Razgovarala: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar

Fondacija “Lаrа”, Bijeljina djeluje od 1998. godine. Od osnivanja  Lara radi na razvijanju programa zaštite žena od svih oblika  rodno zasnovanog nasilja i osnaživanju žena za političko, ali i druge oblike javnog djelovanja. Danas Lara provodi veliki broj aktivnosti putem kojih se pružaju različiti oblici pomoći prvenstveno žrtvama rodno zasnovanog nasilja (Sigurna kuća, pravna pomoć, psihosocijalna pomoć, sklonište za žrtve trgovine ljudima). Na koji način Lara finansira svoje aktivnosti? Koliko Vam u tome pomaže država?  

RŽ: Na žalost, i danas kao i ranije najviše sredstava za rad naših servisa pomoći ženama koje su preživjele neki oblik rodno zasnovanog nasilja finansiramo iz sredstava stranih donatora, uz pomoć pojedinaca i domaćih kompanija, a najmanji procenat ostvarujemo od države.  SOS telefon od 2004. godine vodimo volonterski, veoma često i pravno savjetovanje. Iako je finansiranje zbrinjavanja žrtava nasilja u porodici u sigurne kuće riješeno Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici kao obaveza entitetske i lokalne vlasti u omjeru 70:30, u praksi to veoma teško funkcioniše. Novim Zakonom koji je usvojen 2012. godine (Član 15.) centri za socijalni su dobili isključivu nadležnost da izdaju rješenja za smještaj žrtava u sigurne kuće, a plaćanje se vrši prema broju zbrinutih žrtava i broju dana koje su boravile u sigurnoj kući, ako je njihov boravak odobrio centar za socijalni rad. Od donošenja novog Zakona dramatično se smanjuje broj žena koje koriste sigurne kuće jer centri odbijaju da priznaju pravo ženama na zbrinjavanje u iste. Mi naravno, primamo svaku ženu i svako dijete ali za veliki broj ne možemo obezbijediti saglasnost nadležnih centara pa tako gubimo šanse da naplatimo troškove. Većina lokalnih zajednica i ne planira sredstva za smještaj žrtava u sigurne kuće, dok Ministasrtvo porodice omladine i sporta ima budžetsku stavku za ovu namjenu, ali se isplaćuje, kako sam rekla, samo na osnovu rješenja centra za socijalni rad. Sredstva se isplaćuju dva puta godišnje, što znači da mi finansiramo sve troškove a onda nakon šest ili više mjeseci dobijemo novac.  Ovo je situacija u Republici Srpskoj, mislim da je nešto povoljnije u FBiH. Sigurne kuće u RS-u su u opasnosti su da prestanu sa radom, ukoliko se ne liberalizuje pristup žena sigurnim kućama. U centrima za socijalni rad jednostavno postoji otpor prema novom pristupu u radu sa žrtvama nasilja u porodici, i ženama i djecom, tako da uskoro očekujem eskaliranje problema. Mi smo čak spremni da radimo kao autonomna sigurna kuća, ali nas je strah da će žene biti u problemu da ostvare druga prava koja imaju kao žrtve nasilja.

Fondacija “Lara” je prva ženska NVO u BiH koja je osnovala sklonište za žrtve trgovine ljudima (2000. godine). Koliko žena je do sada bilo zbrinuto u ovom skloništu? Kakav je prosjek godina žrtava trgovine ljudima koje su potražile Vašu zaštitu? Imate li neke povratne informacije o tome kako su se te žene snašle u svakodnevnom životu?

