Kad su mi rekli da trebam napisati zalagački esej o tome tko sam i čime  se bavim, znala sam da će mi teško pasti pisati baš na tu temu, uopće pisati o sebi. Radije bih da zalijepim linkove društvenih medija kako to inače radim, pa se tu odgovor sam javi.

Uz podršku žena koje sam upoznala kroz aktivnosti Fondacije CURE i smjernice da samo budem ono što jesam i da budem svoja, prve riječi su krenule.

Moje ime je Stanislava Borovac i dolazim iz Čapljine, točnije selo Trebižat na istoimenoj rijeci. Turistička sam voditeljica i interpretatorica kulturne baštine s posebnim naglaskom na avanturizam i outdoor (vanjske) aktivnosti, planinarka učlanjena u HPD Prenj 1933. Mostar, gorska spasiteljica u GSSuBiH, te članica raznih organizacija civilnog društva koje kroz svoj rad čine dobro zajednici u kojoj djeluju.

Cijelo moje djetinjstvo obilježila je rijeka Trebižat ili kako je od milja zovem vena zavičaja mog. Kao djevojčici mi je dijagnosticirana urođena skolioza i kifoza, te sam djetinjstvo provela noseći različite ortoze nakon čega su uslijedile i dvije operacije kralježnice, što me na određen način udaljilo od svega sportskog općenito. Osim plivanja. Ono kao takvo je bilo poželjno i preporučeno, i ja sam se tome jako radovala. Liječila me ta rijeka godinama i sigurna sam da bez nje ne bi bilo ni mene.  Liječi me i dan danas.

Želja za hodanjem i istraživanjem rasla je svakog dana sve više, a velika prekretnica je bila učlanjenje u planinarsko društvo i otkrivanje ljepota koje kriju bosanskohercegovačke visine.  Moja školska raja je iznenađena više od mene  i kada se sretnemo često se pitaju kako to da netko tko u životu nije sudjelovao na tjelesnom danas osvaja vrhove. Međutim, kada vam u dvadesetim doktor kaže: „E sad možete sve, al’ polako“, onda se tu nema što puno misliti.

Krenula sam istraživati, fotografirati i dijeliti te uhvaćene trenutke na društvenim mrežama. Što sam više upoznavala Bosnu i Hercegovinu, više sam je voljela.  Često za sebe kažem da me razmazilo hercegovačko sunce i da zbog njega ne pomišljam o napuštanju ovih prostora.

Velik dio moje obitelji se raselilo po Europi tražeći bolje prilike za sebe i svoju obitelj, no meni to nikad nije bila opcija. Ne vidim da bih igdje mogla postojati ovakva kakva jesam, pa sam ostala i odlučila utjecati na ono što mogu i kako mogu. Ostala sam izgraditi i stvoriti nešto u čemu bih uživala zajedno sa nećacima i nećakinjama kada mi dođu. Tu su mi uvelike pomogle društvene mreže. Smatram da je svatko od nas na određen način medij i može ako to želi iskoristiti u poslovnoj sferi života, ili u ovom slučaju aktivističkom djelovanju. U mom slučaju se privatno i poslovno u potpunosti isprepliću tako da ni sama ne znam gdje jedno počinje, a gdje drugo završava.

Jedno vrijeme me ljutilo to što odlaze skoro pa svi oko mene, razmišljala sam o tome tko će ostati i tko će se boriti za ovo što ovdje imamo? A onda čovjek uvidi da takvih osoba ima na svakom koraku i da je potrebno samo malo volje i vremena kako bi našli/e slične sebi, okupljene u različite udruge i organizacije. Tu saznaš koliko jakih pojedinaca/ki i udruga djeluje na istim prostorima, a koji/e se bore za iste ciljeve, bilo da se radi o borbi za zaštitu naših rijeka ili nekom drugom vidu aktivizma.
Nekako sam ja tu borbu za rijeku Trebižat osobno shvatila i pozivala sam sve stanovnike/ce duž rijeke da objavljuju fotografije i opise mjesta, a sve u cilju kako bi podigli svijest o tome što je ta rijeka nama i kako ne treba dozvoliti gradnju novih MHE (malih hidroelektrana).
Borba za sve naše rijeke nikada ne smije stati i uvijek ih moramo od nekoga štititi, počevši od nas samih.

Naše rijeke su divlje i neukrotive baš kao i narodi koji žive duž njihovih tokova. Ne trebamo dozvoliti da se zatvaraju u velike cijevi baš kao što ni čovjek ne smije sebi dozvoliti da ga se zatoči u kolotečinu i da ne sudjeluje u zajednici u kojoj živi. Moramo isticati pozitivne primjere, ali i ukazivati na one koje ne donose dobro.

Ako nas je bilo čemu naučila ova godina iza nas, onda je to da se trebamo okrenuti sebi samima i pomoći jedni drugima, jer svaka država vodi borbu za sebe. Bosna i Hercegovina je zemlja neiskorištenog potencijala kojeg prvenstveno trebamo zaštititi kako bi na odgovarajući način uživali u njemu.  Dugujemo to generacijama koje dolaze nakon nas.

Jednostavno, ukoliko  većina nas odluči i krene raditi na tome da naša zajednica postane bolje mjesto za život, ona će boljom i postati. Svatko od nas svojim osobnim primjerom i djelovanjem može doprinijeti promociji Bosne i Hercegovine kao turističke destinacije, te u skladu sa svojim mogućnostima pomoći izgraditi zemlju iz koje neće odlaziti mahom mladi ljudi, jer baš kao što pjesma kaže: „Sunce tuđeg neba, neće vas grijat kô što ovo grije“, ako vam je do sunca naravno.

Meni je jako stalo i jedva čekam da ponovno zasja u punom sjaju.

Ukoliko vas put nanese u Hercegovinu javite se, stojim na raspolaganju za dati preporuku što posjetiti i probati, meni je to u vlastitom opisu.

Do tad  imamo online prostore da se pratimo.
Ostajte mi zdravo i aktivno.

Stanislava Borovac