Donosimo razgovor sa Sandrom Zlotrg, lingvistkinjom, profesoricom BHS jezika i lektoricom, direktoricom Udruženja Lingvisti. Govorimo o rodno ravnopravnosti u jeziku, rodnoj osjetljivosti jezika uopće, ali i komunikacije, akata, zanimanja/profesija, procedura u javnim institucijama u Bosni i Hercegovini, kao i u obrazovanju i medijima.

Da li možemo reći da su žene ravnopravne u jeziku, tj. u njegovoj stručnoj i svakodnevnoj upotrebi? Odnosno, ako bismo okrenuli pitanje: da li su žene u Bosni i Hercegovini diskriminisane i putem jezika?

Mogu biti i diskriminisane i izbrisane i ponižavane. Ili, da obrnemo, jezik nam može biti saveznik u borbi za rodnu i svaku drugu ravnopravnost u društvu. Kvote za veće učešće žena kao kandidatkinja na izborima i veću zastupljenost u parlamentima i vijećima afirmativna su akcija kako bi se pogurale društvene promjene. Kao i insistiranje na rodno osjetljivom jeziku. Možemo čekati da bude više vijećnica, načelnica, zastupnica koje zahtijevaju da im se obraćamo u ženskom rodu ili tu promjenu same možemo podstaći mijenjanjem pravilnika, poslovnika, zakona i sličnih dokumenata u kojima piše da je muški rod „generički“. Jer on to nije.

Da li smatrate da su ustavi i drugi pravni akti u BiH rodno senzitivni, tj. rodno inkluzivni?  Kada bi Ustav BiH bio napisan rodno senzitivnim jezikom, šta bi to ustvari značilo za žene? Da li se kroz nedostatak rodne komponente u Ustavu (nije napisan rodno odgovornim jezikom, ne propisuje afirmativne mjere itd.) može vidjeti i odnos države prema rodnoj ravnopravnosti?

Čak i da dodamo: „Bošnjakinje i Bošnjaci, Hrvatice i Hrvati i Srpkinje i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građanke i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine“ – ostaje gramatički problem ovog nabrajanja gdje konstitutivni narodi isključuju građane i problem ove apozicije gdje se ne zna ko su ti ostali (jesu li oni građani?). Ukratko, dok god ustav ne budu donosili građani i građanke BiH, nikakva rodna senzibilizacija neće pomoći.

Zašto je bitna upotreba rodno senzitivnog jezika u terminologiji zanimanja/profesija, u procedurama i pravnim aktima parlamenata/skupština u BiH, ali i svakodnevnoj i manje formalnoj komunikaciji? Da li je to puka formalnost (da žene oslovljavaju sa zastupnica, a ne zastupnik i sl.) ili suštinska vrijednost, vidljivost, odnosno uklanjanje diskriminacije koja se vrši putem jezika?

Radeći na uvođenju rodno osjetljivog jezika u Parlamentarnu skupštinu BiH uvidjela sam da je to ne formalna nego administrativna stvar. Da vam na magistarskoj diplomi piše da ste magistrica, a ne magistar, nije dovoljno to što završite rodne studije, nego bi ustvari trebalo promijeniti Pravilnik o sticanju i korištenju akademskih titula, stručnih i naučnih zvanja na visokoškolskim ustanovama na području Kantona Sarajevo u kojem su sva zvanja i titule nabrojane u muškom rodu.

Iz perspektive Vašeg dosadašnjeg lingvističkog iskustva (poglavito angažmana podrške Parlamentarnoj skupštini BiH pri uvođenju rodno osjetljivog jezika), možemo li reći da smo postigli upotrebu rodno osjetljivog jezika u praksi?

Kad smo to već uradili, pokazali u priručniku kako uvesti rodno osjetljivu upotrebu jezika u praksu najvišeg zakonodavnog tijela u državi, očekivala sam da će to ka nižim nivoima ići lakše i jednostavnije. Nije. Ispostavilo se da svaka institucija treba imati jednu Ismetu Dervoz. A nema.

Kakvo je Vaše iskustvo rada na uvođenju rodno osjetljivog jezika u institucije? Da li je bilo otpora, kakav je bio odgovor nadležnih na ovu temu/aktivnost?

