Ipak, bosanskohercegovačko društvo još uvijek gaji brojne predrasude prema osobama s invaliditetom, a najnoviji primjer je izjava gradonačelnika Banja Luke Draška Stanivukovića koji je rekao „Jesam zauzet ali nisam oduzet“ nakon što su ga novinari pitali da li ima djevojku?

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović

Ana Kotur Erkić je reagirala javno na svojim društvenim mrežama, nakon čega je uslijedila lavina komentara i osuda, ali i poruke podrške. U razgovoru za Radiosarajevo.ba, Ana kaže:

“Pomenuta izjava je za mene skandalozna u najmanje tri aspekta – prvi je, svakako, kafanski govor, koji izabrani političar i javna ličnost prenosi u javni prostor. Nedopustivo je da to dodvoravanje političkom tijelu bude način govora prema najšire shvaćenoj javnosti.

Drugi se odnosi na kreiranje stavova prema osobama s invaliditetom, koje, narodski interpretirano, posmatramo kao oduzete, odnosno oneposobljene, što je jedan segment invaliditeta – medicinski i neprihvatljiv.

Moramo konačno razumjeti, odnosno politika kao takva mora razumjeti,  da granica dostojanstva ne trpi potvrđivanje stereotipa o osobama s invaliditetom, populacije koja ima sva ljudska prava kao i ostatak populacije i kojima upravo ta politika mora sve segmente društva učiniti dostupnim. Umanjivanje dostojanstva, u “šaljivom” tonu koji je dio nekih prošlih vremena, nije prihvatljivo za javni diskurs i to je ono što moramo osuditi. U doba kad su ovakve kovanice nastajale, nije bilo zaštite ljudskih prava osoba s invaliditetom, ali to ne znači da moramo ostati na razini razvoja u momentu nastanka ovih kovanica.

Treći je, naravno, aspekt poniženja žene, koja postaje objekat procjene muškarca, koji, opet – ima izgrađen odnos s jednom ženom, ali ga to nije spriječilo da i dalje procjenjuje, ocjenjuje neke treće osobe. Ovaj komentar primjećuju žene, ali – reakcije nema. Dio je to nedostatka kritičkog stava u javnosti, koji posljedično pollarizuje svaki kritiku kao – duboko suprotstavljenu ličnostima a ne postupcima, obojenu, plaćenu i instruiranu a ne – stvarnu.

Radiosarajevo.ba: Reagirali ste javno, a uslijedilo je mnoštvo komentara, uvreda i verbalnih napada koje ste dobli putem svojih naloga na društvenim mrežama. Istovremeno i mnogim porukama podrške. Jeste li zatečeni ovakvim reakcijama? O čemu one svjedoče?

Kotur Erkić: Prvi segment komentara, po mom ljudskom uvjerenju, najviše govori o tome, da u nedostatku argumenata za odovor, poklonici lika i djela mladog političara napadaju i osuđuju – osobu. Dakle, problem je to što sam javno istupila, problem je što sam ja kao žena istupila, iako je kolega koji je osoba s invaliditetom tražio javno izvinjenje – koje nije niti će dobiti, a najveći je problem što sam ja neko ko ne poznaje “ljudskost”, ko ne poznaje “dobrotu gradonačelnika” i “nisam dostojna” dati komentar. Kult ličnosti, koji ljudi na ovim prostorima grade, mnogo je jači od onoga što nam se čini.

Komentari podrške nisu malobrojni, ali u ovom trenutku, posebno bih istakla jednu situaciju: čovjek koji mi otac može biti, iz jedne male sredine, koji invaliditet nosi iz rata, poslao je poruku u kojoj se zahvaljuje za reakciju. Ja sam vrlo svjesna da vladajući stereotipi u zajednici, u kojima bi odskakanje od onoga što muškarac po viđenju zajednice mora da bude, toj generaciji ne dozvoljava javni istup.

Nedostatak adekvatne podrške nakon sticanja invaliditeta, prvenstveno psihološke, dovodi do preispitivanja lične vrijednosti, a upravo je to što sam apostrofirala u istupu. Nečiji stereotip ne smije biti način promatranja sebe, sopstvenih dostignuća i nije prihvatljiv.

Radiosarajevo.ba: Mnogi koji ne dijele vaše mišljenje smatraju da je izjava mladog gradonačelnika benevolentna, bez namjere da se nekoga uvrijedi, čak i simpatična. Kako to tumačite?

Kotur Erkić: To što neko ima ili nema namjeru nešto reći, ne znači da, ne razumijevajući težinu javno izgovorene riječi, nisu nanijeli štetu. Ponavljam, nema ništa simpatično u stereotipu.

Da je rekao  “žena treba da bude sretna što se za njenog muškarca zanimaju druge žene”, “osobe s invaliditetom nisu seksualna bića” ili “izabrana ličnost je narodska jer koristi najružniji govor koji se može zamisliti” sigurno bi izazvao sablazan javnosti, ali pošto je dopadljivo spakovan u neki miks, eto – nije strašan iz ugla koji pominjemo.

U pravu, koje je, u konačnici temelj moje reakcije – u duhu i slovu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i svemu što je prati, namjera nije predmet rasprave, osim u krivičnom pravu ako postoji kao predumišljaj. Ali, to čovjeka koji, čineći prekršaj u saobraćaju, povrijedi nekoga, ne oslobađa odovornosti za posljedicu. Počnimo razumijevati da su javna funkcija, ali i politika, upravo to – saobraćaj u kojem izrečeno ima mnogo veću težinu od ono što je bila namjera da bude izrečeno.

Radiosarajevo.ba: Šta nam pokazuju tvrdnje Draška Stanivukovića kako se, nakon što je postao gradonačelnik „djevojke iz Banja Luke sve više interesuju za vodovod, infrastrukturna pitanja“?

Kotur Erkić: Gospodin Stanivuković vrlo svjesno koristi postavljeno pitanje da svoju političku poruku pošalje ženama, koje su već u nekoliko navrata prepoznavane kao njegovo biračko tijelo. Imali smo mnogo izjava u javnosti koje potenciraju njegov izgled, džentlmentski stav, dobrotu, osjećajnost, ali i romantičarski ideal koji se, gle čuda, otjelovljuje u njegovom liku za koji je glasačicama preporučeno da se opredijele.

Žene se zanimaju za sva životna pitanja, jer žene imaju pravo na učešće u svim segmentima života, a ovaj stav samo demaskira koliko stereotipa mladi, često vrlo desničarski nastrojen političar, ima u pogledu žena i nepoznavanje stvarnog interesa žena, koje nisu samo u njegovom političkom okruženju, već u cijeloj državi.

Radiosarajevo.ba: Po mnogo čemu, ovaj slučaj pokazuje generalno odsustvo empatije prema osobama s invaliditetom i to da je bh. društvo je daleko od inkluzivnog društva. Šta treba svi da uradimo kako bi se situacija unaprijedila?

Kotur Erkić:  Ako postoji recept, to je – biti u našim cipelama. Ne smiješiti se pored naših cipela, uz floskule punog razumijevanja, već istinski – obuti naše cipele i razumjeti bolje od sopstvene percepcije invaliditeta.

To je daleko od onoga što danas živimo, ali se od istog ne odustaje.