RŽ: Od 2000. do 2010. godine, koliko je radila naša sigurna kuća za žrtve trgovine ljudima, zbrinule smo oko 200 žena. Prvih godina imali smo i do 40 žena mjesečno, kasnije se situacija smirivala. Najmlađa žrtva imala je 13  a najstarije žtrve oko 25 godina.  Dakle, prosjek je oko 20 godina. Oko 80 odsto žena sa kojima smo tada radile bile su državljanke zemalja Istočne Evrope, najčešće iz Rumunije, Moldavije, Ukrajine. Većina se vratila kućama i tu se kontakt prekidao. Ne sa svima, naravno. Za pet žena omogućile smo odlazak u jednu od zemalja Evrope gdje su dobile azil. One danas imaju svoje porodice, posao, povremeno nam se jave. Jave se povremeno i neke od onih koje su se vratile kućama, ali o sudbini većine nemamo informacija. Taj prekid komunikacije nam je oduvijek bio izvor frustracija, ali to se teško moglo izmijeniti jer su žene koje su preživjele ovaj težak oblik kršenja ljudskih prava imale pravo na svoju privatnost i mogućnost da započnu novi život.

Sa djevojkama i djevočicama koje su naše državljanke uglavnom smo i danas u kontaktu. Jave se povremeno, uglavnom one koje su uspjele da se reintegrišu, nastave život. Jedna od njih danas završava fakultet i na nju smo strašmo ponosne.

Fondacija Lara vodi i Sigurnu kuću za žene i djecu žrtve nasilja u porodici. Možete li nam reći kada je počela sa radom, te koliko žena i i djece je do sada potražilo utočište u Sigurnoj kući? Šta sve uključuju mjere podrške žrtvama nasilja u porodici? Ko sačinjava Vaš sručni tim za pomoć žrtvama nasilja u porodici? Imate li informacije kako su se neke od korisnica Sigurne kuće prilagodile svakodnevnom životu nakon izlaska iz kuće?

RŽ: Sigurna kuća je počela sa radom krajem 2011. godine, a sredinom 2012. dobile smo rješenje o ispunjenosti uslova za rad. Do sada smo zbrinule oko 100 žena i djece. Standardi rada u Sigurnoj kući uključuju smještaj, higijenu i ishranu, psihosocijalnu pomoć, pravnu pomoć i savjetovanje, obezbjeđenje zdravstvene zaštite. Sigurna kuća je ustvari pravo žrtava na rehabilitaciju poslije preživljenog nasilja  i zato stručni tim podrazumijeva da imamo pravnicu, socijalnu radnicu, psihologinju i medicinsku sestru i naravno drugo pomoćno osoblje koje će obezbijediti 24-časovno dežurstvo i odgovoriti na sve trenutne potrebe korisnica/ka.  Na početku boravka, uz saglasnot žene sačinjavamo individualni plan rada a pred kraj boravka, u saradnji sa centrom za socijalni rad i izlaznu strategiju. Na sve preduzete aktivnosti mora dati saglasnost korisnica, žena, odnosno dijete koji su preživjeli nasilje. naravno, u slučaju rada sa djecom, na plan rada daje saglasnost majka, a ako je dijete smješteno bez majke, onda privremeni staratelj kojeg odredi centar za socijalni rad.

U ukupnom radu za nas je osnovni princip da vjerujemo žrtvi, da smo na njenoj strani i da je ne osuđujemo bilo kakvu odluku da donese, čak i kada se vraća počiniocu nasilja, što se na žalost, često dešava. Ali, nakon ovih godina iskustva, znamo da je potrebno dugo vremena, a ponekad i više puta da žena dođe u sigurnu kuću da bi našla snage da napusti nasilno okruženje. Sa svim našim korisnicama smo u kontaktu i po izlasku iz Sigurne kuće, standard je da taj kontakt traje godinu i po i da žena i dalje dolazi na savjetovanje. Ponekad, kada se vrati suprugu koji je nad njom izvršio nasilje, tak kontakt je teži, ali uglavnom imamo informacije o životu svih naših korsnica/ka po napuštanju Sigurne kuće.

Statistike pokazuju da u našoj državi ima sve više prijava nasilja u porodici. Policijski službenici su prvi koji imaju kontat sa žrtvom nakon prijavljenog nasilja. Možete li nam reći koliko su policijski službenici senzibilirani u pružanju pomoći žrtvama nasilja u porodici? Kakve se mjere izriču nasilniku, da li se on udaljava iz kuće, da li bude pritvoren, ili se samo obavi razgovor sa njim?

