U avgustu 2018. godine, odrasli muškarac je zaustavio jedanaestogodišnju djevojčicu, komšinicu, koja se vraćala kući biciklom.

Piše: Mirna Stanković – Luković

Prenosimo sa: interview.ba

„Mahao joj je rukom da stane, pa kad je stala, uhvatio ju je za njenu desnu ruku govoreći joj da je voli, a potom ju je počeo ljubiti i grliti po vratu, i vući u pravcu groblja koje se nalazilo u neposrednoj blizini. To je kod djevojčice izazvalo strah i šok, te je pokušala da se otme i nije uspjela, jer ju je optuženi još jače vukao u tom pravcu. Optuženi je djevojčicu odvukao par metara od mjesta gdje ju je zaustavio, i u periodu od oko pet minuta dok se to dešavalo stalno ju je grlio i ljubio, te joj je govorio da ostane još malo i da se trebaju ponovo naći kada bude prolazila. U jednom trenutku, optuženi je pustio djevojčicu i rekao joj je da se moraju ponovo vidjeti. Djevojčica je usljed straha počela da plače i odmah je otišla kući, te ispričala sestri a potom i roditeljima šta se dogodilo“.

Ovaj slučaj je opisan  u Analizi presuda sudova u Republici Srpskoj za krivična djela Proganjanje i Polno uznemiravanje koje je uradila Aleksandra Petrić iz Fondacije Udružene žene iz Banjaluke..

U analizi se navodi da je sud u obzir uzeo samo olakšavajuće okolnosti , i to da je optuženi priznao krivicu i time doprinio bržem i ekonomičnijem okončanju postupka, „te da je pred sudom izrazio kajanje i obećao da u budućnosti neće vršiti krivična djela“.

Postupak je okončan bez suđenja i bez mogućnosti za oštećenu da svjedoči u postupku.

Ovo je samo jedan od primjera slučajeva polnog uznemiravanja koji su se našli pred sudovima u Republici Srpskoj. Većina ih, kako je pokazala Analiza, završava bez suđenja, na osnovu sporazuma o priznanju krivice sa optuženima.

Iz Centra ženskih prava iz Zenice, za Interview kažu da zvanična statistika o broju prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja nad ženama i djevojčicama u Bosni i Hercegovini ne postoji. Centar već 11 godina vrši monitoring rada sudova u Federaciji BiH.

U njihovoj Analizi praćenja krivičnih i prekršajnih postupaka u oblasti zaštite od rodno zasnovanog nasilja je navedeno da žene oštećene krivičnim djelom rodno zasnovanog nasilja, prvenstveno punoljetne žene, ne uživaju potpunu i zadovoljavajuću podršku i pomoć prije, tokom i nakon okončanog krivičnog postupka.

„Često nedostaje adekvatno, blagovremeno i potpuno informisanje oštećenih, kao i pružanje psihološke podrške i pravne pomoći prije i tokom krivičnog postupka. Punoljetne žrtve su često prepuštene same sebi, bez odgovarajućih informacija i predstave o toku postupka, bez pratnje stručnih osoba ili osoba u koje imaju povjerenje. Zbog svega navedenog, često se povlače iz postupka, odustaju od datih izjava i čak traže obustavu krivičnog postupka“.

Seksualno uznemiravanje djevojčica

– Za žrtve/preživjele seksualiziranog nasilja u BiH ne postoje posebni centri za pružanje podrške i pomoći. Instance kojima se mogu obratiti djeca su iste kao i za odrasle osobe, od policije, centara za socijalni rad i centara za mentalno zdravlje i drugih zdravstvenih ustanova, do tužilaštva i sudova. Ženske NVO koje imaju servise podrške, poput Centra ženskih prava, značajan su dio sistema pomoći žrtvama i mogu u velikoj mjeri olakšati put zbrinjavanja žrtava  kroz institucionalni sistem zaštite, kaže za Interview Duška Andrić – Ružičić iz Centra ženskih prava.

