Ovaj tekst predstavlja osvrt na izvještaj “Opšti izbori 2014. (ne)vidljive žene”, koji je nastao u okviru kampanje “Biraj ravnopravno”, koju je proveo Gender centar Vlade Republike Srpske.

Piše: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar

Izvještaj opisuje položaj kandidatkinja tokom Opštih izbora 2014. bazirajući se na područje Republike Srpske. Pažnja je posvećena najbitnijim pitanjima, posmatrana je vidljivost kandidatkinja u medijima, problemi i prepreke sa kojima su se mnoge od njih susrele tokom predizborne kampanje, kao i stav društva prema ženama koje se odluče na bavljenje politikom. Ono što je najinteresantnije jeste činjenica da su za potrebe izvještaja intervjuisane kandidatkinje za Opšte izbore 2014, tako da nam izvještaj daje uvid u njihova lična iskustva, koja otkrivaju neke veoma šokantne podatke. O svemu navedenom pročitajte u sljedećim redovima.

Na Opštim izborima 2014.  izabrano je 19,03%  žena na svim nivoima vlasti. Prošle godine je Izborni zakon usklađen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine, što dovodi do toga da je kvota za učešće žena na izbornim listama podignuta sa dotadašnjih 30% na minimalno 40% žena. Zakon o ravnopravnosti spolova BiH nalaže da u državnim tijelima na svim nivoima vlasti, tijelima lokalne samouprave, političkim strankama, pravnim licima sa javnim ovlaštenjima, pravnim licima pod kontrolom države, entiteta, grada ili opštine ili pravnim licima nad čijim radom javni organ vrši kontrolu, treba da bude osigurana i promovisana ravnopravna zastupljenost spolova, što podrazumijeva da u ovim institucijama mora biti najmanje 40% manje zastupljenog spola-u ovom slučaju žena. Može se uočiti da žene nisu ravnopravno zastupljene ni u jednom organu vlasti, te se može zaključiti da najveća odgovornost za ovu situaciju pada na biračko tijelo koje je odgovorno za izbor kandidata_kinja u predstavnička tijela i političke partije koje nisu provodile adekvatnu predizbornu kampanju.

Efikasnost sistema izbornih kvota, kao jednog od najvažnijih mehanizama za promociju žena u političkom životu, zavisi od mnoštva faktora. Postavljaju se pitanja: kako se ovaj sistem provodi u praksi, kako partijska pravila regulišu redoslijed kandidata i kandidatkinja na listama, kakva je zastuplenost kandidatkinja u medijima? U našoj državi je lista odlučujućih faktora (koja u većini ostalih demokratskih sistema ide obrnutim redom)  za politički angažman žene sljedeća: na prvom mjestu dolazi lojalnost partiji, potom blizina prtijskim centrima odlučivanja, pripadnost unutarstranačkim grupama koje imaju kontrolu nad biračkim tijelom, potom profesionalni i obrazovni status, političke kompetencije, poznavanje funkcionisanja političkih institucija, a na samom kraju je ženska solidarnost, koja se često pominje, ali ne postoji kao socijalni konstrukt.

Postoje tri najčešće predrasude o ženama, članicama političkih stranaka. Prva je da je politika tradicionalno musko zanimanje, druga je da žene na mjesta odlučivanja ne dolaze po pravilima kao muškarci, nego svojim ženskim modelima, treća je da žene uopšte ne znaju šta je politika.

KAKO I KOLIKO SU KANDIDATKINJE BILE PREDSTAVLJENE U MEDIJIMA

Mediji mogu imati veliku ulogu u preovladavanju stereotipa, ali u BiH oni ne nude informacije o životu žena i njihovom doprinosu u napretku društva, nego često produbljuju postojeće stereotipe. Žene su nerijetko isključene iz medija, njihova prisutnost u medijima je znatno manja nego prisutnost njihovih kolega. Činjenično je stanje da najveći broj građana informacije u kandidatima i kandidatkinjama dobija preko sredstava javnog informisanja, stoga medijske kampanje treba da budu prednost za kandidate i kandidatkinje jer oni putem njih sami formiraju poruke koje šalju biračima_cama, ova prednost je bitna pogotovo ženama-kandidatkinjama jer su birač_ce skloni_e da ih posmatraju kroz rodne stereotipe kada se radi o ličnim sposobnostima i kompetenciji.

