GLAS (ODGOVOR) ŽENSKIH ORGANIZACIJA NA COVID – 19 APRIL 2020: SUB-REGIONALNE KONSULTACIJE

U cijeloj regiji Europe i Srednje Azije, pandemija COVID-19 prijeti dubokim ekonomskim i socijalnim poremećajima za sve, a za žene i djevojke prijetnja je potencijalno veća s obzirom na već postojeću i široko rasprostranjenu diskriminaciju i nejednakosti.

Ipak, žene su na prvoj liniji odgovora na COVID-19. One igraju ključnu ulogu u zbrinjavanju djece, starijih i oboljelih osoba putem usluga kućne njege, šivanja maski, odlazeći raditi kao zdravstvene radnice i obučavajući svoju djecu, dok su se prihodi za prehranu njihovih porodica uveliko smanjili.

Ženske organizacije širom regije znaju šta treba činiti. Rješenja koja su iznašle su usmjerena na solidarnost u zajednici i kolektivnu akciju.

Da bi se stavovi i rješenja žena stavili na prvo mjesto u diskusijama i odlukama o odgovorima na COVID-19, UN Women pokrenula je brze konsultacije širom regije Evrope i Centralne Azije. Tri sesije održane su početkom aprila 2020. godine u centralnoj Aziji, Istočnom partnerstvu te regiji Zapadnog Balkana i Turske sa 128 učesnica. Učesnice su bile ženske organizacije i aktivistice koje već rade na prvim linijama odgovora na COVID-19. Svaka od učesnica ponudila je vlastitu jedinstvenu perspektivu rada sa različitim grupama žena i djevojaka u njihovim zajednicama, uključujući mlade i stare žene, žene s invaliditetom, žene iz manjinskih grupa, žene koje su preživjele nasilje, LGBTIQ + osobe i izbjeglice, interno raseljena lica i migranate/ ice. Zajednički, njihovi snalažljivi i inovativni prijedlozi omogućavaju hitnu podršku zasnovanu na stvarnim potrebama, kao i uslugu ženama i djevojčicama koje su trenutno u najvećem riziku da budu zapostavljene.

Konsultacije su pružile priliku da se izravno čuju specifični rizici i izazovi sa kojima se žene i djevojke suočavaju kao rezultat pandemije COVID-19; također, bile su usredotočene na mogućnosti i rješenja koja bi omogućila da se strateški fokus podrške može prilagoditi na rodno odgovoran način koji bi odražavao njihova različita iskustva.

 

 

 

Subregionalne konsultacije s feministkinjama i aktivistkinjama za ženska prava kao odgovor na COVID-19

41%  organizacija direktno radi sa isključenim i diskriminisanim grupama uključujući žene s invaliditetom, mlade, starije osobe, žrtve rodno zasnovanog nasilja, LGBTIQ + osobe i osobe koje žive s HIV-om

 

65 predloženih akcija za vlade i razvojne partnere kako bi se osiguralo da odgovori na COVID-19 adresiraju i prioritete i potrebe žena

 

128 ženskih organizacija i aktivistkinja iz 17 zemalja tri subregije uključujući i Kosovo uzelo učešće u konsultacijama

 

Za ženske organizacije i aktivistkinje širom regije, kriza COVID-19 predstavlja priliku vladama i razvojnim partnerima da ulažu u već potrebitu javnu zdravstvenu i socijalnu infrastrukturu i prošire demokratski prostor na načine koji povećavaju otpornost zajednica. One sugeriraju da vlade kroz intersekcijsku pažnju prema potrebama onih koji su zapostavljeni („zaostali“), mogu maksimizirati učinke 2030 Agende za održivi razvoj, istovremeno povećavajući efikasnost svojih odgovora na pandemiju.

