Fondacija CURE započinje sa objavljivanjem priča mladih žena iz BiH koje rade na pozitivnim društvenim promjenama i koje svojim radom i postojanjem predstavljaju otpor nametnutim društvenim normama.

Aida Redžepagić, fotografkinja – Bilo kojim poslom da se bavimo, trebamo svaki dan preispitivati sebe!

Aida Redžepagić rođena je u Kaknju gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a posljednjih desetak godina živi u Sarajevu. Profesorica je Engleskog jezika i književnosti, ali i jedna od najtalentovanijih fotografkinja u BiH, što pokazuju brojne osvojene nagrade.

Ovo je njena priča:

Iako je mojoj okolini izgledalo da sam ja “iznenada” uskočila u svijet fotografije i počela se ozbiljno baviti njome, istina je malo drugačija. Općenito nisam osoba koja može bilo šta raditi polovično pa kada nešto započnem guram do kraja, čak i ako se radi o knjizi koja mi se ne dopada, ja “guram” do kraja dok ne ugledam posljednju stranicu da bih mogla donijeti finalni zaključak. Tako je i fotografija sazrijevala u meni dugi niz godina, što kroz pomno gledanje radova vrhunskih fotografa do crtanja koje sam oduvijek voljela a čija sam pravila u potpunosti primijenila i na fotografiju kasnije. Tek onda kada sam bila sigurna u svoju vještinu počela sam se njome ozbiljno baviti. Baš kao što mislim da ne možete biti dobar/a pisac/spisateljica ukoliko niste načitani/e i ne produbljujete svoje znanje svakodnevno novom literaturom, ili dobar muzičar/ka, a ne istražujete sve žanrove i ne slušate raznovrsnu muziku, tako ne možete biti ni dobar fotograf/kinja ukoliko se niste prije toga nagledali/e kvalitetnih fotografskih radova i ne poznajete historiju.

Danas, ja se bavim različitim žanrovima, od modne fotografije do dokumentarne. Moram priznati da mi je dokumentarna fotografija omiljena, ali obzirom da ona ne otplaćuje račune i opremu, nju radim za svoju dušu. Jedan od omiljenih projekata na kojima sam radila, ujedno i najduži jeste foto projekat o ženama koje nose hidžab (maramu). Sve je krenulo od toga da mi je jedna poznanica pričala, vidno oduševljena, a podjednako (pozitivno) šokirana, kako je vidjela jednu djevojku kako se vozi na rolama, a pokrivena je. U meni je to proizvelo neki čudan osjećaj preispitivanja svih predrasuda koje imamo u glavi a kojih nismo ni svjesni/e. Zašto bi bilo začuđujuće da djevojka koja nosi maramu vozi biciklo, trči maraton, bude profesorica na fakultetu, slikarka, violinistica, kustosica u muzeju i slično? Živimo u društvu koje je toliko puno predrasuda da dovede do pojave “autopredrasude”, a to je momenat kada sami počnete da vjerujete da nešto ne biste trebali jer razmišljate šta će okolina reći.

Najgora vrsta predrasude jeste ona prema samom/oj sebi, a tu najteže otkrivamo. Autopredrasuda oživi onog trenutka kada sebe ubijedimo da mi nešto ne možemo ili ne bismo trebali, eto, jednostavno tako. Zato što imamo premalo ili previše godina za takve stvari, zato što smo roditelji, zato sto smo djeca, zato što djevojčice to ne rade, zato što to nije za dječake, zato što nosimo hidžab, zato što mamina komšinica kaže da to nije lijepo, zato što je to za papučare… Rad na ovom projektu mi je široko otvorio oči. Ove djevojke i žene su me naučile mnogo toga. Često čujem rečenicu: “Kako je divno što ih marama nije sputala u tome da postanu uspješne pravnice/alpinistice/sportistkinje.” Upravo suprotno, njih marama nikada nije ni sputavala u tim stvarima, one nisu dozvolile da ih DRUŠTVO sputava u tim stvarima i da ih ubijedi da one to ne mogu zato što su se odlučile za hidžab. Islam djevojkama koje nose hidžab ne zabranjuje ni jedno od gore navedenih zanimanja, ali vrlo često ih izbjegavaju i odlučuju se baviti “neutralnijim” zanimanjima da bi izbjegle poglede okoline.

Smatram sebe otvorenom osobom, širokog razmišljanja, a onda uhvatim sebe u istoj “pozitivnoj predrasudi” koja me navela da pokrenem ovaj projekat. Kada, naprimjer, slušam nekoga s ruralnim naglaskom u nekoj “neuglednoj” odjeći kako počinje pričati o zakonima kvantne fizike, a ja sam prije tog razgovora već imala oformljenu sliku/kalup u svojoj glavi u koju sam smjestila tu osobu, a da nisam ni bila svjesna toga. Često kod nas čujem da neko kaže: “Nikada ne bih rekao/la da si iz Sandžaka/Krajine/Hercegovine, pravo si super/pametan/drugačiji.” Upućeno u kontekstu komplimenta.

Netolerantnost i predrasude su nešto što je duboko ukorijenjeno u svima nama, ponekad toga nismo ni svjesni. Vrlo često selektovano tolerešimo ono za šta se sami opredijelimo, a za druge stvari se u potpunosti ogradimo zidom netolerancije. Dozvolili smo da nam predrasude postanu “univerzalna istina”.

Bilo kojim poslom da se bavimo, trebamo svaki dan preispitivati sebe, raditi na sebi i to je najveći doprinos koji možemo dati zajednici u kojoj živimo. 

www.redzepagicaida.com

Članak preuzet sa: http://www.fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=800