Gender centar RS-a sproveo je praćenje medijskog sadržaja od 12. septembra do  11. oktobra 2014. Analizirani su štampani i elektronski mediji (3 portala i četiri dnevne novine). Na portalima i u novinama je bilo ukupno 751 objava koje se tiču razmatrane tematike. Analiza je pokazala da je u medijima bila prisutna neravnomijerna zastupljenost kandidatkinja i kandidata, te je ukazala na diskriminaciju kandidatkinja u odnosu na kandidate. Mediji su u 90% slučajeva izvještavali o muškim kandidatima, a veoma malo prostora su koristili za promociju žene-kandidatkinje. Medijske kuće su prenosile izjave kandidata vjerovatno procjenjujući da su njihove izjave mnogo značajnije i da se oni bave bitnijim pitanjima nego kandidatkinje. Primijećeno je i da su izjave i intervjui kandidatkinja zauzimali mnogo manje fizičkog prostora u dnevnim novinama, nalazeći se uglavnom na pola, četvrtini ili osmini stranice. U tekstovima štrampanih medija koji su praćeni kandidatkinje su se pojavile ukupno 15%.  Kao glavne akterke u ovih 751 objava kandidatkinje su se pojavile 66 puta, a kandidati 685 puta (8,7 naspram 91,2%).

Prilikom analize sadržaja je primijećeno da se kandidatkinje obraćaju cjelokupnom biračkom tijelu, ali i specifičnim ciljanim grupama (žene na selu, porodilje, mladi, roditelji djece sa posebnim potrebama, žene u politici…), te da su se bavile prioritetnim temama za unapređenje kvalitete života stanovništva (pronatala politika, unapređenje zdravstva, iskorijenjivanje siromaštva, unapređenje privredne ekonomske i socijalne reforme, zapošljavanje mladih, borba protiv kriminala, otvaranje novih radnih mjesta…), ali su iskazani stavovi kandatkinja o ovim temama ostajali u drugom ili trećem planu. Iz navedenog se može zaključiti da kandidatkinje, iako su se bavile prioritetnim pitanjima, nisu dobile dovoljno medijskog prostora, za razliko od kandidata čije su izjave prenošene kao bitnije vijesti.

Prilikom analize fotografija, koje su pratile članke, oučeno je da se na njima nalazi 16% žena, koje su uglavnom u publici, a veoma rijetko za govornicom i kje se kao glavne akterke obraćaju prisutnima. Na fotografijama se najčešće pojavljuju kandidati, koji su ujedno i lideri političkih partija. Dolazi se do zaključka da su kandidatkinje tokom kampanje prikazane kao statistkinje, one nisu potpisane ispod fotografija (kandidati uglavnom jesu), niti se njihova imena pominju u tekstu. Porazna činjenica je i to da je jedan od portala čiji je sadržaj analiziran imao posebnu rubriku namjenjenu ženama u politici, ali ni ovo nije povećalo njohovu vidljivost na tom portalu.

ŠTA SE DEŠAVALO TOKOM PREDIZBORNE KAMPANJE?

Pored propisima zagarantovane ravnopravnosti, brojne predrasude otežavaju ravnopravno učešće žena u političkom životu Republike Srpske. Prema Tijani Arambašić- Živanović, postoje tri osnovna argumenta  za više žena u politici. Prvi je da su žene pola čovječanstva, a ne učestvuju u tom obimu u donošenju odluka; drugi se bazira na tome da su žene u politici uzor drugim ženama, te da razbijaju predrasude da je politika muški posao; a treći se bazira na činjenicama da će žene kroz aktivno učešće u poitici bolje poznavati i razumjeti potrebe drugih žena.

Da bi se ispitale mogućnosti i prepreke koje postoje za kandodatkinje u predizbornoj kampanji, Gender centar RS-a je proveo istraživanje putem upitnika. Rezultati ovog istraživanju su dali poražavajuće i šokantne podatke. U pomenuto istraživanje su bile uključene 32 žene. Najveći broj ispitanica su aktivne u političkim strankama preko 10 godina, a pojedine su bile izabrane predstavnice vlasti. Među njihovim motivima za političko angažovanje navode se nezadovoljstvo postojećim stanjem, želja da se doprinese promjenama i razvoju društva, predstavljanje i zastupanje marginalizovanih društvenih grupa, pronalazak zaposlenja (motiv prisutan i kod muškaraca), želja za promjenama, rad u opštem interesu, a samo je jedna naglasila da je motiv bio povećanje učešća žena pri donošenju najvažnijih odluka. Pored ovih motiva, motiv je i slaganje sa programom partije, te njenim liderom.

