Autorica: Esma Numanović, studentica master studija Međunarodni odnosi i diplomatija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

Posljednje dvije decenije, svjesno ili nesvjesno, okruženi smo različitim problemima vezanim za zdravstvenu zaštitu u Bosni i Hercegovini: krenuvši od problema administrativne prirode u pogledu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, preko nedovoljne informiranosti građana/ki u sferi istih tih prava na tretman i liječenje, do nemogućnosti ostvarivanja zdravstvene pomoći uopšte iz različitih razloga. Bosna i Hercegovina, kao suverena i međunarodno priznata država potpisnica je brojnih međunarodnih konvencija sa kojima bi u teoriji u potpunosti trebala uskladiti svoje zakone i prakse, da bi eventualno bila ravnopravna članica međunarodnih institucionalnih okvira nužnih za njen napredak. Ipak, u praksi je to jedna teško sprovodljiva strategija. U ovom tekstu pokušaćemo odgovoriti na sljedeća pitanja: da li decentralizirani sistem zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini dovodi građane i građanke u situaciju da se moraju okrenuti ka alternativnim načinima osiguravanja sopstvenog zdravlja? Koliko njih iz finansijskih i drugih razloga uopšte nije u mogućnosti da sebi osigura kvalitetno liječenje, te je na taj način ovisno o urušenom sistemu? Da li je diskriminatorna zakonska regulativa koja politike rada zdravstvenih službi temelji po kantonalnim i entitetskim politikama, a ne po jednakim pravima svih građana Bosne i Hercegovine? Da li možemo govoriti o nejednakom tretmanu i mogućnostima liječenja određenih pojedinaca i pojedinki koji dolaze iz različitih prebivališta? Koliko je neinformiranih ljudi uopšte u državi, koji ne poznaju ni osnovna prava i obaveze u ovom polju javnih politika i čija je to odgovornost? Da li ove pojave ugrožavaju šanse svih građana i građanski za eventualno ozdravljenje?

Međunarodne zdravstvene politike i slučaj Bosna i Hercegovina

Evropska socijalna povelja (koju je prihvatila i ratificirala država Bosna i Hercegovina) jedan je od brojnih dokumenata kojim se definiraju prava i obaveze građana/ki i države u pogledu zdravstvenog sistema i njegove funkcionalnosti. Analiziranjem ove povelje lako je zaključiti da je njen primarni interes i temelj jednakost svih ljudi bez obzira na rasu, pol, godine i bilo koje druge faktore u cilju onemogućavanja bilo kakve diskriminacije kada su u pitanju esencijalna ljudska prava i potrebe. Tako se u članu 13. ove Povelje navodi da „sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na socijalnu i medicinsku pomoć, zemlje potpisnice preuzimaju obvezu da: osiguraju da svako lice koje ne raspolaže odgovarajućim resursima, i koje nije u mogućnosti osigurati te resurse bilo vlastitim naporima ili iz drugih izvora, posebno uživanjem beneficija šeme socijalne zaštite, dobije odgovarajuću pomoć, i u slučaju bolesti, brige koju iziskuje njeno stanje…“[1] što potkrijepljuje posljednjom, četvrtom stavkom ovog člana koja kaže da država treba da „primijeni odredbe navedene u stavovima 1., 2. i 3. ovog člana na jednakim osnovama na svoje državljane i na državljane drugih zemalja potpisnica koji zakonito borave na njenom teritoriju, u skladu sa svojim obavezama iz Evropske konvencije o socijalnoj i medicinskoj pomoći, potpisanoj u Parizu 11. decembra 1953. godine.“[2]. Ukoliko ove navode stavite u odnos sa činjenicom da zdravstveni sistem u BiH počiva na 13 ministarstava zdravstva i 13 zdravstvenih fondova, 2 različite entitetske politike, jednom posebnom sistemu namijenjenom za Brčko distrikt[3] – kao i prihvatite činjenicu da svaki od ovih elemenata ima pravo da kroji različita načela pristupu zdravstvenoj zaštiti, shvatit ćete da je izraz decentraliziran zdravstveni sistem u samom početku teksta ukazao na veliku kompleksnost ostvarivanja jednog univerzalnog pristupa zdravstvenoj zaštiti na državnom nivou, kao i veliku vjerovatnoću da zbog Ustavnog poretka BiH takvu reformu nije ni moguće implementirati.

