Staša Zajović i feministički pristup pravdi: Ideja i implementacija Ženskog suda
Preuzeto sa: voxfeminae.net
Organizacija sa sjedištem u Beogradu Žene u crnom od 1991. godine organizirala je preko 1500 javnih antiratnih, a pritom i antinacionalističkih i antifašističkih protesta u vidu nenasilnog otpora i umjetničko-aktivističkog angažmana.
“Dobar dio tih protesta vezan je za ono što se zove suočavanje s prošlošću, ali to nisu samo protesti, to su scenske akcije i vidovi uličnog obrazovanja, kazališne predstave na ulici stvorene zajedno s antiratno profiliranim umjetničkim kolektivima.”, pojašnjava Staša Zajović, jedna je od osnivačica Žena u crnom, s kojom smo razgovarali na svojevrsnom krunskom događaju njenog 25 godišnjeg nastojanja stvaranja mira na našim prostorima: Ženski sud na području bivše Jugoslavije – feministički pristup pravdi koji je održan u Sarajevu od 7. do 10. svibnja ove godine.
Osim što su jedne od najpoznatijih aktera kulture vidljivog nenasilnog otpora, Žene u crnom rade i na
a) stvaranju mreže ženske solidarnosti, mirovnih koalicija i saveza,
b) stvaranju ženske alternativne povijesti – kreiranju povijesti i teorija na osnovu onoga što se čuje ili što su čule od žena
c) organiziranju mirovnih edukacija
pritom zahtjevajući kontinuirano suočavanje s prošlošću i zalažući se za demilitarizaciju.
Žene u crnom ostavljaju za sobom bogatu dokumentaciju svog djelovanja, koja se može naći i na njihovim web stranicama, a za posebno bolje upoznavanje njihova rada ističu se svojevrsni manifestUvek neposlušne iz 2006. (PDF, 80 str.) i zbornik Žene za mir 2012. (PDF, 302 str.)).
O počecima, uzroku, kao i razvoju antimilitarističkog djelovanja Staša Zajović kaže:
„Mi smo od početka rata javno i jasno i glasno pozivale muškarce da ne idu u rat, da odbiju mobilizaciju. Podržavale smo dezertere i storile smo Mrežu za prigovor savjesti zajedno sa njima, i radile jako puno na kampanjama za prigovor savjesti u onim vremenima kada je to bilo jako nezgodno. Antimilitarizam je veoma važan za žene, zato što militarizam najviše pogađa živote žena, a najveća sredstva se izdvajaju za militarizam.
Antifašitička smo organizacija, protivimo se bilo kakvom povijesnom revizionizmu, konkretno jako smo aktivne protiv rehabilitacije ratnog zločinca Draže Mihajlovića, to je ono što se dešava ovih dana. Imamo mrežu u Srbiji, održavamo sastanke, trudimo se da naša mreža bude horizontalna, da bude prostor za kritičku refleksiju, za ozbiljne političke debate, tako recimo imamo praksu da svake srijede odkad postojimo u isto vrijeme imamo ono što se zove diskusioni kružok, obrazujemo se međusobno i onda pravimo te koalicije nas koji smo zabrinuti, promišljamo i svađamo se, sporimo kako kad i kako s kojim ishodom.
Cilj nam je da nam mreža bude puna ljudi različitih orijentacija i životnih stilova. Pluralitet identiteta i statusa je bitan uz to što je uzbudljiv, a nekad naporan.
NA MOJ RAD OBVEZUJE ME STVARNOST, OBVEZUJE ME ČINJENICA DA SAM SVJEDOKINJA, AKTIVISTKINJA, ODGOVORNA GRAĐANKA I TO DRŽAVE IZ KOJE JE POTEKAO TOLIKI ZLOČIN. MENE TO OBAVEZUJE DA SE IZUMLJUJEM I DA POSTAVLJAM BROJNA PITANJA SEBI I DRUGIMA I DA ONDA ZAJEDNO ODLUČIMO ŠTO ĆEMO URADITI.“
Jedna od akcija nastala iz takvih pitanja bila je da je Staša sa ostalim ženama iz Srbije išla se obraćati ženama iz Vukovara i Srebrenice pod sloganom Ne u naše ime, a po principu direktne feminističke etike odgovornosti:
„Ja ti se obraćam, dakle žrtvi zločina počinjenog u naše ime, da me izuzmeš iz zajednice koja je sebi dala za pravo da vrši zločine u moje ime jer ako ti ja to ne kažem – lično tebi u oči – ti možeš da misliš da svi mi mislimo isto, a ja to ne želim.