Ženske organizacije opisale su iskustva mnogih žena u okviru pandemije, koja su do sada pribilježena u različitim dokumentima, kao i neke manje poznate ishode pandemije koje valja pomenuti, kao što su: velika potreba za psihološkom podrškom ženama koje su u riziku od nasilja u njihovim domovima, pružaocima usluga i adolescentima; izuzetno teška situacija za žene koje žive u kampovima i nelegalnim (nelegaliziranim) naseljima/ teritorijama; visok stepen sagorijevanja, iscrpljenosti i traume među osobljem civilnog društva i pružateljima/ cama usluga, generalno, gdje su većina žene; kao i visoke stope samoubistava adolescenata širom regije od početka nastanka pandemije. One primjećuju snažnu i ujedinjenu solidarnost žena i muškaraca koji rade zajedno da riješe sve ove izazove, kao i na izgradnji dugoročnog blagostanja u njihovim zajednicama. Oni traže ustupanje javnih resursa kao vid podrške njihovom radu.

Sa kojim se ključnim izazovima žene suočavaju?

Glavna i osnovna zabrinutost koju su navele žene u svim podregijama je nedovoljan angažman ženskih organizacija u nacionalnom planiranju odgovora na COVID-19. To je doprinijelo nametanju socijalnog distanciranja, bez prepoznavanja njegovih pogubnih učinaka na već ugrožene grupe. Ženske organizacije Zapadnog Balkana i Turske kao i iz zemalja Istočnog partnerstva izvijestile su da nijedna vlada zemalja ove podregije nisu zatražile mišljenje civilnog društva u izradi svog nacionalnog plana odgovora  na pandemiju. Oni sugeriraju da se u nedostatku savjetovanja, radi na prevladavanju COVID-19 na dva paralelna fronta: jedan na čelu s nacionalnim vlastima i drugi na čelu sa organizacijama civilnog društva. To rezultira neučinkovitosti i ozbiljno umanjuje potencijalni utjecaj obje strane. Ženske organizacije popunjavaju praznine u vladinoj „brizi“ prema grupama u nepovoljnom položaju i brizi o ženama u njihovom odgovoru na pandemiju.

Rodno odgovorni podaci i statistika su preduvjet za zdravo kreiranje politika, a ni pandemija nije izuzetak. Ograničene informacije o hitnim potrebama ugroženih skupina prije same krize i sada, ometa akcije podrške ovim grupacijama u svim zemljama širom regije. Kako su žene jedinstveno pogođene krizom, sve takve informacije (statistika) moraju uključivati rodnu analizu, podatke raščlanjene po spolu, starosti, etničkoj pripadnosti, regiji i drugim varijablama. Drugim riječima, presječna analiza je od krucijalne važnosti (presudna). U ovom širem kontekstu ograničenja u javnom informiranju, ženske organizacije iz srednje Azije pozvale su da svaka zemlja treba poduzeti, „nacionalnu brzu rodnu procjenu potreba i prioriteta ugroženih grupa“ jer „nema jasnih podataka i podataka iz rodne perspektive o uticaju COVID-19 u sektorima poljoprivrede, zapošljavanja, zdravstva ili obrazovanja “.

„Angažman u neformalnom sektoru, nedostatak civilne registracije i izazovi sa pristupom socijalnim uslugama čine Romkinje nevidljivim za državne institucije tokom pandemije COVID-19. One traže pomoć, ali se u službenoj bazi podataka ne računaju kao zaposlenici koji su ostali bez posla, niti kao korisnici državne socijalne pomoći.” Manjola Veizi, Romski centar za ženska prava, Albanija

Osiguravanje ženskih prava i pristup pravosuđu: U nekim zemljama fizičko zatvaranje sudova i tužilaštava rezultiralo je odgađanjem sudskih odluka vezanih za slučajeve nasilja nad ženama i djecom, sprečavanjem žena u traženju zaštite svog života i prava, što je implicitna nekažnjivost za njihove počinitelje. U nekim je zemljama zaustavljena primjena sudskih odluka, pa isplate alimentacije nisu provedene. U nekim zemljama postoje izvještaji o pokušajima prenošenja potrebe za socijalno-ekonomskom reformom u suzbijanju ženskih reproduktivnih prava, promovirajući politike protiv pobačaja i promaternalističke politike rađanja kako bi se kompenzirala povećana smrtnost.

