Nakon što je srbijanska glumica Milena Radulović izašla u javnost sa optužbama za silovanje koje je počinio njen profesor glume, javile su se brojne druge žrtve sa prostora cijelog Balkana. Njihova svjedočanstva koja su objavljena na Facebook stranici „Nisam tražila“ potresle su region i izazvale mnoštvo reakcija. Velika podrška je pristigla anonimnim žrtvama, ali i mnoge prijetnje i prijave stranice kojima su se pokušale ušutkati žrtve. Internet portali koji su izvještavali o ovoj temi su bili preplavljeni komentarima poput „šta je čekala dosad“, „mora da je htjela čim nije odmah prijavila“ i slično.

Ne možemo a da se ne zapitamo zašto, kada je u pitanju silovanje i seksualno uznemiravanje, ovo biva prva reakcija ljudi? Zašto je velikom broju ljudi prvi instinkt da pokuša opravdati počinitelja, ne pokazujući nimalo suosjećanja prema žrtvama? Zašto žrtve šute? Pokušat ćemo ovim tekstom odgovoriti na ta pitanja.

Krivičnim zakonom Federacije Bosne i Hercegovina predviđa se minimalna kazna zatvora od 1 godine i maksimalna kazna zatvora od 10 godina. Ukoliko je silovanje počinjeno na naročito okrutan i ponižavajući način, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od 3 do 15 godina.^[1] Za silovanje maloljetne osobe Zakon određuje samo minimum od 3 godine, što znači da sud može izreći maksimalnu kaznu zatvora od 20 godina. Da li su ovi rasponi kazni pravedni ili ne, ne možemo tvrditi sa sigurnošću. Ali čini se poprilično jasno i jednostavno – zakon postoji, predviđene su kazne, samo treba prijaviti. U čemu je onda problem?

Prije svega, potrebno je sagledati situaciju iz ugla žrtve. O tome smo razgovarali sa Amilom Ždralović, sociologinjom i docenticom na Pravnom fakultetu u Sarajevu.

„Razlozi neprijavljivanja nasilja ili seksualnog uznemiravanja su različiti. Temeljem dosadašnjih istraživanja možemo identificirati neke od razloga kao što su bojazan od viktimizacije ili nepovjerenje u pravosudne institucije. U nekim situacijama osobe ne znaju prepoznati da je ono što im se dešava – bez obzira koliko za njih to bilo nelagodno i bolno iskustvo – zabranjeno ponašanje. Nekada osobe koje su preživjele nasilje ili uznemiravanje, ne znaju koje dalje korake poduzeti. Različiti oblici seksualnog uznemiravanja ne prepoznaju se kao takvi i trpe se kao bezazlena ponašanja. Akcentiram pitanja rodnih predrasuda i stereotipa koji oblikuju socio-kulturalne prakse i normaliziraju kulturu nasilja. Seksualno uznemiravanje i nasilje je široko rasprostranjeno i u većini situacija ostaje neprijavljeno velikim dijelom i zbog takve reakcije koja je oblik viktimizacije žrtve.“

Dakle jedan od glavnih razloga za neprijavljivanje seksualnog uznemiravanja, uznemiravanja na osnovu spola ili bilo kojeg drugog oblika diskriminacije je strah od reakcije okruženja. Zakon o zabrani diskriminacije zabranjuje viktimizaciju kao poseban oblik diskriminacije^[2]. Svrha ovih odredbi je zaštita od nepovoljnog postupanja usmjerena ka svim osobama koje prijave diskriminaciju, bilo da su je same doživjele ili su svjedočile diskriminaciji. Ovakva zakonska regulacija je bila neophodna obzirom da veliki broj osoba, koje su doživjele seksualno uznemiravanje ili bilo koji drugi oblik diskriminacije, biva dodatno diskriminiran unutar okruženja koje postaje zastrašujuće, degradirajuće i ponižavajuće.