Feministički je da se upuštaš u mnoge ozbiljne izazove, ali da stvaraš prostor u kome će tvoja razlika biti uvažena. Ali moralni imperativ je upućeno obraćanje žrtvi, da želim da znaš da mene ne predstavlja ta država.“, kaže Zajović.
Nakon što je Slobodan Milošević nekažnjeno umro, rodila se ideja o pokretanju ženskom narodnom tribunala, zatim je aktiviran REKOM, a nakon toga se krenulo raditi na Ženskom feminističkom sudu, koji ne znači odbijanje institucionalne pravde i krivičnog sudstva, ali te mehanizme propituje.
„Krivična pravda je važna za sve, kao i individualna krivična odgovornost, ali to nije dovoljno i ovaj proces Ženskoga suda je pokazao obavezu nas i aktivistkinja, a posebno pravnih stručnjakinja da se proširi pojam kažnjivosti, i to je za mene jedan od najvećih učinaka ovoga procesa – da su svjedokinje te koje traže nove vrste kažnjivosti i nekrivične sankcije. Što to znači?
Mora da se postavi pitanje kolektivne odgovornosti, političke, država koje su planirale, organizirale, a kasnije izvele zločine i nastavljaju ih i one su nekažnjene. To su države na Balkanu. A sada će sve biti amnestirane kao kolektivni počinitelji, a onda će institucije kao kolektivne koje proizvode stanje duha i uvjete preko obrazovnih institucija opravdavajući zločin i mentalne intelektualne matrice koje samo perpeturiaju zločin koji u svakom trenutku može da se ispolji u vidu ozbiljnih poremećaja, bilo osvetoljubivih činova ili nečeg drugog.
Proces organiziranja Ženskog suda počeo je početkom 2011. godine kada je u toj regionalnoj priči Ženama u crnom data uloga programskih koordinatorica, što je podrazumijevalo vrlo opsežne pripreme, desetine novih vidova obrazovnih aktivnosti koje su služile da se ljude upozna s idejom, da žene odluče koji model im najviše odgovara, da li ženski tribunal ili ženski sud, gdje će se održati, koje vrste nasilja će uključivati. Taj cijeli ciklus je trajao tri godine, s 16 feminističkih diskusijskih kružoka koji su uključivali opsežan obrazovni program, kritičke debate, zajedničko učenje o etici odgovornosti, a iznjedrio je desetak čitanki.
Zajednički sastanak sa potencijalnim svjedokinjama za Srbiju, 2014. foto: zeneucrnom.org
ŽELJELE SMO DA ŽENE BUDU IZVORI INFORMACIJA ČINJENIČNE ISTINE, ALI I DA IH POTAKNEMO DA NAM TUMAČE ŠTO SE DOGODILO, DA POSTANU SUBJEKTI I DA NAM KAŽU SVOJU VERZIJU. DA BI ONE TO REKLE MORA SE STVORITI PROSTOR U KOME SE NJIHOVO PRETRPLJENO ISKUSTVO POŠTUJE KAO ZNANJE JEDNAKO NAJVIŠEM AKADEMSKOM NIVOU, KAO NEŠTO ŠTO MORAJU DA UVAŽE AKADEMSKI LJUDI, A NE DA IH PODUČAVAJU ČESTO ONI KOJI NEMAJU NIKAKAV KONTAKT SA STVARNOŠĆU.
U zadnje dvije godine počeo je intenzivan rad priprema svjedokinja. Priprema i selekcija totalno je bio horizontalni i demokratski rad, znači sve svjedokinje su odlučivale. Nije se biralo po atraktivnosti nego se biralo po tome da li je nasilje koje su žene pretrpjele takvo da odrazi iskustvo velikog broja žena, da pokazuje da su to matrice koje određeni centri moći i mašinerije nacionalističko militarističke organiziraju zato da bi u ratu pretvorili ljude, muškarce u topovsko meso, žene u idealne majke i supruge ili pak silovane kao ratni plijen i trofej, a kasnije u tzv. mirnodopsko, kada se urušene tvornice, kada je izvršna distribucija nacionalnog bogatstva, onda su to jedna suvišna potrošna roba pljačkaške privatizacije.