Iako aktivistice razumiju da je nametanje socijalnog distanciranja možda medicinski potrebno, mnogi smatraju da je to politika privilegiranja, koja nije dostižna za one čiji sam opstanak ovisi o neposrednoj blizini drugih. Da bi postigle puni efekat, ženske organizacije preporučile su da mjere socijalnog distanciranja moraju biti izbalansirane sa politikama, planovima, programima i iznad svega budžetima koji se posebno odnose na ženske potrebe. Socijalno distanciranje nije moguće postići za one (kao što su organizacije koje učestvuju u konsultacijama) čiji je izbor da posluže drugima, što ih dovodi u stalni kontakt s bolešću i povećava rizik od infekcije. Za njih je velika potreba osobna zaštitna oprema, upute za odgovarajuće postupke zaštite i povećana sredstva kako bi se zadovoljile potrebe za njihovim uslugama.

Porast neplaćenog rada žena unutar kuće rezultat je zatvaranja škola, rekreacijskih ustanova i vrtića za starije osobe, što dovodi do dodatnih odgovornosti koje se odnose na brigu o djeci i podršku njihovom školovanju, kao i brigu o starima, članovima porodica s invaliditetom i ostalim ranjivim članovima porodice koji više ne mogu pristupiti socijalnim i zdravstvenim uslugama. Povećani teret ovih zadataka, koji se često izvode sa smanjenim pristupom hrani, lijekovima i rekreacijskim objektima, fizički je, emocionalno i psihološki iscrpljujuće, posebno kad se pomiješa s jednim ili više faktora ranjivosti, kao što je to slučaj za većinu žena i isključenošću opisanoj u polju 4. U tom su smislu žene kao grupa ranjivije u poređenju sa muškarcima.

Žene izložene riziku od porodičnog nasilja: Sa svim ženskim organizacijama s kojima je izvršeno savjetovanje postoji ozbiljna zabrinutost da socijalno distanciranje i izolacija su uzrokovali dodatni rizik od porodičnog nasilja. Dom nije uvijek sigurno mjesto za žene, a posebno su u opasnosti tokom zatvaranja, jer ne mogu pobjeći od svojih zlostavljača. U Kirgistanu, zamjenica ministra pri Ministarstvu rada i socijalnog razvoja, Aliza Soltonbekova, izjavila je početkom aprila da se nasilje u porodici povećalo u vezi s karantenom. U Kazahstanu i drugim zemljama postoji zabrinutost da žene ne mogu pozvati policiju zbog blizine počinitelja, pa će vrlo vjerovatno broj slučajeva biti veći od onih prijavljenih. U Turskoj je ubijena 21 žena tokom karantene između 11. i 31. marta, a žene koje su žrtve nasilja su prestravljene zbog toga što osuđeni počinioci će biti pušteni iz zatvora, bez ikakvih ograničenja njihovog kretanja. U Albaniji i Uzbekistanu, između ostalih zemalja, ulažu se napori za koordinaciju brzog reagovanja i pravne pomoći preživjelima od nasilja u porodici, s konkretnim smjernicama, protokolima i uputama koje se izdaju ministarstvima i općinama.

Kirgistan je obavijestio o porastu nasilja u porodici tokom karantene.

 

U Kazahstanu, žene ne mogu prijaviti nasilje zbog blizine počinitelja.

 

U Turskoj je tokom marta u karanteni ubijena 21 žena.

 

Žene poduzetnice i vlasnice mikro preduzeća suočavaju se sa velikom prijetnjom prestanka priliva novca i prestanka potražnje usljed pravila socijalnog distanciranja. Ove prijetnje prevladavaju u područjima kao što su ugostiteljstvo, ručni rad, tržišni rad, tvornički rad i turizam koji su u velikoj mjeri ovisni o socijalnim interakcijama. Zapadni Balkan i Turska bilježe snažnu dokazanu osnovu za nagli pad potražnje za proizvodima i uslugama u sektorima u kojima žene prevladavaju. Postoji potreba za rebalansom paketa finansijske podrške pomoću većih mjera za mala i mikro preduzeća, a među njima i ciljana podrška za žene poduzetnice. Univerzalne novčane isplate mogu osigurati sigurnost porodičnih prihoda i pomoći u održavanju potrošnje, omogućavajući opstanak malim preduzećima koji su glavni izvori robe za porodice sa niskim prihodima. Institucije za mikrofinansiranje imaju važnu ulogu. Od vitalnog značaja je da direktno sarađuju sa svojim klijentima, osluškuju njihove potrebe i imaju fleksibilan i kreativan pristup u ponudi odgovarajućih financijskih instrumenata za podršku u toku krize.

