Vlasnicu rudnika mangana Bužimljani su prihvatili kao svoju, i oni koji je vole i koji je ne vole. Ona se za to izborila. U Bužimu zapošljava trenutno 32 rudara i još 15 suradnika, a ukupno zapošljava više od 500 ljudi jer je vlasnica i četiri rudnika feronikla i jednog rudnika hroma u Albaniji i Makedoniji

Prepoznavanje vrijednih osoba uvijek je bio defekt i usud u našem narodu, koji niti cijeni svoje cvijeće, a ni kad je strana flora u pitanju ne uspijeva razabrati žito od kukolja. Kod intelektualno i poslovno superiornijih vidimo samo mane jer one su, otprilike, na visini našeg vidnog polja, dok visine uspjeha bude nam vrtoglavicu.

U godinama propale privatizacije iza nas gledao sam kako su općinski oci davali čak i kreditne garancije bjelosvjetskim probisvijetima koji su pod krinkom biznisa otimali naše državne firme, ne samo podmićujući nego i blagodareći na podaničkom klanjanju naših tupih…

Ljubica, Indira i Nurfeta

Kod istinskih poslovnih autoriteta, kada su stranci u pitanju, naši odgovorni u jednakoj mjeri su pokazivali svoju suprotnost, nastojeći ih onemogućiti u namjerama, uzburkavajući predrasude i špekulacije, pravni košmar i neutaživu glad za mitom.

Ili je lud ili bi stvarno napravio kvalitetnu procjenu kod svog poslovnog interesa neko ko bi se usudio da zagrize u taj naš Gordijev čvor, i da još pronađe snage da ostane u biznisu ovdje kod nas.

Ovdje dolazimo do priče Ljubice Jovanovske iz makedonske porodice koja se već generacijama bavi energetikom i rudarstvom. Diplomirala je međunarodne odnose i diplomatiju, po nezavisnosti radila je za makedonsku Vladu, zatim dvije godine u Briselu u sektoru za integracije i sektoru EU za rudarstvo i energetiku. Od 2004. pokreće vlastiti biznis, kupuje rudnike širom Balkana, a nakon šest godina raznih peripetija u BiH, pokreće proizvodnju i u rudniku mangana Bužim.

Tu nije išlo sve glatko, ona ne bi sad o tome, ali samo nek’ se zna da je godinama njen projekt bio na meti napada lokalnih medija, u nemilosti političara koji su prolazili, uključujući i čuvenog krajiškog premijera koji je danas u pritvoru.

Začudo, ostali su na nogama i plan dolazi u svoj vrhunac jer tek na proljeće će moći obogaćivati mangan, instalirati novu tehnologiju i proizvoditi pet puta više rude koju odmah izvoze. Sve što se pretrpjelo će se isplatiti, jer sad dolazi profit.

Ljubica Jovanovska kao vlasnica, direktorica Indira Krupić i generalna sekretarica Nurfeta Dekić tri su djevojke koje vode rudnik mangana i koje su nas pozvale da im se pridružimo na njihovoj proslavi Dana rudara.

Priče eto odmah tu, gdje rudnik vode tri jake žene, girl power, i to baš u Bužimu, koji bi na top-listi najkonzervativnijih i patrijarhalnih mjesta na svijetu stao među prvih deset.

“Nije samo Bilal Bosnić ovdje taj koji ima četiri žene, moj did je imao pet istovremeno, pa su dvije jedne noći pobjegle”, priča nam jedan Bužimljanin u prvom lokalu gdje smo sjeli.

Bužimljani, svi oni imaju jake muške brade, samo što ih većina brije. Niko ovdje nema doći i njima pričati nešto o vjeri i islamu, a o junaštvu i herojstvu još manje. Hamze i gazije, strah i trepet dušmaninu, ponos i dika Krajini, ljudi od časti i obraza. Sve se ovo mora reći o njima da bismo nastavili ovu priču koja je ipak o ženama.

U restoranu gdje će rudari slaviti upoznajemo vlasnike, braću Ahmeta i Remzu Dizdarević i koji nam odmah zadaju zagonetku: “Tri snahe i tri svekrve, koliko je to žena?”

Računam, al’ ne pogađam.

Bez istine se propada

“Četiri, gostu, moja žena, moja mati i moja majka su tri snahe, a moja mati, moja majka i nane su tri svekrve.”

“I sve živjele zajedno u jednoj kući?”

“Sve, nana je, alarahmetile, umrla!”

Aferim.

Ali vlasnicu rudnika Ljubicu Bužimljani su prihvatili kao svoju, i oni koji je vole i koji je ne vole. Ona se za to izborila. Oboljela je i od karcinoma limfnih žlijezda, pa se i sa tim nedavno, hvala bogu, izborila.

U Bužimu zapošljava trenutno 32 rudara i još 15 suradnika, a ukupno zapošljava više od 500 ljudi jer je osim ovog rudnika mangana u BiH, vlasnica četiri rudnika feronikla i jednog rudnika hroma u Albaniji i Makedoniji.

“U drugim rudnicima posao je organizovan tip-top, samo dođem i pokupim izvještaje. Ovdje u Bužimu sam najčešće i, kada dođem, uvijek moram da ostanem duže nego sam planirala”, priča nam ona.