– Veliki broj žena koje prijavljuju nasilje na kraju ne završi u sigurnim kućama jer jednostavno nema dovoljno novca da se pokriju troškovi tih sigurnih kuća. Veliki broj prijava, ne mogu reći da ostanu u ladici, nego se pokušava pitanje riješiti nekim kvazi-alternativnim, kao što su mirenje ili obrozloženja „drugi put će biti smireniji“ ili „možda ti to nisi najbolje razumjela“, itd. U ovom društvu nema politike nulte tolerancije prema bilo kojeg oblika nasilja nad ženama i djevojčicama. U ovom društvu se toleriše nasilje nad ženama i djevojčicama. Ovdje  samo kada sve eksplodira, kada dođe do krvavog obračuna, kad je žena ubijena, hvatamo se za glavu i kažemo „bože, zar ima toga kod nas?“. Kod nas se glava okreće od nasilja nad ženama, kaže Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE za Interview.

U Bosni i Hercegovini djevojčice vrlo rano budu izložene nekom obliku seksulanog uznemiravanja, a prema iskustvu naše sagovornice Selme Hadžihalilović, gotovo da ne postoji žena koja u nekom trenutku nije doživjela seksualno uznemiravanje.

– Moja kćerka ide na plivanje u jednu javnu ustanovu. U svlačionicu u kojoj se presvlače djevojčice sa invaliditetom muškarci ulaze bez kucanja. Moja kćerka svaki put kada se presvlači skače svaki put kada muškarac uleti da prođe kroz tu svlačionicu. Ona je dijete od 10 godina. Ako mislite da nju takve stvari ne uznemiravaju, vjerujte da je uznemiravaju, a još više uznemiravaju mene kao majku. Ja zaista iskreno kažem da ne vjerujem da u Bosni i Hercegovini postoji žena, djevojka ili djevojčica koja na neki način nije bila izložena seksualnom uznemiravanju, kaže Selma Hadžihalilović za Interview.

Žene i djevojčice se jako teško odlučuju da prijave seksualno nasilje. Razlozi za to su, prema riječima Duške Andrić – Ružičić iz Centra ženskih prava, stid i strah od osude.

– Nažalost, naše društvo nije prijateljsko okruženje za žene koje doživljavaju seksualno nasilje. Najčešća reakcija i prva pomisao, ako se čuje za neki slučaj, je „mora da je nečim izazvala“. To je dovoljno da zauvijek zašutite. Žene javno progovore kada se dovoljno osnaže i dobiju podršku okoline. Često im je poticaj i saznanje o tome koliko drugih žena ima slična ili ista iskustva. Najčešći motiv da progovore je upravo potreba da svojim iskustvom potaknu druge žene da javno govore, prijave, kažu nekome, ili da se ne samoosuđuju zbog onoga što su doživjele, kaže Andrić – Ružičić.

“Ne talasaj”

Selma Hadžihalilović kaže da je dovoljno samo da pogledamo komentare na društvenim mrežama – „Sama si to tražila“, „Ti si ga izazvala“!

– Kod nas je uvriježeno ono „nemoj talasat’“. Žrtva je već nešto zatalasala. Žrtva je prijavila nasilje, ona je uznemirila savršenu sliku koju mi pokušavamo projicirati da naše društvo jeste takvo. Naše društvo nije savršeno. U našem društvu se dešava nasilje na svakom koraku, ali mi ne želimo da ga vidimo, kaže Hadžihalilović i dodaje da bilo koje žene koje na bilo koji način „talasaju“, ukazaju da određena društvena ponašanja nisu prihvatljiva i da u 2021. godini vi ne možete na određene stvari okrenuti glavu, budu izložene osudama.

Na meti se često nađu i žene koje se bore za ženska prava.

