Piše: Delila Hasanbegović

U doba pandemije, prioritetna pitanja od značaja za rodnu ravnopravnost u BiH su trenutno u sferi ekonomije brige i tereta koji se umnogostručio na plećima žena, te proporcionalno većeg učešća žena u tzv. frontlinedjelatnostima – na prvoj liniji fronta(usluge, trgovina, zdravstvo) koje nose dodatni rizik za žene, ne samo u sferi rada, nego i rizika od zaraze.

Međutim, jezik i druga pitanja (politička participacija, rodno osjetljivi ustavi, diskriminacija na osnovu spola) konstatno kreira i pertpetuira stvarnost rodne neravnopravnosti koja je dovela do ove neravnopravne podjele tereta posljedica mjera borbe protiv pandemije COVID-19.

Stoga smo razgovarale sa tri bh. političarke, zastupnice (bivše i sadašnje) o rodnoj ravnopravnosti, iskustvima iz poslovnog, stranačkog i privatnog života, rodnoj senzitivnosti pravnih propisa, parlamentarnih procedura, akata i komunikacije. Posebnu pažnju posvetili smo upotrebi rodno osjetljivog jezika u parlamentarnim klupama. Razgovor sa Ismetom Dervoz, Jasnom Duraković i Miomirkom Milom Melank vodila je Delila Hasanbegović.

Šta za Vas osobno, kao političarku i nositeljicu javne funkcije vlasti u Bosni i Hercegovini, predstavlja rodna ravnopravnost kako u privatnoj, tako i u javnoj sferi?                    

Ismeta: Borba za ravnopravnost i otklanjanje diskriminacije je decenijski proces u gotovo svim zemljama svijeta. Postkonfliktni period u BiH, opterećen brojnim problemima za društvo u cjelini, nije, na sreću, potpuno marginalizirao ova pitanja (što se događa u zemljama sličnih tradicionalnih i kulturoloških naslijeđa). BiH je vrlo rano postavila institucionalni, zakonski okvir potreban za aktivnosti na ovom polju.  Uspostavljanje pravnog okvira i javnih politika u oblasti promocije ženskih ljudskih prava još uvijek ne znači da zakonom objezbijeđena ravnopravnost  osigurava iste mogućnosti. Ravnopravnost, jednakopravnost, paritet, preduvjeti su za ostvarenje naših životnih i profesionalnih ciljeva i želja. Radi se o jednakim mogućnostima za obrazovanje, otvorenim putevima za profesionalni napredak i priznanje, donošenje vlastitih odluka, stvaranje  kvalitetnih odnosa, dostojanstvo i sigurnost.

Jasna: Rodna ravnopravnost mora biti temeljni stub svakog demokratskog društva pa tako i u BiH. To nužno podrazumijeva jednaka prava za žene i muškarce i jednak tretman u svim sferama života. Smatram da je još uvijek dug put da se u BiH postigne tzv. rodni balans i da se na povećanju svijesti o rodnoj ravnopravnosti moraju raditi kontinuirane edukacije.

Miomirka: Smatram da sva ljudska bića moraju imati jednaka prava u svakom pogledu, onako kako to definiše Povelja o ljudskim pravima, te da je došao čas da se društvene uloge prestanu dodjeljivati prema normama prošlosti. U trenutku kada postaje jasno da je i binarna biološka podjela konstruisana, kao i društvena, važno je oguliti naslage predrasuda o tome kako bi ko trebalo da se ponaša i igra društvenu ulogu u skladu s njegovim ili njenim polom.

Da li možemo reći da su žene ravnopravne u bh. društvu i državi? Kakvo je Vaše iskustvo u poslovnom, stranačkom i privatnom životu?   

