Sreli ste je negdje u Sarajevu. Ili ste pohađali neki od treninga na kojima je bia u ulozi edukatorice. Ili, prosto, nekako ste došli do njene gotovo zarazne energije i humora.

Ona je Amna Alispahić i drugačije priča o invaliditetu. Od rođenja ne vidi, ali je to nije spriječio da u životu bira i ne dopusti da u njeno ime biraju.

„Kao osoba koja je rođena i živi sa invaliditetom, najčešće ne razmišljam o životu na način da se ponosim ovim ili onim. Nekako, to svakodnevno zalaganje, trud, rad, borba ako hoćete, postane potpuno normalna stvar, pa i kad se desi da u nečemu stvarno uspijem, ne smatram to nekim čudom i razlogom da budem pretjerano ponosna na sebe”,objašnjava na početku kako percipira svoj trud i zalaganje.

Ipak, čak i kad sama ne uvidi da s punim pravom može da se okiti ponosom, drugi je podsjete. Završila je redovnu osnovnu školu, u koju je ušla nakon prestanka rada  tadašnjeg Zavoda za slijepu djecu, bez ikakve prethodne pripreme. Potom, završila je gimnaziju, a zatim i fakultet književnosti. Trenutno još jedan indeks ispunjava ocjenama.

“U mom slučaju, uglavnom mi drugi govore da trebam biti ponosna na to što sam bez ijedne knjige na Brajevom pismu uspjela završiti studij književnosti, na to što nisam odustajala ni kada je bilo najteže, što sam nakon studija naučila još bezbroj stvari koje i na kojima mogu raditi kako bih sebi i kasnije svojoj porodici obezbjedila da žive život dostojan čovjeka”, kaže Amna.

Njeni sljedeći izbori bii su brak, porodica i dijete. i tu, pred jednom djevojčicom, upustila se u još jednu cjeloživotnu borbu za prihvatanje drugačijeg i stvaranje boljeg, kako za njenu porodicu, tako i za sve osobe sa invaliditetom.

“Svakodnevno se trudim da moje dijete ne razvije kod sebe predrasude, ni prema svojim roditeljima, niti prema bilo kom drugom ljudskom biću, na osnovu njenog/njegovog izgleda, sposobnosti, problema koje ima. Za mene, to je jednostavno tako, neki normalan i očekivan životni slijed, život koji se odigrava baš onako kako je predviđeno i kako odgovara mojoj prirodi vječitog propitivača i istraživača. U situacijama kada bi neko drugi možda odustao, ja u inat furam svoju priču”, naglašava.

U moru stvari za koje se osposobljavala, posebno je raduje saradnja sa MyRightom, u okviru koje radi na jačanju kapaciteta osoba sa invaliditetom i njihovih organizacija.

“Program Myright-a je definitivno učinio da odrastem, da shvatim da nije samo društvo krivo što je status osoba sa invaliditetom u društvu tako beskrajno loš, već da je u mnogome to rezultat našeg nedjelovanja i nebrige za same sebe. Nekako smo mi navikli da nam se sve servira, a da mi, osobe sa invaliditetom, po mogućnosti, prstom ne mrdnemo. Sa druge strane, kad se desi da naša prava dođu u pitanje, u pravilu nikad ne krivimo sebe i svoj neaktivizam, nego nam je uvijek neko drugi kriv. Aktivno sudjelujući u programu Myright-a, pohađajući edukacije, radeći u pokretu osoba sa invaliditetom, shvatila sam da smo mi, osobe sa invaliditetom, odgovorne za ono šta nam se dešava i kako nam je”, objašnjava naša sagovornica.

Sve što je tokom edukacija usvojila kao nova ili potvrdila kao dosadašnja znanja, primjenjuje na svakodnevni život i prenosi na osobe sa invaliditetom u svom okruženju.

“Nastojim motivisati osobe sa invaiditetom da uzde svojih odluka uzmu u svoje ruke, da počnu misliti svojim glavama i sami odluče o tome šta žele uraditi sa svojim životima. Da se nisam uključila u sve ono u čemu danas djelujem, vjerovatno ne bismo razgovarale na ovu temu, i vjerovatno bih oštro zastupala stav da su za moj položaj u društvu krivi svi, osim mene”, kaže ona.

Kaže, društvo u kojem živimo nije naklonjeno osobama sa invaliditetom, ali to ne znači da borba za sopstvena prava tu staje.

Diskriminacija je prisutna na svakom koraku, od obrazovanja koje je inkluzivno u veoma maloj mjeri, zapošljavanja koje se sporadično dešava, do svakodnevnih situacija koje svaka osoba sa invaliditetom prolazi, u različitim životnim razdobljima.

“Sjećam se, bila sam jako mala, kada me mama puštala da se igram sa komšijskom djecom. Dešavalo se da me djeca vrijeđaju, nazivajući me ćorom i kompletna ta situacija, naravno, nije bila baš ugodna. Godinama kasnije, saznala sam da je moja mama običavala stajati pored prozora, prateći moje ponašanje i ponašanje mojih vršnjaka prema meni. Često bi dugo plakala zbog svih stvari koje je vidjela, ali nikada se nije htjela umiješati, znajući da ću se ja u životu svakodnevno morati boriti sa preprekama, poteškoćama, ljudima i da je stoga bolje ako se na sve to počnem na vrijeme navikavati. Naravno, bila je u pravu, budući da me danas velika većina tih stvari, ljudske površnosti, potcjenjivanje, sažaljenje, uopće ili jako malo dotiču”, prepričava Amna samo jedno od životnih iskustava koje je nanizala u životnu snagu kojom se bori protiv ograničenja.

Dok završavamo razgovor, još jednom ne dozvoljava da bilo šta stane na put prepoznavanju sposobnosti koje još uvijek niste prepoznali kod sebe ili kod neke osobe sa invaliditetom koju poznajete. Kaže, dovoljno je tek nešto aktivnosti i ne čekati da se stvari same od sebe riješe.

“Ne čekajte da šljive popadaju, da bi se bostan obrao. Iskoristite svoj potencijal, pokrenite se i uzmite svoje živote u svoje ruke”, poručuje Amna.

Priča o Amni Alispahić nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

Ana Kotur za MyRight