Nema izravnog otpora, samo držanje linije manjeg otpora. Većina ljudi ustvari ima problema sa kosom crtom. Estetski im nije lijepo vidjeti „građani/ke“ i nisu možda sigurni kako čitati (trebalo bi: građani i građanke, ali neki čitaju i građanike)… Stoga institucije koriste „ogradu“: „Izrazi koji su radi preglednosti dati u jednom gramatičkom rodu u ovom dokumentu bez diskriminacije se odnose i na muškarce i na žene.“ Evo još čekamo zakon, pravilnik, odluku gdje će se svi izrazi radi preglednosti koristiti u ženskom rodu…

Kakvo je stanje s upotrebom rodno osjetljivog jezika u obrazovanju u Bosni i Hercegovini, kao i u medijima/ medijskom izvještavanju? Da li ste analizirali njihovu komunikaciju i materijale?      

Zanimljivo je pratiti objave o Benjamini Karić. Koliko sam upratila, svi mediji su izvijestili o „novoj gradonačelnici Sarajeva“. Važan razlog za to je što su je iz stranke promovirali kao „kandidatkinju za gradonačelnicu“ i što su sve zvanične objave o njoj bile u ženskom rodu (da je pravnica, doktorica nauka itd.). Kako većina naših medija radi po principu copy-paste – tadaaa.

Doduše, jeste se pojavio gramatički problem kod „historijskog susreta dva gradonačelnika Sarajeva i Banje Luke“. Moglo je elegantno: „Historijski susret gradonačelnice Sarajeva i gradonačelnika Banje Luke“. Ili bar „dvoje gradonačelnika“. Ili možda „susret na gradonačelničkom nivou“. Ali nemaju mediji vremena za kreativnost…

Na klix-u je patrijarhat ipak progovorio pa je Benjamina Karić “prva dama Sarajeva”, a Draško Stanivuković nije “prvi gospodin”.

Vidimo da su neki mediji usvojili korištenje rodno senzitivnog jezika, neka zanimanja u ženskom rodu su postala prihvaćena i upotrebljavaju se, međutim to ide jako sporo, ali i dalje generalno postoji veliki otpor prema korištenju rodno senzitivnog jezika. Prema Vašem mišljenju, u čemu je najveći problem?

U patrijarhatu. I navici. Jer u gramatici nije. Prevodilac je prevela – negramatična je rečenica, čak i da dodamo žensko ime uz titulu. Babica ili primalja, medicinska sestra, dojilja, pralja – sve tradicionalno ženska zanimanja i sve gramatički ženski rod. Kad su muškarci počeli obavljati neka od tih tipično ženskih zanimanja, bez problema smo skovali akušer, medicinski tehničar, perač… Zašto bi onda bio problem u vojnikinjama, pilotkinjama, rudarkama ako ima žena koje se time bave? I ovi sada otpori prema zakonskoj odredbi u Srbiji da mediji i javna uprava moraju početi koristiti rodno osjetljiv jezik – rezultat su navike da pričamo uvijek i isključivo u muškom rodu podrazumijevajući žene i rezultat su patrijarhalnog odgoja gdje je naglašavati da ste žena nešto sramotno i ružno. Otud lamenti da su neki izrazi u ženskom rodu „rogobatni“ (ne, nisu rogobatni, nego vi niste navikli da ih čujete) i otud vapaji upomoć da feministkinje „siluju jezik“ ili da je zakonsko regulisanje rodno osjetljive upotrebe jezika vraćanje verbalnog delikta. Jok, to se samo patrijarhat trese. Žene osvajaju sve moguće društvene sfere i obavljaju sve moguće poslove (nažalost, i rudarske) i jezik to, prosto, prati.

Kako se bh. društvo putem upotrebe jezika odnosi prema marginalizovanim skupinama (poput osoba s invaliditetom i LGBTIQ osoba)?

Pitali ste me za stanje u obrazovanju u BiH, pa da sada na to odgovorim. Istraživanje Obrazovanje u BiH: Čemu (ne) učimo djecu iz 2017. koje su proveli Fond otvoreno društvo i agencija proMENTE pokazuje da se situacija od 2007. godine nije mnogo promijenila. Udžbenici nacionalne grupe predmeta i vjeronauke i dalje nedovoljno podstiču kritičko mišljenje kod djece te i dalje boluju od stereotipnih prikaza i nekorektne terminologije. To se najbolje vidi u odnosu prema Romima, Jevrejima, osobama s invaliditetom i LGBT+ osobama. Homoseksualnost udžbenici iz vjeronauke i dalje trpaju u isti koš sa pedofilijom i silovanjem.

Za kraj, prema Vašem mišljenju, kako možemo raditi na prevladavanju stereotipa i diskriminacije koja se kreira i produbljuje jezikom?

Dakle, mijenjati ustav i dokumente, mijenjati udžbenike, pozivati medije na odgovornost… Ukratko, srušiti patrijarhat.

Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene razgovarala Delila Hasanbegović Vukas

Fotografija preuzeta sa http://www.lingvisti.ba