Ismeta: Uz više napora nego muške kolege sam ostvarivala pomake u karijeri i izborila se za pravo odlučivanja  o vlastitim izborima. Svi pokazatelji (statistike, analize, istraživanja) pokazuju da smo u BiH daleko od ravnopravnosti i zastupljenosti na mjestima odlučivanja, rukovođenja, da posjedujemo manje imovine nego muškarci, da odustajemo od karijera u korist ostanka uz djecu i stare roditelje, brige za porodicu. Procentualno smo u većini, stepen obrazovanja je zavidan, ali ne možemo govoriti o jednakim šansama. Podjednako u poslovnom, stranačkom i privatnom životu žene su žrtve predrasuda i patrijarhalne, konzervativne slike o tome „gdje nam je mjesto i šta to jeste ili nije za nas“.

Zahvaljujući tome da sam odrasla uz samosvjesnu i hrabru majku kao uzora, nikada nisam imala dilemu da li se treba boriti i tražiti svoje mjesto i mogućnosti u porodici i društvu.  Žene su oduvijek temelj društva i porodice, neizostavan i važan faktor u javnom i političkom životu. Nažalost, opterećeni smo brojnim problemima, socijalnim i ekonomskim, konzervativnim naslijeđem, negativnom percepcijom političara i užasnim ponašanjem u javnom prostoru. Sve su to razlozi  zbog kojih se žene teško odlučuju da prihvate rizike javnog angažmana. Uz  jaču svijest o značaju i podršku porodice, društva i međusobnu, vjerujem da možemo povećati vidljivost, sudjelovanje i rezultate žena u politici i društvu općenito.

Izvjesno je da je pred svima nama još dug put i ističem značaj edukacije, koordinacije, uvezivanja, stalnog isticanja obaveze da se iz našeg društva iskorijeni diskriminacija na osnovu spola. To će nam omogućiti život u društvu koje će poštovati prava svih na jednake mogućnosti. Zadatak je to  za mlade, obrazovane žene koje moraju pokazati spremnost i opredjeljenost za aktivno i hrabro sudjelovanje u političkim i društvenim procesima.

Jasna: Nažalost, nisu ravnopravne još uvijek. Kroz vlastiti primjer mogu reći da suštinska ravnopravnost još uvijek ne postoji i sistemski žene nisu zaštićene, ne samo u politici već i u drugim djelatnostima. Njihov glas se ne čuje dovoljno i nikako da se probiju ustaljeni patrijahalni okviri koji nalažu mušku dominaciju na rukovodećim mjestima i u procesima odlučivanja. Kada govorimo o političkoj sceni, rijetko koja žena je nositeljica liste, niti jedna nije predsjednica stranke, unutar zakonodavnih organa još uvijek imamo manje izabranih žena, manje žena na ministarskim pozicijama i manje žena, rukovoditeljica na šefovskim/izvršnim funkcijama u odnosu na muškarce.

Miomirka: Položaj žena u BiH je kompleksan, s obzirom na socijalističko naslijeđe tokom kojeg je bio drastično unaprijeđen položaj žene, ali opet ne dovoljno i ne potpuno dosljedno. Prelazeći iz gotovo feudalnog sistema u politički sistem u kojem su dobile pravo glasa, žene su dobile i stratešku priliku za promjenu položaja u društvu. Ipak, nakon rata devedesetih, situacija je djelimično unazađena vraćanjem tradicionalnih i religioznih dominantnih narativa.

Tokom socijalizma dostignute su neke norme, kao što je jednaka plaćenost, mogućnost za školovanje i jednake šanse u zapošljavanju, bavljenju kulturom, sportom i nekim zanimanjima ranije rezervisanim samo za muškarce. Ipak, ta prava nisu dostignuta u potpunosti pa je na nama da ih i dalje promovišemo. Posebno je bilo zapostavljeno područje nasilja nad ženama u svim oblicima, a tokom rata je eskaliralo u oružje – silovanje je korišteno kao posebna vrsta agresije.

