o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom postoji instituti zaštitne radionice, u praksi, osobe sa intelektualnim poteškoćama, čak i nakon osposobljavanja za različita zanimanja, ne nalaze zaposlenje.

I tu se njena priča vraća na početak – na predrasude.

“Tokom svog odrastanja sam doživjela razne neprijatnosti. Najtežu neprijatnost sam doživjela  od okoline u kojoj živim i ljudskog nerazumijevanja. Dobacivali su mi da sam luda, specijalka, nenormalna, a ja to sve teško  podnosim.  Sve ove ružne riječi slušam od svog djetinjstva. To mi sve stvara nervozu i napetost, iako sam inače vesela osoba i nikom ne želim zlo. Mi smo osobe koje trebaju malo pažnje, ljubavi i lijepe riječi, kao i svi ljudi ovog svijeta. Ne tražimo puno za sreću i osmijeh”, objašnjava Aldijana.

I pri kraju svoje priče, prije povratka u aktivnosti koje je vesele, imala je da poruku za sve osobe sa invaliditetom.

“Razgovori na sastancima pomogli su mi da upoznam moje pravo na život, da se borim , kažem svoje mišljenje , da volim sebe kakva jesam. Sve osobe sa invaliditetom tebaju da vole sve što jesu i šire ljubav”, zaključuje ona.

I dok će se za mnoge slične njoj naći mjesta na radionicama koje nemaju sistemsko utemeljenje i zavise od različitih projekata, društvu ostaje mnogo značajnije pitanje na koje uporno izbjegava odgovor – odakle bilo kome od nas pravo da Aldijanama iz našeg okruženja uskratimo prava?

Priča o Aldijani nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

Ana Kotur za MyRight