Stojim u zagušljivoj općinskoj sali. Koleginica mi objašnjava da je došla da preda dokumenta za upis tek svježe stečene advokatske titule. Posmatram skupinu ljudi koja se uprkos broju na papiriću stiska da što prije dođu do šalter pulta. Na krajnjem šalteru zalijepljen papir na kojima piše “ŠALTER ZA INVALIDE”. Stojim i zurim u tu mučnu poleđinu natpisa koji je neko otipkao čisto da se zadovolje neke šture procedure. Pitam se šta se desi s šalterskim službenikom ili službenicom koja je napisao/la ovaj naziv bez da se zapitao/la kako se osjeća osoba s invaliditetom kada joj utisneš epitet “invalid“?! Izvadim mobilni telefon da krišom slikam papir na kojoj je utkano sve poniženje ovog svijeta. Aktivistkinje žive svoj aktivizam čak i kada spavaju, to rijetko ko može da sažvače. Razmišljam kako će se osjećati moje prijateljice s invaliditetom kada vide taj sramotni papir. Pišem dopis općini da skine sramotni papir i upiše ispravan naziv osobe s invaliditetom. U zaglavlje navodim kako je država Bosna i Hercegovina obavezna da primjenjuje politički korektan govor prema ratificiranoj UN Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom od 2010. godine. Odgovor je potvrdan, naziv je korigovan. Dišem i prisjećam se koliko osobe s invaliditetom trebaju da prođu poniženja da bi institucionalni mehanizmi ih prepoznali. Ispred mene scena prije nekoliko godina kada naša koleginica s invaliditetom nije mogla da priđe za govornicu Parlamentarne skupštine BiH. Ne, čekajte, možda je lakše da spomenem našu drugu prijateljicu koja nije mogla da uđe u toalet luksuznog hotela u Sarajevu uprkos skidanju vrata jer „eto, promaklo menadžmentu da misli i na invalidne osobe“.

Sad ovo pišem i pitam se koliko zaista ima nas koji se sjetimo kako osobe s invaliditetom svakodnevno žive? Da li ima nas koji pomislimo, kakav bi bio naš jedan dan da koristimo neko ortopedsko pomagalo ili smo u zanosu kapitalističkog vala da je to prosto nešto što nas ne dotiče. Nekoliko godine prije nego je nastao ovaj tekst, mama me odvela na pregled sluha. Dijagnosticirali su mi oštećen sluh, osobito dalekih tonova i preporuka da što prije počnem da nosim slušni aparatić. Nisam ga kupila i nisam počela. Uprkos mom žaru i aktivizmu za koju moraš da imaš tonu hrabrosti, strah od stigme je jači. Život s stigmom, život s pogledima i depersonizacija osoba s invaliditetom je svakodnevnica posebno u bh.društvu. Prema podacima Popisa stanovništva iz 2013. godine, polovina osoba sa invaliditetom su osobe starije od 65 godina, od čega su oko 65% osoba žene.[1] Žene sa invaliditetom (naročito sa većim stepenom invaliditeta) teže se zapošljavaju, nego muškarci, bez obzira na kvalifikacije, jer poslodavci prednost daju kategoriji ratnih vojnih invalida. Od ukupnog broja osoba sa invaliditetom zaposlenih u 2015. godini u FBiH, žene čine 26,6% (66 od 248), a u Republici Srpskoj samo 6,2% (34 od 547) za period od 2013. do 2016. godine. Žene sa invaliditetom slabije su zastupljene i u političkom životu.[2] Prema izvještajima o nasilju u porodici od 2014. godine do juna 2018. godine registrovana su tri slučaja u kojima su žene sa invaliditetom preživjele nasilje u porodici.[3] Procjenjuje se da je taj broj veći osobito ako se uzme u obzir da žene s invaliditetom u većini slučajeva ne prepoznaju neke oblike nasilja koji se nad njima vrše, osobito emotivno ili ekonomsko nasilje. Ovo je izvadak iz pojedinih oblasti, jer imamo malo prostora da svi segmenti izolacije i stigmatizacije žena s invaliditetom utisnemo u ovaj tekst.

