Kako je nastao CEDAW?
Piše: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar
Jedan od osnovnih ciljeva Ujedinjenih nacija je da se postigne međunarodna suradnja u promociji i podsticanju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve, bez obzira na, između ostalog, spol.
U Povelji Ujedinjenih nacija (1945. godine) ističu se “dostojanstvo i vrijednost ljudske ličnosti” i “ravnopravnost muškarca i žene” i zabranjuje diskriminacija po osnovu pola. Ovi principi se ponovo ističu u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima (1948. godina) i UN paktovima (1966. godina) o građanskim, političkim, kao i privrednim, socijalnim i kulturološkim pravima, iz kojih proizilazi da žene i muškarci moraju ostvarivati jednaka prava i bez ikakve diskriminacije koristiti sva prava navedena u paktovima. 21. juna 1946. godine Ekonomsko i socijalno vijeće (ECOSOC) osniva Komisiju za status žena (CSW), prvo kao potkomisiju Komisije za ljudska prava, ali ona ubrzo dobija status pune komisije zbog pritiska aktivistkinja_ta koji su se zalagali za prava žena.
Osnovna obaveza ove Komisije je pripremanje preporuka koje se odnose na pitanja koja zahtijevaju hitnu pažnju u oblasti prava žena, sa ciljem implementacije principa da muškarci i žene treba da uživaju jednaka prava, kao i razvojem prijedloga za izvršenje tih preporuka. Između 1949. i 1965. godine, Komisija je donijela više konvencija (o političkim pravima žena, o državljanstvu udatih žena, o pristanku na brak, minimalnoj dobi za brak). Svaka od ovih konvencija štiti i promovira prava žena u područja u kojima je Komisija smatrala da su njihova prava posebno ugrožena, ali također predstavljaju i bitne izvore međunarodnog privatnog prava. Tada se vjerovalo da su, osim u tim područjima, prava žena najbolje zaštićena i promovisana Opštom Deklaracijom o ljudskim pravima.
1960-ih godina u mnogim dijelovima svijeta dolazi do razvijanja nove svijesti o diskriminaciji žena, dolazi i do porasta broja organizacija posvećenih borbi protiv takve diskriminacije, a sve je veći i pritisak aktivističkih organizacija koje su se bavile ovim pitanjem. Negativan uticaj nekih razvojnih politika na žene postao je očigledan.
Na Generalnoj skupštini UN-a 5. decembra 1963. godine, usvojena je Rezolucija 1921 (XVIII), u kojoj je zatraženo od ECOSOC-a da pozove Komisiju za staus žena da pripremi nacrt deklaracije koja bi trebala kombinirati u jednom aktu međunarodne standarde jednakih prava muškaraca i žena. Ovaj proces je podržan od strane aktivističkih grupa koje su se zalagale za prava žena i izvan sistema UN-a.
Rad na tekstu Deklaracije počinje 1965. godine. Kamen temeljac za dalji razvoj postavljen je Deklaracijom o eliminisanju diskriminacije nad ženama koja je usvojena od strane Generalne skupštine UN-a 7. novembra 1967. godine. Na njoj je radila radna grupa koja je izabrana unutar Komisije za status žena.Ova Deklaracija je predstavljala samo izjavu moralnih i političkih namjera, bez prijetnje sankcijama zbog nepoštovanja iste. Član 6. koji se ticao jednakosti u braku i porodici i član 10. koji se ticao zapošljavanja su bili poprilično kontroverzni i postavljalo se pitanje da li Deklaracija treba pozvati na ukidanje običaja i zakona koji obilježavaju diskriminaciju ili na njihovu izmjenu i promjenu. 1972. godine, pet godina nakon donošenja pomenute Deklaracije Komisija za status žena razmatra mogućnost pripreme obavezujućeg sporazuma koji bi dao normativnu snagu odredbama koje su se nalazile u Deklaraciji, te traži od Generalnog sekretara da pozove države članice UN-a da izraze svoje stavove o takvom prijedlogu. Sljedeće godine je imenovana radna grupa da razmotri izradu Konvencije koja će regulisati datu oblast. 1974. godine, na svojoj dvadeset petoj sjednici, u svjetlu izvještaja ove radne grupe, Komisija je odlučila da pripremi jedan sveobuhvatan i međunarodno obavezujući instrument koji je trebao da reguliše problem diskriminacije žena.
Radna grupa formirana u okviru Komisije za položaj žena je započela sa pripremom teksta Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena 1976. godine. Nacrt konvencije je ohrabren Svjetskim akcionim planom za implementaciju ciljeva Međunarodne godine žena, koji je pozvao na efikasne procedure za realizaciju Konvencije. Rad je također ohrabren od strane Generalne skupštine koja je pozvala Komisiju za status žena da završi svoj rad 1976. godine, kako bi Konvencija bila dovršena do Kopenhagenske konferencije, koja se dogodila 1980. godine.
Konačno je Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena usvojena od strane Generalne skupštine UN-a 1979. godine. Broj glasova koji su bili za usvajanje ove Konvencije je bio 130, nije bio nijedan glas protiv i bilo je 10 uzdržanih glasova. U rezoluciji 34/180, u kojoj je Generalna skupština usvojila Konvenciju, i izrazila nadu da će Konvencija stupiti na snagu što prije, te je zatražila je od Generalnog sekretara da predstavi tekst Konvencije na Svjetskoj konferenciji Ujedinjenih nacija, koje je slijedila ubrzo.
Na posebnoj svečanosti koja je održana na Kopenhagenskoj konferenciji 17. jula 1980. godine, 64 države su potpisale Konvenciju, a dvije države du dostavile svoje instrumente ratifikacije. 3. septembra 1981. godine, nedugo nakon što je dvadeseta država članica ratificirala Konvenciju, ona stupa na snagu, brže nego bilo koja druga Konvencija koja se odnosi na ljudska prava.
Izvori:
http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/history.htm
http://www.gleichbehandlungsanwaltschaft.at/DocView.axd?CobId=37153