DIREKTNA POVEZANOST RATNE EKONOMIJE I DANAŠNJE BIJEDE U KOJOJ SE ŽIVI, ODNOSNO RATA I SIROMAŠTVA JE JAKO VAŽNA ZA FEMINISTIČKO ZNANJE I TO SMO ZAPRAVO NEKAKO U OVOM PROCESU I VIDJELE.“
Žene su jako pozitivno reagirale na činjenicu da postaju resursi, subjekti i generatori znanja.
“To je velika odgovornost i nas i njih. Mi smo osmislile proces i rukovodile, a one su nas navodile tako da je riječ o zajedničkom radu. Kad je prvo uobličavanje tekstova bilo gotovo, morale su same intervenirati u svoj tekst da ga dovrše. Čitav su dan pisale, prepravljale i korigirale i onda potpisale. Tada je jedna rekla: ‘Pa mi pišemo povijest.’
Da, one stvarno pišu povijest.”
Druge vrste priprema za Feministički sud bile su na području količine neprerađenih trauma.
“Nisam znala da ima toliki ogroman ocean neprerađenih trauma koje kao da su se desile jučer. Postoji ogromna potreba da se o tome govori, da jedna drugu čuju i da ta neizrecivost iskustva postane javna, kolektivna memorija, budući u većini društava postoji potpuna ravnodušnost prema žrtvama, osim možda kada su neke komemoracije. Ovaj proces je bio zaista usmjeren svjedokinja, a one su postale dobre prijateljice, u kojem je ta solidarna ženska zajednica povezana iskustvom raznih vrsta zločina i zlodjela, iskustvom otpora, individualnog, kolektivnog, organiziranog. Kako su postale dobre prijateljice, oslobodile su se straha jedne od drugih, a zatim i straha da pričaju pred drugima na ovom sudu.
Potrebno je da ovakve vrste alternativnih sudova funkcioniraju uz postojeće, da sve to bude zajedno, a ne da se odvaja. Da se patrijarhalna fragmentacija preispituje, da se uvažavaju različiti statusi jer različite vrste znanja su bitne. Etablirano znanje mora se moći nadopunjavati i mijenjati, a teorije se moraju graditi na osnovu onoga što je živa materija, odnosno život, a ne da ljudska bića služe da se potvrde neke teorije.”
Tijekom procesa pripreme proizvedeno je deset čitanki o najvažnijim pitanjima vezano za koncepte pravde, kao i preko 60 malih dokumentarnih filmova.
“Naša grupa za video aktivizam učinila je ne znam koliko videa za edukativni program, za ono što se zove internacionalistička solidarnost žena, da se upoznaju, da se prošire neki vidici, da se ne ukorijene u ulogu žrtve, jer je na Balkanu najgore da se taj narcizam žrtve stalno cementira.”
Ženski sud za bivšu Jugoslaviju ne reproducira institucionalni sud, a ima međunarodno vijeće koje je sastavljena od osoba koje poseduju izvanredno znanje o situaciji, kontekstu, uživaju međunarodni ugled i moralni integritet. Vijeće ne izriče presude, ali izriče javne osude, te vrši pritisak na nacionalne i međunarodne institucije. Ženski sud može pokrenuti odgovarajuće mjere protiv počinioca zločina, uključujući i prikupljanje dokaza za pokretanje sudskih postupaka.
“Predsjednica sudskog vijeća je Vesna Rakić Fulanović, jedna od najvećih stručnjakinja međunarodnog prava, Latinka Perović je jedna od najvažnijih povjesničarki u ovoj regiji ali i šire, zatim je tu Charlotte Bunch – žena najvišeg akademskog nivoa koja je organizirala mnoštvo tribunala, pokrenula ogroman broj feminističkih inicijativa, zatim profesorica prava iz Australije Dianne Otto kao i naša mirovna aktivistkinja Vesna Teršelić. One će donijeti preporuke i zahtjeve u skladu sa onim što smo čule od svjedokinja jer je jako puno bilo zahtjeva, kako međunarodnih tako i nacionalnim institucijama.
Jedna od stvari koja vrlo brzo dolazi je dobar, ozbiljan i temeljan razgovor sa svim svjedokinjama i da se dogovorimo koji su sljedeći koraci. Ima ih mnoštvo. Jedan od njih je primjerice u RH aktualni Zakon o silovanim ženama. Zajedno s nekim organizacijama u Srbiji aktualan je Zakon o civilnim žrtvama rata, a tu je i potreba žena da se organiziraju u različite vrste malih ad hoc sudova za različita pitanja.