Podjela poslova i dalje je aktuelna – iako su odavno i žene zaposlene, one i danas, dok razmišljaju o genetičkim sekvencama, moraju same planirati šta će djeci za ručak. Ipak, u ionako visokoj stopi nezaposlenosti u BiH preovladavaju žene. Žene su angažovane u slabije plaćenim profesijama, dok su muškarci i dalje dominantni u područjima moći i sile, u politici, bankarstvu, vojsci, policiji… pa i nauci. Takav odnos prema ženi duboko je ukorijenjen i u jeziku – ako žele izraziti posebnu ljubav, majke u Bosni zovu kćerke „sine“. U novim poslijeratnim, tranzicionim, kapitalističkim odnosima ima pokušaja da se mjesto žene ponovo ograniči u skladu s patrijarhalnim normama, ali je i uticaj određenih socijalističkih i oslobađajućih ideja bio dovoljno jak da se to ne desi u potpunosti.

Možemo ovdje primijetiti i nedovoljno diferenciran odnos liberalizma – ljudska prava jesu na vrhu vrijednosti, ali je sloboda religije priznata podjednako pa se religiozne norme koriste za tlačenje i segregaciju žena. Vjerovatno se takvi modeli češće pronalaze u tradicionalističkim sredinama u kojima je okorjelost rodnih uloga jaka (pri tome, tradicija se crpi iz romantičarskih predrevolucionarnih perioda u kojima je nacija jednako religija). I u relativno emancipovanim krugovima pokazuje se često da rodna ravnopravnost nije dovoljno osviještena zbog snažnog uticaja religije i patrijarhalne tradicije.

Da li smatrate da su ustavi i drugi pravni akti u BiH rodno senzitivni, tj. rodno inkluzivni?

Ismeta: Nekoliko je inicijativa za uvođenje afirmativnih mjera u Ustav BiH radi postizanja pune rodne i polne ravnopravnosti. Ustav BiH mora pretrpjeti izmjene koje bi uz poseban fokus na rodnu perspektivu obezbijedile i veću zaštitu garantiranih  ljudskih prava. U ustavima i pravnim aktima Bosne i Hercegovine se nedovoljno upotrebljava rodno osjetljiv jezik, nemamo jasne definicije ravnopravnosti spolova i zabrane izravne i neizravne diskriminacije. Imamo dovoljno razloga, prostora i uporišta za izmjene, dopune, nadgradnju postojećeg zakonodanog okvira u BiH.

Jasna: Ne, nedovoljno ili nikako su rodno senzitivni.

Miomirka: U preambuli Ustava BiH se pominju građani, ali ne i građanke, a nisu među onima kojima se garantuje ravnopravnost pomenuta seksualna i rodna prava. Pol se spominje dva puta u Ustavu, u članu I, stav 7.b navodi da se pol ne može koristiti kao osnov za diskriminaciju, kao i u članu II, stav 4. Pretpostavljam da se Uputstvo o korištenju rodno senzitivnog jezika u Parlamentarnoj skupštini BiH koristi. Međutim, na drugim nivoima vlasti, a specifično u Parlamentu Federacije se ne koriste uputstva. Nemam uvid u kompletnu situaciju, tako da ne znam koliko su drugi pravni akti rodno inkluzivni. U većini zakona se ne koristi rodno senzitivan jezik, osim ponekad u napomeni da se sve rečeno u muškom odnosi i na ženski rod.

Da li je bitna upotreba rodno senzitivnog jezika u procedurama i pravnim aktima parlamenata/skupština u BiH, ali i svakodnevnoj i manje formalnoj komunikaciji? Da li je to puka formalnost (npr. da žene oslovljavaju sa zastupnica, a ne zastupnik) ili suštinska vidljivost, odnosno uklanjanje diskriminacije koja se vrši putem jezika?

Ismeta: Izbjegavanje upotrebe rodno osjetljivog jezika jedna je od prepreka s kojima se žene suočavaju u nastojanju da osnaže svoju ulogu i pozicije u javnom prostoru. Njegovom širom upotrebom otvaramo  nova poglavlja u tretmanu, isticanju prisutnosti, značaja i položaju žena u društvenom i političkom životu u BiH.