Ispitanice su u najvećem broju bile kandidatkinje na izbornim listama za Narodnu skupštinu RS-a i PSBiH, u manjem broju nisu bile na listama, ali su učestvovale u izbornim aktivnostima stranke. Konstatovale su da su žene prisutne na listama zbog zakonske kvote, te da kvote nema žena na listama bi bilo mnogo manje, te su istakle da ne postoji podrška ženama u samim strankama kako bi one i osvojile mandat. Ističu da je opšti utisak o uspješnosti  kampanje da je ista bila uspješna za one koji su imali novca, kao i za kandidate, a manje kandidatkinje koje su stranke prioritetno podržavale (bili_e su stranački favoriti_tkinje). Neke od ispitanica su istakle da nisu izabrane iz razloga što nije uloženo dovoljno novca za njihovu promociju, ali da su zadovoljne brojem glasova koje su dobile jer on nije zanemariv. Jedna je istakla da nije izabrana jer je stranka od početka sve kapacitete usmjerila na trojicu kandidata, te da je bilo jasno da žene kao kandodatkinje unutar stranke nisu shvaćene ozbiljno. Neke od njih nisu tražile glas za sebe, nego za stranku, vjerujući da će to što su već prepoznate u političkom životu i mandati koje imaju iza sebe dovesti do njhovog ponovnog izbora, ali nažalost nije bilo tako.

Ispitanice su istakle da najprije ostvaruju podršku uže i šire porodice, te zajednice u kojoj žive i rade, ističući da za veliki broj njih nije predviđen novac za kampanju, ili da su same finansirale svoje troškove (što je često unutar stranke posmatranao neblagonaklono), ali i da je za njih izostala medijska podrška.  Može se zaključiti da same kandidatkinje treba da budu nametljivije i da traže medijski prostor, kao i stranačku podršku, čija kombinacija dovodi do uspjeha na izborima.

Većina ispitanica se suočila sa brojnim preprekama u vidu opstrukcija od strane muških kolega iz stranke, koji su smatrali da bi kandidatkinje mogle biti uspješnije od njih. Neke su istakle da je teško razbiti postojeće stereotipe prisutne među biračima_cama. Možda najvažniji čimbenik za uspjeh kandidatkinje jeste uklanjanje prepreka unutar vlastite stranke. Mnoge su istakle da su članovi stranke radili protiv njih, jedna je istakla da je rukovodstvo stranke lobiralo da se ne glasa za nju, a da su žene koje su pomagale njenoj kampanji nakon toga odbačene i marginalizirane unutar stranke. Navela je da su se sve žene tokom kampanje loše osjećale, dok su mlađe žene u internoj komunikaciji kvalifikovane kao “kurve”.

Za politički razvoj žena veoma je btino razvijanje samopouzdanja, razbijanje straha od javih nastupa, te podrška i edukacija. Neke ispitanice su istakle da im je veoma bitna podrška drugih žena, a mnoge od njih su istakle da je ona izostala, te da žene ne glasaju za žene, ali i da su za položaj žena krive upravo one same. Da li je tako? Možda odgovor leži situaciji koju je opisala jedna od ispitanica navodeći da je  dio žena pozitivno reagovao na njenu kandidaturu, postojala je volja kod žena da podrže žene, ali i dominacija muškaraca unutar stranaka. Neke od žena koje su njoj pomagale su doživjele direktne prijetnje, prijećeno je da će izgubiti posao, ili da će biti prebačene na lošije radno mjesto, dok je mlađim prijećeno da nikad neće dobiti posao.

KAKAV JE ODNOS DRUŠTVA PREMA ŽENAMA U POLITIČKOM I JAVNOM ŽIVOTU?