Riječ „reforma“ obilježila je 2016. godinu: ustavna reforma, reforma obrazovanja, reforma političkog sistema, reforma sistema uopšte. Brdovit je put kojim se Bosna i Hercegovina kreće prema svom trenutno glavnom političkom cilju, što je u konačnici pristupanje Evropskoj Uniji. Mada reforma zdravstvenog sistema nije uslov čije je ispunjenje nužno potrebno da bi postala članica ove nadnacionalne institucije, ona se i dalje spominje u 28 od 35 poglavlja vezanih za postizanje konačnog cilja i pristupanje Evropskoj Uniji. Posljednji izvještaj Evropske Komisije o BiH iz 2016. godine[4] u poglavlju 4.1.8. o zapošljavanju, socijalnim politikama i politikama javnog zdravstva navodi činjenicu da u sferi zdravstvene zaštite po pitanju Bosne i Hercegovine jeste nužan razvoj savremenijih zakona o zdravstvu i rad na razvitku javnih zdravstvenih politika, kao i njihovo usklađivanje na entitetskom nivou zarad jednakosti u čitavoj državi. Uprkos tome, mi u 2017. godini nailazimo na poražavajuće situacije pri kojima sam svjedok da je čak i pružanje minimalne pomoći veoma ugroženom pacijentu stavljeno na čekanje da bi se hitnim transportom osoba vratila nadležnim matičnim institucijama zdravstvene zaštite u entitet u kojem je njegovo boravište. Ovakav površan pristup je često uzrok za loš tretman i eventualan fatalan ishod zbog nesuklađene zakonske regulative i decentraliziranosti zdravstvenog sistema. Nekvalificiranost kadra koji osmišljava i zaključuje ovakve regulative (ili ih osporava radi „nacionalnog interesa“) dovodi građane i građanke u situaciju da svoju zdravstvenu zaštitu moraju plaćati privatnim zdravstvenim ustanovama da ne bi rizikovali komplikacije uslijed administrativnih opstrukcija, bez obzira na njihove trenutne mogućnosti liječenja – a i to ukoliko slučaj nije hitan i imaju finansijsku potporu za taj poduhvat. Sa smanjenom stopom zaposlenja sigurna sam da je broj ovakvih „sretnih slučajeva“ sve manji. O kojim jednakim pravima svih nas onda možemo govoriti ukoliko nas od života i smrti dijeli pitanje „a u kojem kantonu/entitetu živite?“.

Neinformisanost građana/ki u (nejednake) principe sistema zdravstvene zaštite

Problem koji se u izučavanju ove pojave ispituje jeste i sama neinformisanost građana/ki po pitanju poznavanja načina za ostvarivanje njihovih prava. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti FBiH navodi se da „Federacija iz federalnog budžeta osigurava sredstva za: programiranje, usklađivanje, provođenje i praćenje izvršenja zdravstvenog prosvjećivanja i odgoja stanovništva, te unapređenje zdravlja;“, pa i dalje većina građana/ki jednostavno uopšte ne poznaje svoja prava i obaveze po pitanju unapređenja ličnog zdravlja. Gdje onda odlazi taj procenat iz budžeta? Mnogo mladih ljudi koji ovo upravo čitaju, primjera radi, nisu sigurni da li imaju pravo na zdravstvenu zaštitu i do koje godine, ukoliko nisu zaposleni. Česta je neformalna preporuka među građanima i građankama da se liječenje osigura na privatnoj klinici, ukoliko je osoba to u mogućnosti priuštiti, zbog nepovjerenja ustaljenog prema javnim institucijama. Informisanje je veoma otežano obzirom na ionako narušen sistem rada administrativnih radnika u većini javnih sfera BiH, pa tako i u zdravstvenom sistemu. Upućivanje građana/ki svih uzrasta u poznavanje ovih tematika trebalo bi da se odvija od osnovnih škola, preko drugih obrazovnih institucija, pa i pri zavodu za zapošljavanje i zavodima zdravstvene zaštite. Na kraju krajeva, ako federalni budžet osigurava ovakva sredstva, kako to da moja veoma obrazovana i nezaposlena poznanica A.N. u 25. godini života nije upoznata s tim da je imala pravo da se liječi svih ovih godina, do 26. godine putem sistema javne zdravstvene zaštite, kao što to nije znalo ni ostalih četiri od pet osoba kojima sam naknadno postavila identično pitanje?