Rodno osjetljiv jezik je i jezičko i političko pitanje. Lingvistički, jezici u službenoj upotrebi u BiH su orođeni, odnosno poznaju oblike za muški, ženski i srednji rod. Nijedan od tih rodova nije generički da se odnosi na sve osobe i ne podrazumijeva u sebi sva tri roda. Nije prihvatljivo da se rad i prisustvo žena „podrazumijevaju“. Kako kaže dr. Nenad Veličković: „Navika da muškim rodom označavamo i žene loša je navika. Ona je sticana vijekovima u društvu muške vidljivosti i ženske nevidljivosti. Imala je alibi u javnom prostoru u kom su muškarci govorili, radili i odlučivali. I danas se čini opravdanom, ali njeni advokati nemaju druge argumente osim inercije.“

U Preporuci Komiteta ministara Vijeća Evrope R (90) 4 o eliminaciji seksizama iz jezika navodi se: „Preporučuje se da vlade zemalja članica promoviraju upotrebu jezika koji će odražavati princip ravnopravnosti žena i muškaraca i preduzmu sve mjere koje smatraju podesnim kako bi se: ohrabrila upotreba, koliko god je moguće, neseksističkog jezika te uzeli u obzir prisustvo, status i uloga žene u društvu, kao što trenutna lingvistička praksa čini kad su u pitanju muškarci; uskladila terminologija u zakonodavstvu, javnoj administraciji i obrazovanju s principima ravnopravnosti spolova, i ohrabrila upotreba neseksističkog jezika u medijima.”

Jasna: Apsolutno da. Jako je bitna u kotekstu umanjenja rodne diskriminacije. Uvođenjem rodno osjetljivog jezika vidno bi se smanjila ta vrsta diskriminacije, pogotovo u izvjesnom periodu kada bi to postala zakonska obaveza, što podrazumijeva jednak tretman i istu ulogu u parlamentima. Više bi se čuo glas žena i mnoge zastupnice bi dodatno bile ohrabrene da govore otvorenije i bez straha od cenzure po osnovu roda.

Miomirka: Naravno, smatram da se biće kulture „čita“ u jeziku. „U početku bijaše Riječ.“ Samo su ona zanimanja koja su društveno prihvatljiva da se žene njima bave dobijala ranije forme u jeziku, npr. učitelj i učiteljica. Zajedno sa prihvatljivošću da žene mogu obavljati iste poslove, trebalo bi razvijati i rodno senzitivne nazive. Mnogi smatraju rogobatnim forme u ženskom rodu, što je, naravno, pitanje učestalosti i dosljednosti primjene. U ovom času, kada je jedan jezik podijeljen na zapadnu i istočnu jezičku normu, vodi se borba za standardizaciju nastavaka sa posebnim osvrtom na to da se u jeziku očituje i ideologija. Ja mislim da su nastavci ili prefiksi jednako dobri i prihvatljivi, istočni i zapadni, južni i sjeverni, sve dok se nedvosmisleno razumije šta se hoće reći. Prije no što su žene dobile pravo glasa, nisu ni mogle biti zastupnice, a samo je 75 godina prošlo od tad. Nastojim da vodim računa i da budem zastupnica, poslanica, predstavnica, dizajnerka ili dizajnericaitd.

Pomenula sam već primjer nazivanja kćerke „sinom“ kao eklatantan primjer upotrebe jezičke diskriminacije. Htjela bih ovdje pomenuti i neke izraze koji se koriste u metaforama i prenesenim značenjima, koji su diskriminatorni ne samo rodno, a na koje bismo morali reagovati i uticati na njihovu pežorativnu upotrebu. To su izrazi poput „država je maćeha“, „ciganisanje“, „kurva“, „drolja“, „kopile“, „pička“ kao sinonim za kukavičluk i izdaju, na sličan način kako se riječi „seljak“ i „peder“ već manje(?) koriste u pogrdnom smislu.

Iz perspektive Vašeg dosadašnjeg političkog i parlamentarnog iskustva (poglavito angažmana u komisijama za ravnopravnost spolova i ljudska prava), možemo li reći da smo postigli upotrebu rodno osjetljivog jezika u praksi?