– Svakakvim imenima nas nazivaju. Meni je najsmješnije kad kažu „To su one feministkinje“. Pa u čemu je problem biti feministkinja? Zovu nas ublehače, ružnim imenima, ovakva si, onakva si. Da dubimo na trepavicama društvo ne možeš zadovoljiti. Mislim da je tu jako puno ličnih frustracija pojedinki i pojedinaca i ne obazirem se pretjerano, kaže Hadžihalilović.

Smatra da mora postojati odgovornost za javno izgovorenu riječ, prema profesiji koju obavljate, prema funkciji…

– Gdje je ta odgovornost? Svi bismo mi rado da budemo nekoj poziciji, ali ne bismo preuzeli odgovornost. Ne može to tako! Ovo je 2021. godina, kaže aktivistkinja Fondacije CURE.

Uprkos činjenici da žene i djevojčice koje su preživjele seksualno nasilje i uznemiravanje budu dodatno traumatizirane različitim uvredama, omalovažavanjima, a ponekad i prijetnjama onog trenutka kada javno progovore o svom iskustvu, ni Duška Radić iz Centra ženskih prava iz Zenice, ni Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE iz Sarajeva, ne znaju da postoji ijedan slučaj kada su tužilaštvo ili policija po službenoj dužnosti pokrenuli postupak protiv osoba koje vrijeđaju žrtve u javnom prostoru.

Uz traumu koju dožive zbog seksualnog nasilja, preživjele se moraju dodatno suočiti sa agonijom istražnog i sudskog postupka, ukoliko do njega uopšte dođe. Prema Analizi iz 2019. godine Centra ženskih prava, period od prijave silovanja do potvrđivanja optužnice traje najčešće nekoliko mjeseci, dok sam sudski proces traje uglavnom jednu do dvije godine.

U centru pravde slučaj, a ne žrtva

– Onog trenutka kada se silovanje ili uznemravanje prijavi, pokreće se proces dokazivanja. Prvi korak je uzimanje izjave od same žrtve i forenzičkih dokaza sa tijela i odjeće žrtve, ukoliko se prijava desila neposredno nakon čina nasilja. Proces je neprijatan i u jednom dijelu se teško može učiniti psihološki bezbolnim, jer zahtijeva konkretna i eksplicitna pitanja i odgovore, što je bolno ponavljanje preživljenog iskustva, kaže Duška Andrić – Ružičić iz Zenice. Naglašava da pristup profesionalaca u tom procesu nerijetko zavisi i od njihovog individualnog stava koji ne mora nužno da se razlikuje od sveprisutnog stava o uvijek potencijalnom „izazovnom ponašanju“ žene koja je doživjela seksualno nasilje.

– Međutim, u odnosu na stanje prije 30, 20, 10, pa i 5 godina, situacija se mijenja na bolje, obzirom na obavezne edukacije za profesionalce kojima se utuče na njihovu senzibilnost, što u konačnici rezultira senzibilnijim pristupom koji potencijalno umanjuje retraumatizaciju žrtava/preživjelih, kaže Andrić – Ružičić.

Selma Hadžihalilović je u okviru Ženskog suda imala prilike da prisustvujem u svojstvu javnosti na Sudu BiH svjedočenjima koja su iznosile žene koje su preživjele silovanje.

– Prema informacijama koje ja imam, naši tužioci su visoko educirane osobe i oni su svi prošli određene dodatne obuke posebne senzitivnosti prema osobama koje su prošle bilo koji oblik seksualnog nasilja. Međutim, isto tako sam bila svjedokinja na tom istom Sudu da su tužilac, ali i odbrana prema žrtvi, prema preživjeloj počeli da se ponašaju na način kako bi izborili najbolji ishod za svoj slučaj. Preživjela nije bila fokus, ona nije bila u centru pravde nego slučaj. Njima nije bilo upitno šta želi osoba koja je preživjela, nego šta taj slučaj želi. Jesam doživjela da se advokat odbrane izvinio gospođi i rekao „Ovo nije ništa lično, ja samo radim svoj posao“, ali se sjećam da sam se kao promatračica na tom suđenju osjećala grozno, da sam htjela da vrištim! Mi imamo dobre zakone, ali preživjele nisu u fokusu pravde, nego sudski postupci, kaže Hadžihalilović.