Žene koje žive u ruralnim područjima vjerovatno se bave ručnim radom i nemaju mogućnost za rad na daljinu, pogotovo u slučaju da im je prebivalište u planinskim i udaljenim područjima. Online platforme i provajderi mobilne telefonije su često nedostupne u ruralnim područja i većina žena u ruralnim područjima nemaju pristup elektroničkim uređajima ili nemaju adekvatno znanje za korištenje informacionih tehnologija.

Okvir 4. Dodatne grupe žena izložene najvećem riziku od zaostajanja tokom COVID-19

Starije žene su jedna od grupa sa najvećim rizikom zaraze od COVID-19. Istovremeno, ogromna je vjerovatnoća da je ta grupa socijalno izolirana i postoji potreba za dostavom hrane i lijekova.

Žene sa invaliditetom ili sa hroničnim oboljenjima  i one koje žive sa HIV-om, su u mnogim slučajevima uglavnom ili u potpunosti ovisne o ostalim članovima porodice za brigu, pa čak i za opstanak. Zemlje Zapadnog Balkana i Turska zaključuju da ih izolacija može razdvojiti od njegovatelja, pomoćnog osoblja i pomoćnika. Zemlje Istočnog Partnerstva izvještavaju da žene koje žive sa HIV-om su u velikim poteškoćama, posebno one kojima treba redovno antivirusno liječenje, koje se mora uzimati zajedno sa visoko kaloričnom hranom. Ženske organizacije u Centralnoj Aziji bilježe da treba pratiti pristupačno tantiretrovirusnih i drugih lijekova ženama sa HIV-om tokom krize i potrebe za osnivanjem online grupa za pomoć. Tamo su zabrinutosti zbog potpunog nedostatka informacija i statistika u vezi uticaj pandemije na ljude sa invaliditetom. Postoje zabrinutosti zbog potpunog nedostatka informacija i statistika o utjecaju pandemije na osobe s invaliditetom.

Osobe bez državljanstva nemaju mogućnosti rada i ne mogu potraživati socijalna davanja jer nemaju valjane lične dokumente. Nemaju mogućnost za zaradu jer su ranije bili oslonjeni na povremeni rad i neredovne neformalne aktivnosti koje su u potpunosti presušile. Osobama bez državljanstva postoji prijetnja da budu pritvorene za vrijeme karantene, jer nemaju identifikacijske dokumente.

Žene koje žive u ruralnim područjima vjerovatno se bave ručnim radom i nemaju mogućnost za rad na daljinu, pogotovo u slučaju ako im je prebivalište u planinskim i udaljenim područjima.

Za adolescentice, ženske organizacije širom regije navode ozbiljnu zabrinutost zbog porasta depresije i suicidalnih sklonosti.

LGBTIQ+ zajednica i dalje je najviše isključena skupina. Raširena diskriminacija s kojom se rutinski suočavaju može ometati njihov pristup potrebnim uslugama tokom pandemije. Postoji mogućnost da budu izloženi riziku fizičkog i psihičkom nasilja od strane članova/ica obitelji u toku izolacije ili karantene.

Žene izbjeglice i migrantice, uključujući migrantice koje su u radnom odnosu, izgubile su posao u zemljama odredišta, dodatno osiromašivši svoje porodice. Žene u tim situacijama izuzetno su izolirane karantenom, sa podjednako visokim nivoima izloženosti infekciji kao i žene migrantice. Također imaju veoma ograničen pristup humanitarnoj pomoći.

Etničke manjine u cijeloj regiji suočavaju se sa svim ranjivostima u pojačanom obliku zbog diskriminatorskih stavova i ponašanja prema njima i postojećih nejednakosti koje sada pogoršavaju ograničenja u pristupu ključnim uslugama i zalihama.

Ženama u pritvoru i bivšim zatvorenicama prijeti veliko siromaštvo zbog gubitka prihoda, nemogućnosti plaćanja smještaja, pokrivanja troškova života njihovih porodica / djece i povećanog nasilja.

