NEOPRAVDANO ZANEMARIVANJE I NERAVNOPRAVAN POLOŽAJ ŽENA TREĆE ŽIVOTNE DOBI

Mada je uobičajeno da osobe koje imaju više od 60 godina nazivamo starijim osobama, u identifikovanju „starije populacije“ , treba uzeti u obzir lokalni kontekst  prema kojem priroda i raspon raznolikosti između starijih osoba varira unutar i između zemalja[1].

S druge strane, definicija „aktivnog starenja“ preuzeta od strane UN-a, nalaže da je to proces punog iskorištavanja mogućnosti za zdravlje, participaciju i sigurnost, kako bi se unaprijedila kvaliteta života u procesu starenja ljudi (European Commission, 2010.: 2), te da u vezi s tim, ono ima rodnu komponentu, jer se granica ranijeg umirovljenja koja se i za žene i za muškarce u većini zemalja odnosi na 65. godinu života, sve više pomjera  tako da penzionisanje prema tradicionalnim  standardima postaje sve teže ostvarivo, odnosno nepovoljnije.

S time je povezano i jačanje veze između uplaćenih doprinosa i mirovinskih prava, jer žene češće imaju neredovite, isprekidane radne karijere (zbog majčinstva i drugih obiteljskih obaveza),  pa se striktnija veza doprinosa i prava nepovoljno odražava na njihova mirovinska primanja, što je povezano s višim stopama siromaštva u starijoj dobi[2].

Zbog marginalizovanog položaja u društvu,  i ukazivanja diskriminatorne prakse u čemu dominiraju žene, te uspostavljanja politički korektnih i inkluzivnih programa, period od 65-te godine života pa nadalje članice Ženske mreže BiH nazivaju „trećom životnom dobi“.

Prema dostupnim podacima, starije su žene više pogođene hroničnim bolestima i psihološkim smetnjama (primjeri problema sa spavanjem ili depresijom), ali rjeđe koriste profesionalnu pomoć. Rodno specifične bolesti često izazivaju nerazumijevanje, a to je moguće uočiti kod oba spola.

Evropske zemlje posebno su suočene s potrebom smanjivanja nejednakosti u pristupu uslugama dugotrajne skrbi (programima rehabilitacije, osnovne medicinske skrbi, kućne njege te aktivnostima osnaživanja i poboljšanja njihove kvalitete) iz rodne perspektive, a s obzirom da su neformalni njegovatelji najčešće žene , te da neformalna skrb čini velik dio dugotrajne skrbi, važne su mjere podrške neformalnim njegovateljicama,  što uključuje informiranje i obučavanje, porezne olakšice i naknade, poduzetničku regulaciju neformalne skrbi, fleksibilizaciju radnih aranžmana zbog potreba skrbi i sl.

Istovremeno, žene su najveći korisnici i usluga dugotrajne skrbi, ponajviše zbog toga što žive duže i to većinom u samačkim kućanstvima.

Starije žene češće postaju udovice i žive same, sa malom vjerovatnoćom da se ponovo udaju (Age International, 2015), a podaci pokazuju da jedna trećina žena živi sama u odnosu na samo 15% muškaraca.

Članak koji piše Milica Bonar u potpunosti možete pročitati ovdje!

[1] http://www.zavodsz.gov.rs/PDF/oblast-starenja/prevod-vodica.pdf;

[2] https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=118788;