RŽ: Policija je sve odgovornija pri intervencijama u slučajevima nasilja u porodici. Međutim, mnogo toga ne zavisi od njih. Zaštitne mjere izriču sudovi, prekršajna odjeljenja (u Republici Srpskoj) i veoma malo mjera udaljena iz stana ili kuće je do sada izrečeno učiniocima nasilja. U Republici Srpskoj se pokreće ili prekršajni ili krivični postupak, što zakon dozvoljava dok se u FBiH nasilje sankcioniše isključivo kao krivično djelo.

U budućnosti važno je raditi na promjenama zakona da hitne zaštitne mjere izriče policija, kao što je recimo, u Austriji.

Fondacija “Lara”, Bijeljina pruža i besplatnu pravnu pomoć žrtvama nasilja u porodici koja se ogleda u savjetovanju, izradi pravnih podnesaka, kao i u zastupanju pred sudom ili drugim institucijama. Koliko žena je do sada koristilo ove usluge i iz kojih razloga?

RŽ: Pravnu pomoć pružamo od osnivanja, 1998. godine i teško je reći broj, riječ je o nekoliko hiljada žena koje su prošle kroz našu kancelariju. Najčešće se javljaju zbog nasilja u porodici, plaćanja alimentacije, podjele bračne imovine, pokretanja razvoda braka. U početku je bilo više slučajeva zbog radnih sporova i otkaza zbog trudnoće. Mislim da je zastupanjem naše pravne savjetnice dobijen i jedan od prvih sporova protiv poslodavca koji je dao otkaz ženi koja je bila u osmom mjesecu trudnoće. Sada ove vrste pravne pomoći uspješno radi sindikat.

U proteklom periodu organizovali ste niz preventivnih aktivnosti, možete li nam reći o kakvim aktivnostima se radi, da li su bile uspješne?

RŽ: Prevencija nasilja integrisana je u gotovo sve naše aktivnosti, koje god vrste edukacija ili javnih skupova radimo mi ćemo naglasiti i pravo žene da bude zaštićena od nasilja. Radile smo kampanje prevencije prema različitim grupama, ženama, muškarcima, djeci. Meni lično bio je najinteresantniji dio kada smo radili edukaciju predsjednika mjesnih zajednica o Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici. Trenutno radimo edukativne radionice sa učenicima osnovnih škola, metodom vršnjačke edukacije.  Mi uspjehom smatramo i kada žene prijavljuju nasilje. Ako je gledati po statistici, Bijeljina je grad sa najvećim brojem prijava slučajeva nasilja u porodici u odnosu na broj stanovnika, pa stoga možemo reći da su naše preventivne aktivnosti uspješne. Takođe, veliki je broj krivičnih presuda za nasilje u porodici izrečeno baš u Bijeljini. Iako nismo zadovoljne blagom kaznenom politikom, sve ćešće srećemo žene koje kažu da sada ne trpe fizičko nasilje jer se njihovi muževi plaše policije i suđenja. Zato se povećava psihičko nasilje koje se mnogo teže sankcioniše i  ovom problemu treba prići zaista ozbiljno.

Da li biste nam za kraj mogli reći kakvi su planovi Fondacije “Lara”, Bijeljina za predstojeći period?

RŽ: Naš plan je da dalje radimo na razvoju programa sigurne kuće kako bi postigli djelimičnu održivost. I sada imamo plasteničku proizvodnju, plan nam je da proizvodimo voće, povrće i ljekovito bilje. Žene koje borave u SK tako bi mogle možda da nešto i zarade.  Takođe, da razvijamo model podršeke žrtvama van sigurne kuće kroz grupe za samopomoć.

Naravno, zagovaranje za bolje zakone i politike, jačanje ženskog liderstva, rad na mijenjanju stereotipa o rodnim ulogama, preventivne kampanje  i druge akcije dio su rada naše organizacije, u savezu sa drugim sestrinskim organizacijama i OCD, ili same, zavisno od potreba.