Ispitanice su mišljenja da iako su žene napredovale u političkom i javnom životu, to je zahvaljujući zakonskom kvotama, dok je društvo nedovoljno zrelo da prihvati ženu na vodećim pozicijama, te da vlada opšte mišljenje da su muškarci sposobniji od žena. Mišljenja su da žena ne bi ni bilo u politici da nema zakonske obaveze koja to nalaže, te neke smatraju da rješenje koje bi dovelo do većeg broja izabranih žena leži u zakonskoj odredbi koja bi propisivala obaveznost izbora žena (sankciju ukoliko nema žena) na pozicije moći.  Često se susreću sa izjavama da žena u politici mora imati neki oblik muške zaštite da bi uopšte uspela, te se u razgovorima o uspješnoj političarki nerijetko čuje pitanje: “Ko nju gura?”. Kao problem ističu i činjenicu da je dio biračkog tijela konzervativan, te da daje prednost muškarcima, što bi se riješilo da je politika stranaka drugačija. Stranke kandiduju nepoznate žene, kada je neka kandidatkinja “ozbiljna”, te kada građani i građanke pozitivno reaguju na njene nastupe i govore, a ista nije favoritkinja stranke, unutar stranke se protiv nje vodi kampanja, često širenjem dezinformacija, da bi se ona demoralisala i odustala.

Ispitanice su razočarane i u sredstva javnog informisanja, koji su veoma bitan faktor putem kojeg građani najviše saznaju, a koji u velikom obimu utječe na javno mnijenje. Neke od njih ističu da nijedan medij nije napravio emisiju u koju je pozvao žene političarke, stranke rijetko šalju žene da gostuju u TV emisijama, a i kada ih pošalju diskutuje se o nekom manje važnom, ili škakljivom pitanju. Ipitanice su se požalile i na to da novinarke nikada nemaju riječi hvale za političarke, uglavnom ih ismijavaju i rugaju im se zbog izbora odjeće, frizure, pa do njihovih izjava. Jedna od ispitanica je istakla da dok je kao poslanica govorila o bitnim temama, to nikada nije prikazano, ili je prikazan sadržaj izvučen iz konteksta koji ne liči na ono što je rečeno.

Ispitanice smatraju da žene ukoliko žele svoja prava moraju same da se zalažu za ostvarnje istih, te da svaka mora uložiti napore da se nametne svojom pameću odgovornošću i sposobnošću. Smatraju da žene treba da javno nastupaju bez straha, a da se naročito ne smiju skrivati iza svojih muških kolega. Ispitanice ponovo ističu da žene ne podržavaju žene, po njima na to ukazuje broj izabranih žena. Ovdje ne treba zanemariti činjenicu da građani i građanke biraju kome će da ti svoj glas i povjerenje, a kako da glas daju ženi kada smo u prehodno navedenom mogli_e vidjeti da unutar samih stranaka ne postoji interesovanje da njihove kandidatkinje ostvare uspjeh, te da ih se (od strane muških kolega) često zastrašuje i opstuiraja njihova kampanja. Ovo ilustruje i rečenica jedne ispitanice: “Ženska ljubomora je velika, ali nikako žene da shvate da je muška ljubomora u politici prema ženama duplo veća. (Zar da ONA bude bolja od mene).”

Istraživanja koja su se bavila preprekama sa kojima se žene susreću u politici su identifikovala dvije vrste prepreka: one koje su prisutne pri ulasku u politiku (privatne obaveze u kući i porodici; predrasude o mjestu žena u društvu; nedostatak podrške od strane porodice; nedostatak samopouzdanja; nedostatak finansijskih sredstava), kao i one koje su prisutne kada se žene nađu na izbornim listama (nedostatak podrške vlastite političke partije; nedostatak iskustva u javnom djelovanju; izostanak podrške birača; izostanak podrške drugih političarki i političara; izostanak podrške medija).

Da bi se ove prepreke prevazišle po ispitanicama je potrebno da se djeluje na tri fronta: promjena klime u samim političkim strankama, te obezbjeđenjem kvote za žene u vlasti, ne samo na papiru, nego i u praksi; stvaranje podrške u porodici i vaspitanje novih generacija; rad na samopouzdanju žena, podizanju njihove svijesti, na medijskoj promociji… Ispitanice su istakle i da je veoma bitno edukovati žene koje se bave politikom o raznim oblastima, osnaživati ih, po njima to će dovesti do rješenja dijela problema, ali i do prevazilaženja problema rodne diskriminacije. Potrebno je da političke partije uvide da su im potrebne žene, a ne da one budu prisutne samo zbog norme propisane zakonom.