Dobra žrtva silovanja

U Analitičkom izvještaja „Zaštita žena od nasilja u pravosudnom sistemu BiH“ objavljenom u julu 2020 navedeno je:

„S obzirom na iscrpljujuća svjedočenja, ispitivanja i različito vrednovanje pristanka žrtve u postupcima, između ostalog i zbog toga što profesionalci polaze od „standarda dobre žrtve“, koja počinitelju neprestano pruža aktivni otpor, žene se boje prijaviti seksualno nasilje, jer su toliko puta vidjele kako hrabre žrtve-oštećene, koje se usude tražiti pravdu, budu iznevjerene od strane pravosudnog sistema, ismijane od društva i ostavljene na cjedilu od svih…

…Dokazivanje postojanja sile i ozbiljne prijetnje i njenog djelovanja spram „standarda dobre žrtve silovanja“ je pogibeljan za sve sadašnje i buduće žrtve seksualnog nasilja i naglašava neophodnost izmjene zakonskog određenja krivičnog djela silovanja, ali još važnije neophodnost senzibiliziranja profesionalaca u sisitemu zaštite od nasilja.“

– Uporište za dokazivanje ozbiljne prijetnje i očekivanje aktivnog otpora žrtve pruža trenutno krivično zakonodavstvo u BiH po kojem i postupaju nadležna tužilaštva i sudovi. Osim rada na senzibilizaciji postupajućih, od policije do sudija, bilo bi od velike važnosti uskladiti domaće zakonodavstvo sa Istanbulskom konvencijom i time skinuti „teret mogućeg pristanka“ sa žrtava/preživjelih silovanja, zbog procjene da je izostao „aktivan otpor“ svim pretpostavljenim sredstvima i načinima. „Zamrznutost“ žrtve izazvana šokom i prijetnjom morala bi se ozbiljnije uzimati u obzir kod zločina u kojima je očit nesrazmjer moći u korist počinioca nasilja, kaže Duška Andrić – Ružičić.

Selma Hadžihalilović smatra da u našem društvu mora biti usvojena nulta tolerancija na bilo koje nasilje nad ženama i djevojčicama i da bi svi predstavnici vlasti, od Predsjedništva BiH do opštinskih nivoa, morali javno pozvati na nultu toleranciju prema nasilju.

– U svim institucijama sistema poznajem sjajne ljude koji rade više nego što bi trebali po opisu posla kako bi zaštitili preživjele od nasilja, ali nešto u našem sistemu generalno ne funkcioniše. Da li je to neuvezanost sistema, da li je to rasparčanost sistema, da li mi nemamo jedinstven stav prema zaštiti preživjelih od nasilja. Ovo je jedna država, trebali bismo svi imati jedan stav. Preživjela ili preživjeli nasilje nemaju vjeru, nemaju etnicitet, nema naciju, svi smo isti i pred zakonom bismo svi trebali biti isti i trebali bismo imati jedinstven način borbe protiv nasilja u društvu, nasilja nad ženama, djevojčicama i djeci uopšte. Nešto je trulo u našem sistemu što ne dozvoljava našim građankama i građanima imaju piuno povjerenje u taj isti sistem da će ih adekvatno zaštititi i pružiti i kazniti počiniteljice i počinitelje nasilja, kaže Hadžihalilović

Nakon što je glumica Milena Radulović javno rekla da je u dobi od 17 godina više puta silovao učitelj glume Miroslav Mika Aleksić, sve više žena sa Balkana je počelo javno govoriti o svojim iskustvima kada je u pitanju seksualno nasilje i uznemiravanje. Optužbe protiv Aleksića se gomilaju, a cijeli slučaj je pokrenuo takozvani „Balkanski Me Too“.