Ako se žrtve pak odluče da prijave seksualno nasilje ili uznemiravanje, pitanje je kakav će ishod dobiti, odnosno da li će institucije stati u odbranu žrtve. Prema izjavi tužiteljice navedenoj u istraživanju Sarajevskog otvorenog centra, žrtve se nekad prilikom davanja izjava u policiji osjećaju kao osumnjičenici, a ne kao žrtve silovanja, zbog načina postupanja prema njima.^[3] Jedna od tužiteljica intervjuiranih za potrebe istraživanja navodi: „ovi predmeti su jako teški za dokazivanje, oni su teški za žrtvu, od momenta kad treba da ode da prijavi djelo, mora otići u onom stanju poslije izvršenja krivičnog djela, pa onda mora u CUM da se obavi ljekarski pregled, da se prikupe materijali koji će poslije da se vještače, DNK, sperma, sve je to jako neprijatno. Nakon toga mi smo još uvijek jedno konzervativno društvo, tu žrtvu čeka suđenje gdje mora ponovo davati iskaz, ponovo proživljavati sve ono što se desilo i pri tome žrtve osjećaju stid, sramotu što im se to dogodilo.“^[4]

Dodatno otežavajuću okolnost za žrtvu predstavlja i argumentacija odbrane kojom se često nastoji narušiti kredibilitet žrtve i insinuirati da se radi o promiskuitetnoj osobi. Zakonima BiH je zabranjeno postavljanje pitanja o prethodnom seksualnom životu žrtve, međutim, sudije/tkinje često ne poduzimaju ništa kako bi zaustavili/e uvođenje ovakvih dokaza.^[5] Prilikom donošenja presuda, sudovi često analiziraju da li se žrtva mogla oduprijeti ili ne. Kao olakšavajuće okolnosti uzimaju odnos između žrtve i počinitelja, što je ne samo zabranjeno odredbama Istanbulske konvencije^[6], već i naglašeno da se takav odnos ima uzimati kao otežavajuća okolnost. No sud zanemaruje tu obavezu, pa je tako u jednom slučaju silovanja donio presudu kojom osuđuje počinitelja na 15 godina zatvora za krivično djelo silovanja koje je izvršio nad svoje tri kćerke, a kao olakšavajuću okolnost navodi porodične okolnosti.

Dodatni problem koji uočavamo jeste pitanje pristanka. Prema Istanbulskoj konvenciji, pristanak je potrebno dati dobrovoljno kao rezultat slobodne volje osobe. Dakle ne postoji sveobuhvatna definicija pristanka ili odbijanja, ali ono mora biti šire tumačeno. Čest problem u ovom društvu jeste da se žrtve optužuju da nisu bile izričite u odbijanju – „zašto se nije borila“, „zašto nije vrištala“, „zašto je hodala sama“, te je to za njih samo po sebi pristanak. Činjenica da neko nije vrištao iz sveg glasa ne znači da je žrtva to htjela, naprotiv. Svi različito reagujemo, neko će se boriti, neko će se „zalediti“ a neko će pokušati pobjeći. Ovoga smo vrlo svjesni kada se radi o drugim krivičnim djelima. Nikada se nismo zapitali zašto radnik_ca u kladionici nije pokušao_la uhvatiti lopova ili odbiti da bude opljačkan_a, ili zašto osoba kojoj je ukraden novčanik nije reagovala, dakle mora da je željela da bude napadnuta.

Drugi problem koji se tiče pristanka jeste dobna granica za pristanak. Ovo je pitanje koje također nije univerzalno riješeno. Ne postoji jasno definisana dobna granica za davanje pristanka. Krivični zakon FBiH definiše dijete kao osobu koja nema navršenih 14 godina života.^[7] To znači da se ne smatra krivičnim djelom spolni odnos sa osobom koja ima navršenih 14 godina života, što je apsurdno,  obzirom da se radi o osobi koja nije dovoljno psihički zrela da shvati značaj spolnog odnosa i pristanka. Osim toga, kontradiktorno je da KZ FBiH dozvoljava spolni odnos osobama koje su navršile 14 godina života, dok Porodični zakon FBiH ne dozvoljava sklapanje braka osobama mlađim od 18 godina. Samo u izuzetnim slučajevima sud može dozvoliti sklapanje braka osobi koja je navršila 16 godina ukoliko utvrdi da za to postoje opravdani razlozi.^[8]

Zbog svih ovih okolnosti nije začuđujuće da imamo procenat od 64,6% oslobađajućih i osuđujućih presuda sa izrečenom minimalnom zatvorskom kaznom ili kaznom zatvora ispod zakonski predviđenog minimuma.^[9] Najviša izrečena kazna je 7 godina zatvora (zakonski maksimum je 10 godina), izuzev u slučaju oca koji je silovao svoje kćeri, kojem je izrečena kazna zatvora od 15 godina, što je zapravo iznimno mala kazna obzirom da se radi o tri žrtve sa kojima je bio u porodičnom odnosu, što je dodatno otežavajuća okolnost.