Mnogo mladih ljudi često je vraćeno sa šaltera u zavodu za zapošljavanje bez ostvarenog prava na zdravstvenu zaštitu jer nisu na vrijeme bili informisani da imaju 30 dana po završetku školovanja za prijavu na biro, a samim tim i ostvarivanje zdravstvene zaštite? Ili je 90 dana? Pet od pet mladih osoba kojima sam neformalno postavila ovo pitanje nije sa sigurnošću znalo uopšte da li je 30 ili 90 dana, a pogotovo da gube svako pravo na zdravstvenu zaštitu ukoliko to ne učine u zadatom roku. Republika Srpska je, za razliku od Federacije BiH, malo fleksibilnija po ovom pitanju pa barem nemaju ovakav zahtjev po pitanju ostvarivanja prava. Alternativni izvještaj za BiH 2016 objavljen od strane Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH po ovom pitanju navodi da je neophodno „izjednačiti naknade u oblasti socijalne zaštite da bi se svim građanima/kama osigurao jednak tretman i ista prava u oblasti rada, socijalne i zdravstvene zaštite“ kao i „ukinuti odredbe kojima se zdravstveno osiguranje nezaposlenih osoba uslovljava rokovima prijavljivanja na evidenciju zavoda za zapošljavanje“[5]. To su veoma realni zahtjevi koji su nužni ako se želimo nazivati državom Evropske Unije.

Još jedno pitanje za sve vas koji čitate: koliko vas je zadovoljno, u najmanju ruku obeshrabrujućom, činjenicom da je pristup esencijalnim lijekovima (lijekovi koje po potrebi dobijate na recept) različit od kantona do kantona? Pa da tako neko obolio od svojevrsne bolesti u Sarajevu može dobiti lijek, ali u Zenici ne može. Nije li ovakav poredak pristupa aparatima, lijekovima i informacijama sam po sebi diskriminirajući za sve građane i građanke Bosne i Hercegovine i kako to da se još ne borimo za to da ostvarimo ova esencijalna prava?

Budućnost sistema zdravstvene zaštite u BiH

Većina analiza iskorištenih za dodatno informiranje po pitanju ove oblasti nosi slične poruke, prije svega tu da decentraliziran sistem zdravstvene zaštite zaista narušava zdravlje građana/ki. Čekanje u redovima za najobičnije preglede i čekanje po godinu dana na krucijalne preglede (magnetne rezonance, skenovi i sl.) su nešto na što smo se već previše navikli i s čim smo se u potpunosti asimilirali. Ovakav sistem zdravstvene zaštite u državi koja se bori sa mnogim rastućim socio-ekonomskim problemima uzrokovanih decentralizacijom sigurno ne smije biti nešto s čim se građani i građanke Bosne i Hercegovine trebaju pomiriti i što trebaju akceptirati kao nepromijenjivu činjenicu. Zakoni koji regulišu korištenje zdravstvenih prava u Federaciji BiH su Zakon o zdravstvenoj zaštiti (“Službene novine Federacije BiH”, broj 29/97), Zakon o zdravstvenom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH”, broj 30/97), a u RS-u Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS (Službeni glasnik RS br 18/99) i Zakon o zdravstvenom osiguranju RS (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 10/96),[6] su dokumenti kojima je redom neophodna dorada i dovođenje na jednake razine između entiteta, zarad realnog osiguravanja jednakosti o kojoj svi tako željno govorimo. Godišnji izdaci za budžet države preveliki su po glavi stanovnika/ce da bi ovo pitanje ostalo bez interesa javnosti, pa i druga veoma važna pitanja vezana za zdravlje građana/ki npr. pitanje prava porodilja, medicinski potpomognute oplodnje i legalizacije medicinske upotrebe ulja kanabisa u BiH bivaju stavljeni na niže tačke dnevnog reda u odnosu na neka iscenirana politički-orijentirana pitanja od čijeg rješavanja korist u svakom slučaju nemaju konačni korisnici/e ovih odluka, a to su građani i građanke Bosne i Hercegovine.