Ismeta: Pomaci su vidljivi. Zahvaljujući inicijativama, došlo je do promjena poslovnika, pravilnika o radu, načinima interne i eksterne komunikacije, sastava parlamentarnih tijela. Stvar je pojedinačnog senzibiliteta i insistiranja na dosljednoj primjeni, implementaciji u svakoj prilici. Svojim primjerima najbolje pokazujemo kako želimo biti pozicionirane i tretirane.

Jasna: Nažalost, nismo još uvijek u dovoljnoj mjeri. Smatram da su i mediji dijelom krivi za ovakvu praksu, jer dokle god ne upotrebljavaju rodno osjetljivi jezik u javnom diskursu, teško ta vrsta jezičke promjene dolazi do svijesti ljudi, jer se ne čuje dovoljno. Dakle, još uvijek nema dovoljno svijesti o tome zašto je to dobro za sve.

Miomirka: Još smo daleko od sasvim dosljedne prakse, ali je danas u BiH prilično široko rasprostranjena ideja o opravdanosti i razložnosti upotrebe rodno osjetljivog jezika, možda i više od ideje o ravnopravnosti polova u pojedinim oblastima ljudskog djelovanja. Mislim da postoji sve manje otpora. Ovaj je jezik prihvaćen u medijima koji su važan i uticajan kanal prenosa i implementacije. S obzirom na to da smo imali tek dvije sjednice Komisije za jednakopravnost spolova, ne mogu pouzdano tvrditi koliko ga koriste pojedine članice i članovi, ali generalno postoji pozitivan stav da se Inicijativa o upotrebi rodno osjetljivog jezika implementira u Predstavničkom domu, a vjerovatno i Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.

Kako biste ocijenili postupak uvođenja rodno senzitivnog jezika u Parlamentarnu skupštinu BiH, koji ste Vi pokrenuli? Kakav je bio odgovor na inicijativu, koji su bili izazovi? Da li ste zadovoljni rezultatom?

Ismeta: Iskreno, bila sam iznenađena kad sam na pitanje „zašto uz moje ime stoji titula u muškom rodu“ dobila odgovor da je „to tako oduvijek i da nikome nije smetalo do sada“. Ta vrsta nevidljivosti i negiranja mi je bila neprihvatljiva. Uz suradnju koleginica i kolega u Komisiji za ravnopravnost spolova sam počela tražiti način za realizaciju inicijative da se to promijeni.  Dobila sam podršku Agencije za ravnopravnost spolova BiH, stručnih službi Parlamenta BiH, obratila se za suradnju istaknutim lingvistima, sociolozima, kulturolozima.

Projekat čiji je cilj bilo otklanjanje diskriminacije u jeziku (u odnosu na pripadnice ženskog roda) koji je sada u upotrebi u PSBiH je studiozno pripremljen, argumentiran i podržan od eksperata iz cijele BiH i stručnjaka za jezike u upotrebi u našoj zemlji, usvojen u oba Doma PSBiH. Bilo je potrebno gotovo dvije godine od inicijative do realizacije. Izradili smo Instrukciju za korištenje rodno osjetljivog jezika u izradi pravnih propisa koje usvaja Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine i Sekretarijat PS BiH, opća uputstva za korištenje rodno osjetljivog jezika u aktima u kojima se odlučuje o pojedinačnim pravima (svi akti u vezi s radnopravnim statusom, svi akti koji se odnose na korištenje prava koja proizlaze iz radnopravnog statusa i dr.) koje donosi Kolegij Sekretarijata PS BiH. Dali smo prijedloge izmjena i dopuna dokumenata: poslovnika domova PS BiH te jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa. Usvojena su i uputstva za korištenje rodno osjetljivog jezika u saopćenjima i informacijama za štampu, uputstva za korištenje signatura zaposlenih osoba i članova PSBiH u rodno osjetljivom jeziku – usaglašene signature zaposlenih lica, vizitkarte, potpisi na službenim dopisima, natpisi na kancelarijama itd, uputstva za izmjenu statičkog dijela internetske stranice uz korištenje rodno osjetljivog jezika. Zanimljivo je da smo na određene otpore naišli kod žena, zastupnica! Stoga je u našem projektu naglašeno da se treba uzeti u obzir to kako osobe žele da ih se oslovljava.