Šta rade ženske organizacije i poteškoće s kojima se suočavaju

Sve zemlje u regiji vidjele su spontani porast socijalne solidarnosti i mobilizacije kao odgovor na pandemiju. Ženske organizacije su aktivno bile uključene u zajedničko planiranje, zagovaranje i direktnu podršku ranjivim i isključenim ljudima. Ove aktivnosti uglavnom vode žene i imaju potencijal da dopune rad vlada na suzbijanju i minimiziranju utjecaja bolesti.

Ljudi koji rade na prvim linijama protiv COVID-19 nisu uvijek odgovarajuće zaštićeni, niti su upućeni kako najbolje zaštititi sebe i one s kojima komuniciraju. Uključuju doktore/ice, medicinske sestre, zdravstvene radnike/ce, čistačice, radnike/ce u zajednici, volontere/ke i pružatelje/ke usluga. Ogromna većina njih su žene s odgovornostima u domaćinstvu, kao i za  svoj plaćeni ili dobrovoljni rad. Djeluju učinkovito zajedno kako bi stvorili održiva rješenja u neviđenoj situaciji velikih poteškoća. U centralnoj Aziji rasprostranjeni su slučajevi emocionalnog izgaranja, umora i profesionalnih trauma među zaposlenima u kriznom centru. Postoji snažna potreba za psihološkom pomoći, za koju ne postoji kapacitet u podregiji. Opterećenje linija za pomoć raste, kao i potrebno trajanje savjetovanja (ponekad i do četiri sata po pozivu), dok je niz mogućnosti pomoći i vladinih usluga ograničen.

Mnogim ženskim pokretima i ženskim organizacijama prijeti zatvaranje zbog ograničenja finansiranja i preusmjeravanja prioriteta donatora. Oni ulažu napore da odgovore na trenutne potrebe, ali nisu uvijek osposobljeni ili finansirani da odgovore na pandemiju i nedostaju institucionalni kapacitet.

Svako subregionalno savjetovanje izvijestilo je da postojeće telefonske linije i skloništa za žene i djevojke trenutno nisu u mogućnosti da rade kapacitetima potrebnim da odgovore na potrebe, a njihovom osoblju nedostaje zaštitna oprema i upute kako prilagoditi svoje postupke novoj situaciji.

Ženske organizacije su naglasile potencijalni uticaj i efikasnost vlada i donatora iskorištavajući znanje i poverenje koje su organizacije civilnog društva razvile sa zajednicama kojima služe. Zajedno bi mogli postići brzo preusmjeravanje odgovora na pandemiju, tako da se njegovi štetni učinci na ranjive skupine mogu ublažiti, maksimizirajući potencijal za pravodoban oporavak i dugoročnu otpornost.

Rješenje krize COVID-19 leži u snažnoj podršci zajednice, pravovremenom pružanju usluga i društvenoj solidarnosti. Žene su obično više uključene nego muškarci u aktivnosti zasnovane u zajednici, a ženske grupe već uveliko popunjavaju ovaj jaz. Iako doživljavaju teret krize, žene takođe pružaju odgovore:

„Još prije krize suočili smo se sa problemom smanjenja prostora za civilno društvo, posebno za ženske grupe. Sad je gore. Bojim se da će organizacije civilnog društva nestati sa scene zbog smanjenja finansijskih sredstava za rad na ljudskim pravima, koji će uticati na usluge koje pružamo. ” Diana Šehić, Prava za sve, Bosna i Hercegovina.

Primjeri akcija civilnog društva koja podržavaju ranjive ljude pogođene krizom COVID-19 u istočnoj Europi i centralnoj Aziji

Objavljivanje ažurnih i pouzdanih informacija o širenju koronavirusa i aktivnostima državnih organa.

Osiguravanje uključivanja posebnih mjera zaštite ženskog poduzetništva u vladine programe za vanredne situacije kako bi se ublažili efekti ekonomske krize nakon uvođenja vanrednih stanja i deprecijacije nacionalnih valuta.

Pružanje metodološke i praktične podrške tijelima za unutrašnje poslove u sprečavanju i reagovanju na slučajeve rodno zasnovanog nasilja.