Proizvodi se 30.000 tona mangana godišnje u Bužimu, ali će na proljeće u opremu biti investirano blizu 10 miliona, pa će se proizvoditi 150.000 tona, i to još oplemenjene rude. Zahvaljujući kupcima, najviše Standard Mine Groupa iz Švicarske, a zatim i OFZ-a iz Slovačke, opstali su u poslu iako su do sada imali slab kvalitet. Ipak, probili su se na evropsko i kinesko tržište, te im se smiješi bolja budućnost. Mnogo novih radnih mjesta bit će i u Bužimu.

Ljubica Jovanovska planira kupovati još rudnika u BiH, bacila je oko na boksit i željezo, ali ne želi više da to bude u ovom kantonu. Izboriti se jednom sa Krajišnicima dovoljno je da se više ne treba pokušavati.

Pitamo je za Hamdiju Lipovaču, koji je bio jedan od onih koji su joj ometali posao. Kaže da joj ga je sad žao, ali da svako treba odgovarati za svoja djela: “Možda on ne bi bio takav prema nama, ali su ga zlonamjerni ljudi filovali sa netačnim informacijama o nama, a ko se okruži ljudima od kojih ne može dobiti istinu, sigurno će da propadne”, kaže ona.

Pitamo je za stanje u BiH, s obzirom da je radila u Briselu, u sektoru za EU integracije. Kaže da ne želi da govori o politici, i to preporučuje svima, uključujući i političare. Samo rad i profesionalizam mogu rezultirati napretkom, ništa drugo.

Kada je posao u pitanju, ona je dan ranije bila u rudarskom bazenu, zatim je održala sastanak sa rukovodiocima rudnika i proizvodnim sektorom, te sa predstavnicima Standard Mine Groupa, koji kupuju rudu. Direktor Standarda Burim Ismail sa zadovoljstvom je izvršio pregled kompanije za koju smatra da ima potencijal da postane najznačajniji proizvođač mangana u Evropi. Razmotreni su planovi razvoja. Planska eksploatacija i tehnološki proces postavlja se na novi nivo, te će se izbjeći nepotrebni gubitak materijala i finansijske zagube. Dinamika i kapacitet svih operacija bit će optimiziran.

A sad profit…

Kaže da je ekonomska situacija u BiH teška, osim toga, svugdje u svijetu je došlo do pada tržišne cijene mangana i svih ruda općenito. Sve do ove godine nisu ni planirali profit, nego pokriće investicije, ali ipak 2014. ocjenjuju uspješnom.

Na večeri organizovanoj uz dan rudara svi su se radovali. Nagradili su rudara Amira Tahića, rukovodioca eksploatacionog polja. Ovaj mladić u slobodno vrijeme trenira bužimsku djecu u taekwon dou i svake godine sa nekoliko njih učestvuje u reprezentaciji BiH koja razbija noseve na prvenstvima širom svijeta.

“Zadovoljan sam radom u rudniku, može biti bolje kao što svugdje ima prostora da bude, ali plata je redovna, živi se i radi se”, kazao nam je Tahić.

Zatim su uručili i žuti rudarski šljem, na koji su se svi potpisali, najstarijem radniku Izetu Čauševiću, kojem je ovo posljednja godina, pa će u penziju. On od 1979. radi u rudnicima, počeo je u Sloveniji, a završio kod kuće u Bužimu. I sada je najjači majstor za rukovanje teškim mašinama.

Moramo spomenuti i gosta sa austrijskog geološkog univerziteta, inžinjera Muhameda Osmana, porijeklom iz Sudana. On je trenutno omiljeni lik u Bužimu, kažu “em što je lijep i garav, em što brat musliman”. Moa, tako ga zovu, ne ostavljaju na miru.

“Imam hiljadu zahtjeva za facebook prijateljstvo od ljudi u Bužimu, svi me vole i želim ostati jedini Afrikanac ovdje, drže me kao da sam kralj”, kazao nam je on.

No, svi oni mogu ostati, ali Ljubica Jovanovska mora dalje. Ima dvije kćerke kojima se mora vratiti, Anastasiju, koja treba da magistrira, i Miru, koja je još gimnazijalka. “Strašno su pametne“, kaže, “i možda jednog dana nastave mamin posao”.

Trenutno, kako kaže, u Bosni i Hercegovini za nju nema konkurencije. Strane firme bi htjele doći, ali se ovdje ne mogu snaći: “Puno je opstrukcija, komplikovane administracije i korupcije. Ja sam ovdje sa teškoćom opstala, samo zato što znam jezik, što smo iz zajedničke bivše države, te unaprijed poznajem i očekujem takav mentalitet”, kaže Jovanovska.

Najgore u Bužimu je prošlo, a to je sam proces privatizacije kada je mnogo mašina prodano radi namirivanja sudskih potraživanja. Zatim je zaustavljen otpor onih koji bi po defaultu nastavili da dalje preprodaju i uništavaju firme u kojima više niko niti radi, niti se zna vlasnik, što je problem sa većinom privatizovanih preduzeća u kantonu. Uloženo se još nije povratilo, ali je proces proizvodnje samoodrživ. Uz novu investiciju posao će biti itekako profitabilan. Nova radna mjesta, novi rudnici, nove radne pobjede, za Ljubicu nema stajanja. Žene znaju šta rade.

Ako su u Bužimu to bili u stanju da priznaju i poštuju, onda za njih više ne postoje visoke prepreke ni preteški izazovi.