Ipak, u toj varnici beznađa sve divne žene s invaliditetom koje sam imala priliku upoznati, naučile su me šta je hrabrost i smjelost. Naučile su me da uvijek ima bilion drugih načina da ostvarim zacrtani cilj. Nikada to nisu teži načini, samo su modifikovani i na autentičan način izvedeni postupci. Većina njih naučila su me da je sasvim uredu da pričamo o seksualnosti žena s invaliditetom i da su još uvijek žive uprkos njihovom invaliditetu. Naučile su me da pomognem da drugi nauče, da osobe s invaliditetom su osobe koje ne žele biti nevidljiva ljuštura društva već žive punim život plućima i uče nas mnogo toga svakodnevno.

Komitet za prava osoba s invaliditetom u svojim zaključnim zapažanjima u Inicijalnom izvještaju Bosne i Hercegovine iz 2017. godine traži od države BiH da poduzme odgovarajuće mjere za sprečavanje i suzbijanje oblika višestruke i ukrštene diskriminacije s kojima se žene i djevojke s invaliditetom suočavaju, naročito kada je riječ o pristupu pravdi, zaštiti od nasilja i zlostavljanja, pristupu obrazovanju, zdravstvu i zapošljavanju.[4] Ovo je generalna preporuka koja je ujedno smjernica za sve nas da zajedničkim naporima radimo na podršci da se glas osoba s invaliditetom čuje, osobito žena i djevojčica koje su zbog patrijarhalnih obrazaca posebno izložene stigmi. Papir s izmijenjenim nazivom osoba s invaliditetom u opštini je mali korak ka osiguranju dostojanstva osoba s invaliditetom, mali korak ka njihovoj personalizaciji. Od malog grumena zemlje možemo sagraditi brdo, a u tom procesu svi možemo da doprinesemo na različite autentične načine.

Stela Kapidžić, jedna od pokretačica Mreže žena s invaliditetom rekla je jednom prilikom, ”Sve što ste mislili da znate o invaliditetu nije istina. U društvu koje je preplavljeno stereotipima o životu sa invaliditetom je sveprisutan taj stav da početi koristiti kolica znači najgoru moguću stvar koja je mogla da vam se desi. A društvo u kojem živimo nas lišava mogućnosti više nego naša tijela ograničena invaliditetom i naše dijagnoze.“[5]

Ova Stelina rečenica u potpunosti me zavrtila i sasvim dovoljna da bude tačka vodilja da svako od nas uloži minimalni napor da ovo društvo učini slobodnim u svakom smislu za sve osobe s invaliditetom. Počni od sebe otvori svoje mogućnosti za sebe i druge.

Piše: Vildana Džekman

[1] ŽENE I MUŠKARCI u Bosni i Hercegovini WOMEN AND MEN in Bosnia and Herzegovina, Agencija za statistiku BiH, Link: http://www.bhas.ba/tematskibilteni/FAM_00_2017_TB_0_BS.pdf, pristupljeno 29.07.2019. godina

[2] Alternativni izvještaj za BiH 2016: Osobe sa invaliditetom i dalje na marginama, link: http://eu-monitoring.ba/alternativni-izvjestaj-za-bih-2016-osobe-sa-invaliditetom-i-dalje-na-marginama/ pristupljeno, 30.07.2019. godina

[3] Gotovo svaka žena s invaliditetom u BiH doživi neki oblik nasilja, Tanja Gatarić, Voa, link: pristupljeno 30.07.2019. godina https://ba.voanews.com/a/violence-against-handicapped-women-0402902019/4895974.html

[4] Zaključna zapažanja o Inicijalnom izvještaju Bosne i Hercegovine, UN Komitet za prava osoba s invaliditetom, april 2017. Link: http://www.myright.ba/uimages/Zakljucna20zapazanja20Komiteta20UN20o20Inicijalnom20izvjestaju20BiH_2017.pdf pristupljeno, 29.07. 2019. 16:00

[5] PonosniNaSebe: Invaliditet nije loša stvar i niste posebni zbog njega, etrafika, link: http://www.etrafika.net/najnovije/46853/ponosninasebe-invaliditet-nije-losa-stvar-i-niste-posebni-zbog-njega/ pristupljeno, 30.07.2019.

Tekst je nagrađen u okviru Takmičenja za najbolji tekst/članak „Naši glasovi kroz pisanu riječ“ koje je provela organizacija People in Need (PIN) u saradnji sa Pravnim fakultetom Univerziteta u Sarajevu, Filozofskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu, Fakultetom političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, te Fakultetom političkih nauka Univerziteta u Banja Luci.