Pružanje besplatne pravne i psihološke pomoći žrtvama rodno zasnovanog nasilja; ženske organizacije nastavljaju sa radom na daljinu u cilju pružanja pravnih i psiholoških savjeta putem službi telefonske pomoći i e-maila.

Stvaranje popisa ranjivih ljudi kojima je potrebna pomoć državnih i općinskih tijela i donatorskih organizacija te podrška pružanju i nadzoru pomoći.

Pružanje besplatnih online tečajeva za mlade žene koje su izgubile posao i borave kod kuće.

Koordiniranje isporuke lijekova i hrane ugroženim i isključenim grupama u svojim zajednicama i mobiliziranje donacija kako bi se osigurali topli obroci za medicinske radnike/ce koji se nalaze na prvim linijama.

Pokretanje online kampanja radi informiranja građana/ki o pravilima lične zaštite i pripreme volonterskih timova za podršku ranjivim skupinama.

Poduzimajući brze procjene potreba i uticaja, posebno radi prepoznavanja potreba žena, muškaraca, djevojaka i dječaka u lokalnim zajednicama i slabo zastupljenim grupama, kao i usmjeravanja i informiranja odgovora na krizu.

Šta žene i ženske organizacije trebaju

Potraživanja od vlada

1.Uspostaviti stalne konsultativne mehanizme sa ženskim organizacijama. Savjetujte se sistematski (na nacionalnom i lokalnom nivou) sa ženskim grupama o tome šta ženama i njihovim porodicama i zajednicama treba. Potičite dijalog s javnošću i dopuštajte pitanja o pandemiji na javnim brifinzima.

  1. Pokretanje istraživanja i skupljanje podataka raščlanjenih po spolu i dobi. Vršiti brze procjene stanja i potreba svih kategorija žena u pandemiji. Takve informacije treba raščlaniti po spolu, starosti i lokaciji (urbano / ruralno), i predstaviti različite grupe (uključujući migrante, raseljene ljude i izbjeglice; osobe s invaliditetom; LGBTIQ + osobe; osobe koje su preživjele rodno zasnovano nasilje; osobe koje pripadaju nacionalnim manjinama i ljudi u pritvoru i ustanovama).
  2. Pridržavati se međunarodno dogovorenih standarda ljudskih prava u svakom aspektu pandemijskog odgovora, osiguravajući jednakost i nediskriminaciju za sve, uključujući radna, zdravstvena i reproduktivna prava žena.
  3. Rad sa ženskim grupama i organizacijama civilnog društva na pružanju ciljane pomoći ugroženim skupinama, uključujući socijalnu, ekonomsku, pravnu i psihološku podršku, i uključenje ove suradnje u nacionalne planove pandemije.
  4. Osiguranje kontinuiranog i po potrebi dodatnog finansiranja ženskih grupa i organizacija civilnog društva kako bi mogli nastaviti sa svojim redovitim programima i svojim novim aktivnostima kao odgovor na pandemiju.
  5. Pružanje jasnih uputa i standardna operativnih postupaka svim državnim institucijama (zdravstvo, obrazovanje, socijalni rad, politika, itd.), kako bi mogli pružiti spolno-responzivne intervencije. Obratiti posebnu pozornost na usmjeravanje i obuku sudova i policije kako bi se incidenti nasilja u obitelji mogli odmah i ispravno rješavati. Prema potrebi, opustititi karantenska ograničenja kako bi se usluge mogle održavati, primjerice starijim ženama, ženama iz ruralnih područja i ženama s invaliditetom.
  6. Nadoknaditi izgubljeni prihod jednokratnim novčanim isplatama. Za dugoročniji plan otpornosti uspostaviti univerzalni osnovni dohodak, osiguravajući da ga žene primaju u svoje pravo. Rebalansirajte pakete financijske potpore s većim mjerama za mala i mikro poduzeća kako bi osigurali da su oni jednako dostupni ženama i muškarcima.
  7. Informacije i obuka: Proširiti javne informacije o COVID-19. Potrebno je širenje informacija u formatima koji su dostupni svim skupinama. Uspostavite partnerstva s organizacijama koje pružaju usluge osobama s invaliditetom i s organizacijama žena s invaliditetom radi širenja informacija u dostupnim formatima. Prilagodite postupke obrade slučajeva u elektronički oblik pomoću mobilnih telefona ili drugih uređaja za one koji im mogu pristupiti. Povećajte mrežni materijal za edukaciju, podršku i usmjeravanje, s obukom za osoblje po potrebi, nadopunjujući se uslugama koje trebaju pružiti. Radite s organizacijama civilnog društva na pružanju prilagođenih rješenja za mnoge koji nemaju pristup mrežnim tehnologijama, uključujući većinu žena sa niskim primanjima, starije osobe, žene iz ruralnih područja i žene iz manjinskih grupacija.
  8. Povećati zalihe i distribuciju osobnih zaštitnih sredstava ženskim grupama, uključujući one koje rade na pružanju usluga žrtvama nasilja, te pružiti lako dostupne informacije o tome kako pravilno koristiti opremu.