Šta možemo promijeniti? Za početak ohrabrujem sve osobe koje su bile žrtve silovanja i diskriminacije u bilo kojem okruženju, da isto prijave, ma koliko to teško bilo, jer je to jedini način da promijenimo stvari. Ukoliko prijavljujete seksualno uznemiravanje ili uznemiravanje na osnovu spola, važno je imati na umu da teret dokazivanja postoji na strani tuženog_e, a ne na strani tužitelja_ice, što je olakšavajuća okolnost za žrtve.

Osim toga, važno je da osvijestimo građane i građanke, roditelje, nastavnike_ce, a naročito mlade osobe, o silovanju, seksualnom uznemiravanju, uznemiravanju na osnovu spola, kako prepoznati uznemiravanje i kako reagovati. To bi se moglo najbolje provesti kroz uvođenje seksualnog obrazovanja kao zasebnog nastavnog predmeta. Pored toga, neophodno je izmijeniti krivične zakone na način da vrlo jasno definišu pristanak, dobnu granicu za davanje pristanka, definisati seksualno uznemiravanje, uznemiravanje na osnovu spola i druge vidove uznemiravanja, te kriminalizirati spolni odnos sa osobama koje nisu navršile 16 godina života.

Javne institucije, javna i privatna preudzeća trebaju usvojiti protokole o postupanju u slučajevima seksualnog uznemiravanja i olakšati žrtvama pristup pravnoj pomoći.

Mediji u našem društvu igraju važnu ulogu, te je vrlo bitno da se prilikom izvještavanja suzdržavaju od rodnog stereotipiziranja i širenja omalovažavajućih članaka i slika žena.

Ukoliko ste doživjele seksualno uznemiravanje ili preživjele silovanje, možete se obratiti nekoj od sljedećih organizacija:

1. Organizacija Glas žene Bihać: 061 981 264
2. UZ “SEKA” Gorazde / Centar za edukaciju, terapiju i demokratski razvoj Kuća “SEKA” Goražde: 038 222 099 i 061 020 355
3. Udruženje žena MOST Višegrad: 058 622 715
4. Udruženje Građana VIVE Žene: 035 224 311/ 035 224 310/ 061 042 308
5. Udruženje Žena BiH Mostar: SOS telefon 1265 (besplatni pozivi); tel: 060 32 85 459 (Viber)
6. Udruženje “Ženska Vizija”: 061 859 080
7. Ž.P. „Podrinjka” Srebrenica: 065 369 188; mevlida.mehanovic@gmail.com
8. Fondacija uduržene žene Banja Luka: tel/fax 051 463 143 i tel. 051 462 146 te SOS telefon 1264 za zene i djecu žrtve rodno zasnovanog nasiljaoffice@unitedwomenbl.org

Izvori:

[1] Krivični zakon Federacije BiH, član 203: „(1) Ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini na naročito okrutan ili naročito ponižavajući način, ili ako je istom prilikom prema istoj žrtvi učinjeno više spolnih odnošaja ili s njim izjednačenih spolnih radnji od više učinitelja, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovana smrt silovane osobe, ili je ona teško tjelesno ozlijeđena, ili joj je teško narušeno zdravlje, ili je silovana ženska osoba ostala trudna, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

(4) Kaznom iz stava 2. ovog člana kaznit će se ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana zbog mržnje prema žrtvi.

(5) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(6) Ko krivično djelo iz st. 2., 3. i 4. ovog člana učini prema maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(7) Ako su krivičnim djelom iz stava 2. ovog člana prouzrokovane posljedice iz stava 3. ovog člana, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

[2] Zakon o zabrani diskriminacije BiH, član 18.

[3] Sarajevski otvoreni centar, Krivična djela silovanja i ostalog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2017.

[4] Ibid.

[5] TRIAL International, Mitovi o silovanju na suđenjima za ratno seksualno nasilje, Sarajevo, 2017.

[6] Bosna i Hercegovina je potpisnica Istanbulske konvencije, te je obavezna svoje zakone uskladiti sa odredbama Konvencije.

[7] Krivični zakon FBiH, član 2, stav (12)

[8] Porodični zakon FBiH, član 15, stav (1) i (2).

[9] Radi se o presudama izrečenim u periodu od januara 2011. do decembra 2016. godine. 11,8% oslobađajućih presuda, 41% presuda kojima se izriče kazna zatvora manja od zakonski predviđenog minimuma i 11,8% presuda kojima se izriče minimalna zatvorska kazna.

Prenosimo sa: https://soc.ba/zrtve-silovanja-se-u-policiji-osjecaju-kao-osumnjicenici-a-ne-zrtve/