Neophodno je osmisliti i sprovesti dovoljno dobar sistem koji bi zadovoljio potrebe na državnom nivou, jer ako ništa, potreba za kvalitetnim i funkcionalnim zdravstvenim sistemom nam je svima jednaka i neophodna, posebno ako se osvrnemo na činjenicu da naš medicinski obrazovan kadar sve više bez namjere povratka prelazi granice ove države. Usklađivanje zakonskih zdravstvenih normi putem institucija koje smo u to ime i birali uz pomoć zdravstvenih institucija svih kantona, entiteta pa i države mora da bude primarni cilj donositelja politika. Informiranje javnosti bi, ako ništa, trebao biti normativ za svaku zdravstvenu instituciju: razgovor sa korisnicima i korisnicama, postavljanje promotivnog materijala prava i obaveza, kao i promovisanje mogućnosti koje nam naš zdravstveni sistem nudi moraju biti dostupni široj javnosti. Ne možemo više na portalima tražiti „kako se to ostvaruje zdravstvena zaštita prilikom putovanja“ i „imam li pravo na zdravstveno osiguranje u 25. godini ukoliko sam nezaspolen/a“ jer nas je strah razgovarati sa administracijom. Ne smiju nas više vraćati sa šaltera ukoliko smo u nuždi samo zato što neko živi u Sarajevu, Tuzli, Bijeljini ili Zvorniku. Ne možemo jedne lijekove kupovati u Zenici, druge u Brčkom, a treće u Mostaru. Na kraju krajeva, ne smijemo dopuštati da zdravstvenu pomoć tražimo uz obilatu naplatu sredstava koja ionako ne možemo obezbijediti u ovakvom sistemu.

Ovaj tekst je isključiva odgovornost autora/ice, te ne označava nužno i stavove Inicijative za monitoring EU integracija u BiH

[1] European social charter, http://www.coe.int/en/web/turin-european-social-charter; 15.03.2017. u 14:39
[2] European social charter, http://www.coe.int/en/web/turin-european-social-charter; 15.03.2017. u 14:39
[3] Do univerzalne zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini, pregled stanja i preporuke za djelovanje; Inicijativa i civilna akcija (ICVA) u saradnji sa: Helsinški komitet za ljudska prava u BiH i organizacijama civilnog društva iz BiH –  http://icva-bh.org/wordpress/wp-content/uploads/2015/07/Do-univerzalne-zdravstvene-za%C5%A1tite-u-Bosni-i-Hercegovini-1.pdf 15.03.2017. u 14:42
[4] COMMISSION STAFF WORKING DOCUMENT, Bosnia and Herzegovina 2016 Report – http://europa.ba/wp-content/uploads/2016/11/20161109_report_bosnia_and_herzegovina.pdf, 15.03.2017. u 14:43
[5] Alternativni izvještaj za BiH 2016, Inicijativa za monitoring evropskih integracija BiH, http://eu-monitoring.ba/site/wp-content/uploads/2016/07/HRP_alternativni-izvjestaj_BOS_12.07.2016.-web.pdf – 15.03.2017. u 15:06
[6] Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u poštivanju i razvoju ekonomskih i socijalnih prava; http://civilnodrustvo.ba/media/45735/izvje%C5%A1taj-o-napretku-bosne-i-hercegovine-u-po%C5%A1tivanju-i-razvoju-ekonomskih-i-socijalnih-prava-u-2007-godini-u-okviru-procesa-eu-integracija-sa-preporukama.pdf

Prenosimo: http://eu-monitoring.ba/zdravstvena-zastita-u-bih-problemi-decentraliziranog-sistema-medunarodne-politike-i-neophodnost-reforme-zdravstva/