 

 

 

Potraživanja od razvojnih partnera

  1. Promovisati i olakšati dijalog između ženskih organizacija i državnih tijela o odgovorima na pandemiju usmjeren prema spolu i usmjerenima prema ljudima.
  2. Promovisati i podržati rodno prilagođena istraživanja i analize, posebno na skupinama u nepovoljnom položaju. Zagovarati i podržati poboljšane nacionalne kapacitete za prikupljanje i analizu statističkih podataka o spolu i dobi u ovisnosti o pandemiji. Podržati inicijative vođene civilnim društvom radi praćenja provedbe COVID-19 aktivnosti od strane vlade.
  3. Zahtijevati na pridržavanju međunarodno dogovorenih standarda ljudskih prava u svim odgovorima na pandemiju, posebno prava žena, djece, osoba s invaliditetom, starijih osoba, izbjeglica, zatočenika/ca, zatvorenika/ca i LGBTIQ + osoba, osiguravajući jednakost i nediskriminaciju u svima nacionalnim odgovorima na pandemiju. Zaštitite i podržite pravo na siguran i dostojan rad za sve. Štititi i podržavati reproduktivna prava.
  4. Naučite iz iskustva COVID-19 da je najučinkovitiji način reagiranja na najveće javno zdravstvene izvanredne situacije lokalnim, zajedničkim i decentraliziranim pristupima, te da na svim tim razinama žene igraju vodeću ulogu. Osigurajte da sve zakonske mjere i programi u vezi sa zaštitom javnog zdravlja, spremnosti, otpornosti i reakcija u potpunosti uzimaju u obzir glavni doprinos koje žene i ženske organizacije daju u svim tim područjima, i ono što im je potrebno za daljnje jačanje njihovog doprinosa.
  5. Podržite razvoj aplikacija i drugih softvera za pružanje internetskih smjernica ili pomoći ugroženom stanovništvu. Podržite organizacije civilnog društva da otvaraju nove načine savjetovanja putem Messengera, Instagrama, Vibera, Telegrama itd., i prevode sve informacije na jezike etničkih manjina i formate dostupne osobama sa osjetilnim invaliditetom.
  6. Nastaviti trenutnu razinu financiranja za tekuće aktivnosti ženskih organizacija, istovremeno pružajući hitna sredstva za podršku njihovim dodatnim aktivnostima u okviru pandemije, poput operativnih telefonskih linija, internetske obuke i psiholoških usluga. Osigurajte da ženske grupe imaju resurse da osiguraju svoj jedinstveni doprinos prevladavanju pandemije, da zadrže sposobnost praćenja reakcije COVID-19 na terenu i pruže povratne informacije i ispravke smjera djelovanja u stvarnom vremenu.
  7. Omogućite izravnu humanitarnu i drugu pomoć ženama i njihovoj djeci koja žive u izbjegličkim kampovima, nereguliranim teritorijima i skloništima. Izuzetno su ranjivi i podcijenjeni.
  8. Institucije za mikrofinanciranje (MFI): identificirati prilagođene pristupe, biti spremni refinancirati ili izdavati hitne zajmove. Razmislite o upotrebi grupnih jamstava u nedostatku kreditne povijesti.
  9. Ponudite sredstava za podršku ženama u poslovanju, s naglaskom na mala poduzeća i samozaposlene.