Nadalje, tu je i pitanje nastanka feminističkih terapeutkinja koje su izvanredne u ovom procesu, a drugo je pitanje političkog obrazovanja, razgradnje određenih uvriježenih narativa. Neizvjesno je hoće li nas u tome podržati donatori jer to nije tako atraktivno pitanje. Ali i ovdje smo imale jako puno problema s donatorima jer smo odbile bilo koju vrstu nametanja jer je ono što oni za nas rade samo tehnička pomoć u procesu kojeg smo mi zapravo vodile.
Za najmanje novca, urađeno je najviše. Misim da je to jedan od razloga zašto su žene tako rado sudjelivale u ovome. Sve žene žele da se ta alternativa nastavi, i mislim da bi bilo jako neodgovorno da se ženska knjiga svjedočenja ne napravi. Dakle, svjedočenja žena, analiza svega što smo čuli, a onda ćemo detaljno odlučiti o sljedećim koracima.
Solidarna zajednica žena koju je ovaj proces stvorio želi da održava odnose, ali ne samo radi prijateljstva već i radi onoga što su saznale da se događalo. To je ono što je osnovno.
To nije samo pitanje medijske blokade nego je i pitanje ozlojeđenosti, straha, nezainteresiranosti, ovisno na kojoj se poziciji nalazimo i iz koje države dolazimo i kakav je naš status bio.
Ono što bi bilo jako važno je stalno podizanje svijesti o problemima, o jednoj univerzalnosti patnje, ali univarzalnosti borbe, samo da se ne zakucamo u tu jednu, da se zaglavimo u tu jednu narcističku jedinstvenost onoga što se desilo – vrhunske patnje ovoga što se desilo na Balkanu, već da se otvorimo i za azilante i za žrtve Srebrenice.
Potrebno je da te različite vrste nepravdi upijaju jedna od druge i da ne posluže kao oruđe za najgore nacionalističke manipulacije, da njihova patnja ne bude upotrebljena kao izvor nestabilnosti. To je veliki problem u ovoj regiji, jer je jedna od najvećih dilema ta da su nacionalizam, njegove ideologije i prakse jedna od najvećih prepreka miru na ovim prostorima.
RAZGRAĐIVANJE NACIONALIZMA NA SVIM NIVOIMA DRUŠTVA, DRŽAVE I INTELEKTUALNE ELITE NEŠTO JE NA ČEMU SE JAKO TREBA INZISTIRATI, KAO I SHVATITI DA JE MILITARIZACIJA DUHA I SLAVLJENJE SVOJIH HEROJA ZLOČINACA JAKO OPASNO. MINIMIZIRANJE ODGOVORNOSTI SVOJIH, A PREBACIVANJE ODGOVORNOSTI NA DRUGE TAKOĐER JE OPASNO. TO STVARA DRŽAVE TVRĐAVE ETNIČKE NETRPELJIVOSTI, DRŽAVE U KOJIMA ZBOG NEMILOSRDNOSTI PREMA SVOJIMA I DRUGIMA, LJUDSKI ŽIVOTI LJUDSKI SLUŽE ISKLJUČIVO KAO BIRAČKA MAŠINERIJA I U SVRHU OSTVARIVANJA PROFITA.
MENI JE NAJVAŽNIJE DA SE TA VELIKA OPSJEDNUTOST ETABLIRANOM INSTITUCIONALNOM MOĆI RAZGRADI ZATO ŠTO JE TO JEDNA PATRIJARHALNA MATRICA KOJA NE MOŽE PROMIJENITI POVIJEST, ALI NI NAŠE ŽIVOTE.
Cijeli ovaj proces jako je uzbudljiv i politički i emotivno važan za mene kao feministkinju, kao građanku i mislim da je neodgovorno podcjenjivati one koji su marginalizirani. Ne treba ih populistički ili s nekim paternalizmom tretirati nego raditi zajedno sa njima na onome što se zove alternativna moć. Moć sa margine. Shvatiti da moć nije samo u institucijama.
Vidjela sam da ovo što radimo može promijeniti i učiniti boljim i dostojanstvenijim humanijim naše živote i da nekako pokaže sklad riječi i dijela. Mislim da je jako veliki broj ljudi skeptičan prema bilo kakvim vidovima alternativne moći.