U Službenom glasniku BiH (br. 58 od 28. jula 2014.) objavljena je Izmjena i dopuna Jedinstvenih pravila, što znači da će se zakoni i dokumenti objavljivati uz poštivanje rodne ravnopravnosti: korištenjem rodno neutralnih oblika (osoba ili lice) te navođenjem uporedo oblika i u muškom i ženskom rodu u slučaju da se izrazi odnose i na muškarce i na žene. Unosi se i opća odredba da se izrazi pisani u jednom rodu odnose bez diskriminacije na oba spola, te je utvrđena obaveza uvođenja ove odredbe u sve propise koji se usvajaju.

Koliko mogu vidjeti i iz informacija koleginica i kolega, sve upute iz Priručnika koji je objavljen na kraju projekta se primjenjuju.

Da li ima suštinske podrške za ovu i slične inicijative u našim zakonodavnim tijelima, iz Vaše perspektive zastupnice i bivše predsjednice radnog tijela za jednakopravnost spolova, trenutno zastupnice u kantonalnoj skupštini? Koji su najčešći argumenti za, a koji protiv korištenja rodno osjetljivog jezika u dokumentima i korespondenciji parlamenta?

Jasna: Smatram da ima dovoljno podrške za ovu i slične inicijative, ali se ta podrška ispoljava samo deklarativno, a ne i suštinski. Moja inicijativa je dobila veliku podršku, prošla je i bila usvojena od strane većine. No njen smisao i značaj se gube kada dođe do suštinske implementacije u formalno-pravnom smislu. Rukovodstvo Doma nije, čini mi se, imalo stvarnu volju da istu implementira kroz legislativu. I to nekako uvijek bude kamen spoticanja, jer većina smatra još uvijek da su ovakve teme i pitanja nebitni za društveno-političku zbilju. U najmanju ruku, ljudi smatraju ovo pitanje efemernim u odnosu na mnogobrojne probleme i pitanja koja po mjeri dosadašnjih vladajućih struktura imaju veći prioritet. I tu priča počinje i završava. Niko zapravo ne želi da ulazi u mukotrpne i dugotrajne procedure oko toga, jer su rukovodstva obično dominantno muška te se prioritet stavlja na neka druga pitanja. Porazna je činjenica i da veliki broj izabranih žena u parlamentima ne daje podršku ovakvim inicijativama i smatraju da to nije bitno i da to ništa ne mijenja. Nužno bi bilo promijeniti način razmišljanja o tome kako bi se stvarno nešto promijenilo.

Vi ste zastupnica i članica Komisije za jednakopravnost spolova. Kakva je trenutno klima u Parlamentu Federacije BiH glede inicijative za upotrebu rodno osjetljivog jezika, koju je Sarajevski otvoreni centar uputio zastupnicima_ama, članovima_icama Komisije Predstavničkog doma? Koji su koraci do sada napravljeni i šta bi rad na ovom pitanju podrazumijevao? Kakva su Vaša očekivanja – da li će se ova inicijativa uspješno provesti?

Miomirka: Postoji u Komisiji većinska svijest da se ova inicijativa treba sprovesti. Nekolicina smatra da to nije prioritetno pitanje. Međutim, nestabilna politička situacija i nedostatak stabilne većine koja formira vlast, dovela je do toga da do sada nije imenovana niti nova Vlada Federacije niti novi premijer/ka, nakon izbora 2018. godine. Komisija je formirana u relativno prihvatljivom roku, ali nedugo potom je nagoviješteno da će predsjednik Komisije dati ostavku zbog prelaska u Parlamentarnu skupštinu, pa je rad bio blokiran već od sredine 2019. godine. Uglavnom, inicijativa je prihvatljiva većini zastupnika i zastupnica, i mogla bi se naći na dnevnom redu odmah po izboru nove predsjednice ili predsjednika, nadam se ove godine.