Djetinjstvo na planini Vlašić odredilo je tok njenog života. Ograničenih mogućnosti, spolja, uz podršku iznutra, iz malog univerzuma koji je stvorila njena porodica,kročila je kroz izazove koje je društvo stavljalo pred nju.

Ima spinu bifidu od rođenja. U dobi od dva mjeseca, imala je operaciju na kičmi. Nada da će se i njen i život njenih roditelja nastaviti u redovnom toku, bez ikakvih poteškoća, porodicu Nedić nije napuštala ni nakon te operacije. Ipak, kako je Biljana rasla, suočili su se sa nešto drugačijim tokom stvari.

„Moji roditelji su mislili do moje treće godine da će se stvari promijeniti i da ću prohodati, ali im je jedna dovoljno savjesna medicinska sestra rekla da se to neće desiti i da je ono što oni kao roditelji mogu i trebaju da učine, to da mi olakšaju i prilagode životni prostor koliko to bude moguće“, počinje priču Biljana.

Odrasla je na selu. Iz djetinjstva ne nosi ni jednu uspomenu na sopstvenu različitost. Reći će, ako postoji parametar ocjene djetinjstva, njeno je bilo savršeno.

„Bio je to težak period poslije rata kada su vladali strah i neimaština, ali u isto vrijeme sreća, ljubav i zahvalnost što smo svi skupa.  Imala sam sve odgovornosti i obaveze kao i druga djeca. Moji roditelji su dobro kamuflirali ono što ne mogu, toliko dobro  da nisam ni znala da postoji nešto što ne mogu. Nisam znala da sam drugačija, jer sam se igrala sa svima, svi smo bili drugari, a sve igre prilagođene meni“, kaže.

I prvi put kad se susrela sa sopstvenom različitošću, bilo je baš na mjestu i u okolnostima koje su morale biti baš u svrhu njene dalje socijalizacije, edukacije i  osamostaljivanja.

„Prvi put mi je neko rekao da sam drugačija kada sam došla da nastavim školovanje  u petom razredu, uz rehabilitaciju u specijalizovanoj ustanovi. Za mene je bio šok odvojiti se od roditelja i prijatelja zato što ne mogu u istu školu kao oni. Ponavljalo se pitanje zašto, a odgovor svodio na invaliditet. I tad je prvi put u meni došlo do otpora nametnutim ograničenjima – ja sam Biljana, ja nisam invaliditet“, ističe.

Školovanje je završavala po tad ustaljenim obrascima – rehabilitacija, specijalizovana ustanova, zatvoren krug. U srednjoj školi promijenila je tek geografsku lokaciju – budući da u blizini nije bilo sličnih institucija, a zbog arhitektonskih barijera nije mogla u redovne srednje škole, preselila se u Podgoricu.

„Mislila sam u jednom trenutku , uz svu neizmjernu ljubav mojih roditelja , da su me ipak ostavili i da više nikada neće doći po mene. Kada su došli poslije mjesec dana u starom jugi u fazi raspadanja, da me vide, znala sam da griješim. Odlučila sam da im budem ponos i da prestanem plakati zato što ljudi oko mene imaju problem, a ne ja. Tako je i bilo, završila sam školu kao đak generacije i vratila se u Banjaluku odlučna da upišem Akademiju umjetnosti. Ponovo su me dočekale arhitektonske barijere, pa sam upisala Pravni fakultet  u nadi da ću se ubrzo prebaciti na željeni fakultet što se nije desilo. Napustila sam pravo. Danas sam treća godina novinarstva i znam da nisam pogriješila ni u jednom izboru koji sam napravila“, prepričava sagovornica.

Uporedo sa odrastanjem, školovanje, prihvatanjem sebe i okolnosti u kojima se našla, tekla je i borba sa predrasudama.

„Ni za stotinu godina se nećemo riješiti predrasuda, ali to ne znači da od borbe sa njima treba odustati. Nisu one tu samo u smislu osoba sa invaliditetom, generalno imamo predrasudu prema svemu. Ljudi su uplašeni, neupućeni i neobaviješteni i tu je izvor predrasude. Kada osjetim predrasudu u pogledu bilo čega što ja jesam ili nisam,  reagujem istog trenutka. Obično je ljudima neshvatljivo da OSI kuhaju, imaju veze, brakove, ljubavnike, da se bavi raznim sportovima,  da su avanturisti, da znaju da se smiju, plaču, ljute, galame , psuju, plešu, piju, izlaze … Rade sve ono što i svaki drugi čovjek, nekada na drugačiji način, ali rade isto to i tu su. Ljudi koji ne znaju, a žele da znaju – objasniš im i shvatiće,  a oni koji ne znaju i ne žele da znaju su u manjini i svako polemisanje sa njima je gubitak vremena. Dobro je da ima i onih koji zapravo znaju i shvataju suštinu invaliditeta“, naglašava ova mlada žena.

Na putu do uspjeha, Biljana je slijedila svoje snove. Jedina je žena u KKI „Vrbas“ iz Banjaluke, koji bilježi izvanredne rezultate na različitim nivoima takmičenja, radi, studira, pjeva, slika. Iako nekad nije bilo jednostavno suočiti se sa sopstvenim strahovima, kaže, svaki naredni izlazak među ljude bio je lakši.

„Tu smo, sa svim vrlinama i manama, osjećajima, želimo mnoge stvari, radimo mnoge stvari i nemamo mi problem sami sa sobom odnosno sa našim invaliditetom, okolina, odnosnoo ljudi iz okoline nam najčešće prave problem“, objašnjava.

A kad sve u vezi sa invaliditetom postane problem, na jedan uspjeh svaka osoba, kao i Biljana, može posebno da bude ponosna.

„Radim ono što želim, volim i u čemu uživam. Ponosna sam jer svoja kolica volim i vidim ih kao prednost, a ne kao manu. Ponosna sam što je moja najveća želja nije da hodam, samim tim – ponosna sam što sam naučila voljeti sebe baš ovakvu kakva jesam, a ne kakva sam mogla ili kakva je u nekom paralelnom svijetu trebalo da budem“, zaključuje Biljana.

Priča o Biljani Nedić nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

Ana Kotur za MyRight

Photo by BZdrinja